Priča Marca Pašalića (25), hrvatskog reprezentativca i zvijezde Orlando Cityja, nije tipična priča o nogometnom uspjehu. To je priča o dječaku rođenom u Karlsruheu, sinu hrvatske obitelji koja je početkom devedesetih pobjegla u Njemačku pred strahotama rata. Njegov put do profesionalnog nogometa bio je sve samo ne lagan. Dok je kao tinejdžer brusio talent u omladinskim pogonima Karlsruhea – kluba iz grada u kojemu je rođen – i Hoffenheima, nakon treninga nije odlazio kući na odmor. Odlazio je na posao. Njegov brat imao je građevinsku tvrtku, a otac mu je jasno dao do znanja da "nema sjedenja kod kuće". Tako je Marco nakon iscrpljujućih treninga odlazio na gradilište, gdje je radio sve – od postavljanja podova i saniranja štete od vode do čišćenja grafita i odvoženja šute po vrućini od 35 stupnjeva. Ponekad je radio i noćne smjene do tri ili četiri sata ujutro, a brat bi mu tek tada dopustio da se odmori prije sljedećeg treninga. Svojim je kolegama s bauštele kroz smijeh znao reći: "Jednog dana igrat ću za hrvatsku reprezentaciju". Malo tko mu je tada vjerovao, no on jest.
Nogometni talent odveo ga je do rezervne momčadi Stuttgarta, a zatim i do slavne Borussije Dortmund. Tamo je osjetio da je blizu vrha. Tadašnji trener Marco Rose priključio ga je prvoj momčadi i dao mu priliku u utakmici Njemačkog Superkupa 17. kolovoza 2021. protiv moćnog Bayerna, kada je ušao u igru umjesto američkog talenta Giovannija Reyne. Bayern je u toj utakmici pobijedio Pašalićevu Borussiju u Dortmundu s 3:1. Činilo se kako su Pašaliću vrata velike scene bila otvorena, no tada ga je, kao i Reynu, zadesila serija ozljeda koja mu je zaustavila zamah. Osjećao se, kaže, tužno i depresivno, daleko od obitelji i prijatelja, zarobljen u svakodnevnoj rehabilitaciji. Kada mu je ugovor istekao, Borussia mu je ponudila samo ostanak u drugoj momčadi. Pašalić je znao da mora riskirati i potražiti nešto više. Odluka je pala: "Idem u Rijeku."
Nakon sezone i pol u Rijeci, u kojoj je u 68 nastupa postigao 16 pogodaka i imao devet asistencija, stigla je ponuda koja se ne odbija. U veljači 2025. Orlando City platio je oko pet milijuna dolara za njegove usluge i dodijelio mu status "Designated Player", rezerviran za najveće zvijezde kluba. Rijeka je tako ostvarila jedan od svojih najunosnijih transfera, a Orlando City dobio ogromno pojačanje. Danas Marco Pašalić kao igrač Orlanda živi svoj američki san; uz to što briljira u klubu, smiješi mu se i debi na najprestižnijoj pozornici: Svjetskom prvenstvu. Bit će to vrhunac svega što je Marco u karijeri postigao, a nije oduvijek izgledalo tako obećavajuće. Zato je njegova priča inspirativna, stimulativna i nadahnjujuća.
Razgovarali smo s Marcom o njegovoj američkoj avanturi koja sada traje 14 mjeseci. Kada ste čuli za mogućnost da biste karijeru mogli nastaviti u SAD-u, kako ste reagirali, s obzirom na to da vam je u tom trenutku, pretpostavljamo, bila nepoznata ta liga? – pitali smo Marca Pašalića s duljim vremenskim odmakom.
– Europski nogomet mi je u tom trenutku bio blizak, pa kada sam došao u SAD, prilagodba mi je bila teška. Kako je nama u HNL-u tada već bio počeo drugi dio prvenstva, nisam imao puno vremena pripremiti se na novu, nepoznatu ligu. Imao sam malo vremena naviknuti se na vremensku razliku, na nove nogometne okolnosti. Američki MLS dobra je liga, ali sve se mi se događalo u kratkom vremenskom razdoblju pa mi je zato sve u početku bilo malo teško.
Što vam je najteže palo kada ste došli u Ameriku?
– Najviše me na početku mučio jet lag. Taman sam bio prošao pripreme s Rijekom i odigrao utakmicu s Lokomotivom, a onda sam se morao priključiti pripremama Orlanda. S Rijekom sam se pripremao punim intenzitetom, pa je taj intenzitet popuštao kako se približavala prva utakmica, a kada sam došao u SAD, intenzitet rada opet je bio podignut. S obzirom na jet lag, na to sam se teško privikavao, umor se brzo hvatao. Tada sam razgovarao s trenerima, pojasnio sam im da mi treba minimalno tjedan dana na prilagodbu. Prihvatili su to. Nakon tjedan dana, odigrao sam prijateljsku utakmicu protiv Montreala, potom i protiv Miamija, i onda sam došao na razinu na kojoj sam želio biti.
Kakav vam je život u Orlandu?
– Sada sam ovdje više od godinu dana, već sam se priviknuo na ovdašnji način života, na hranu, na kulturu. Našao sam i zanimaciju kojom sam zaokupljen uz nogomet – treniram boks. I to ozbiljno. Radim bez sparinga, samo jedan na jedan s trenerom, na taj način održavam kondiciju, a i volim boks. Da nisam postao nogometaš, vjerojatno bih bio u tom sportu. Boksačke treninge imam dva puta tjedno, po sat – sat i pol vremena. Tako sam i kroz boks upoznao neke ljude s kojima provodim vrijeme. Jednostavno, ne želim imati puno praznog hoda, odgovara mi da nisam puno kod kuće, da imam zanimaciju i izvan nogometa.
Tko je vaš boksački trener?
– Trener je Portorikanac Jonathan Cortes, ima 32 godine, i još uvijek je aktivan boksač.
Kako ste doživjeli američku nogometnu publiku u odnosu na europsku?
– To je show u svakom smislu; marketinška priprema, pa predstava prije utakmice – vatromet, himna... – sve je na visokoj razini, spektakularno. Naravno, navijanje američke publike ne može se usporediti s publikom u Europi, posebno u Hrvatskoj – ono je najbolje koje sam ikada doživio.
A kakav je nogomet u MLS-u iz vaše perspektive?
– Nogomet je dobar, opredjeljenje je napadačko, ima puno igrača naglašene ofenzivne kvalitete i stalno dolaze; najprije James Rodríguez u Minnesotu, uskoro će u moj Orlando doći i Griezmann. Otprije su tu Suárez i Messi u Miamiju, zatim Englez Sam Surridge i Nijemac Hany Mukhtar u Nashvilleu – njega sam upoznao prošle godine na All-Star utakmici u Austinu. Odrastao je u Berlinu, pa smo se približili s obzirom na to da smo obojica iz Njemačke.
U SAD-u ste igrali protiv Messija u nekoliko navrata. Jeste li mogli i sanjati da će vam se to ostvariti?
– Sanjao sam to, naravno, želio sam igrati protiv njega. I onda mi se dogodi da u tri utakmice protiv njega zabijem tri gola – to mi je velika čast. Lijep je osjećaj igrati protiv Messija, ali lijep je osjećaj ovdje igrati i protiv drugih zvijezda MLS-a. Na prvoj našoj međusobnoj utakmici Messi i ja razmijenili smo dresove, taj dres ću uramiti i postaviti ga na neko posebno mjesto budem li jednog dana živio u Hrvatskoj.
Jeste li nakon prve sjajne sezone u SAD-u imali interesa vratiti se u Europu?
– Da, bilo je interesa i s moje strane, a i od kluba. Odrastao sam u Njemačkoj, igrao i u Hrvatskoj, pa me uvijek u Europu vuče ozračje na stadionima. Moj je cilj je igrati u pet najboljih europskih liga, lovim taj cilj, ali nisam nestrpljiv – sve u svoje vrijeme. Uvijek se treba nadograđivati, raditi na sebi, treba se pokazati na terenu i onda će se to isplatiti. Ali, ne mogu reći da u Americi nisam nezadovoljan, ovdje mi zaista dobro ide.
Ako je jedan od vaših mladenačkih snova bilo igranje protiv Messija, drugi je i bio igranje za Hrvatsku?
– To mi je bio najveći san. Moja ambicija oduvijek je bila postati nogometaš, pa i reprezentativac, a kao dečku iz dijaspore do toga sam imao teži put od nogometaša iz Hrvatske, na primjer iz Dinama ili Hajduka. Mi koji smo odrasli u dijaspori uvijek nekako razmišljamo – hoćemo li ikada uopće biti dostojni reprezentacije, s obzirom na to kako smo daleko od domovine?
Vama se san ostvario, imate 13 nastupa, bili ste na Euru 2024. u Njemačkoj, a sada vas čeka još veći izazov, Svjetsko prvenstvo?
– To je za mene vrh vrhova – ne samo za mene nego za svakog nogometaša koji voli svoju reprezentaciju i svoju zemlju. Nema veće časti od toga, biti član reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. I sada kada je ono u Americi, tu gdje igram, za mene je to plus, naravno ako budem pozvan.
Sjećate li se gdje ste pratili Svjetsko prvenstvo 2018. godine? Tada ste bili 18-godišnjak.
– Sjećam se, naravno. Sve utakmice gledao sam u kafiću u Karlsruheu, sa svoja dva brata i roditeljima. Svi smo se veselili i slavili zajedno s ostalim sunarodnjacima, a već tada živio je moj san. Onaj koji mi se ostvario 18. studenog 2023. godine kada sam debitirao za Hrvatsku na utakmici u Rigi protiv Latvije. Ušao sam u posljednjih deset minuta umjesto Kramarića. To je nešto što se ne zaboravlja.
Kako su se tada osjećali vaši roditelji?
– Oni su bili ponosniji od mene! Znate, igrač osjeća ponos kada obuče nacionalni dres i kada na terenu sluša himnu svoje zemlje, ali kada roditelji gledaju utakmicu na televiziji i vide svog sina kako igra za Hrvatsku, za taj sveti dres – e, od toga nema većeg ponosa. Roditelji uvijek dolaze na moje utakmice kada igram za reprezentaciju na domaćem terenu, dolazili su i dok sam igrao za Rijeku. U zimskoj stanci bili smo zajedno u Zadru, gdje žive moja braća, a i roditelji se planiraju tamo preseliti kako bi provodili više vremena s unucima. Moj otac Alfred porijeklom je iz Novog Sela kod Vinkovaca, a majka Mira iz Cerića.
Što možemo očekivati od nastupa Hrvatske na Svjetskom prvenstvu? Gdje Hrvatska pripada u svjetskom nogometu?
– Još uvijek mislim da spadamo među top 5 na svijetu! Imamo veliku kvalitetu, dokazujemo je godinama, i zato možemo očekivati dobar nastup na Svjetskom prvenstvu. Moramo se dobro pripremiti i onda isporučiti dobar rezultat. Što je dobar rezultat? Najbitnije je proći skupinu, samo se na to fokusirati, a onda razmišljati dalje, i što bude – bit će.
U fokusu će biti prva utakmica s Engleskom, momčadi iz svjetskog vrha, kao što je i Francuska koju smo prošle godine pobijedili. Međutim, od Francuza smo ubrzo nakon toga bili i glatko izgubili. Koje je onda naše pravo lice?
– Možemo se nositi s takvim suparnicima. Samo moramo biti maksimalno spremni i fokusirani, a takvi smo pokazali da možemo pobjeđivati i najjače svjetske reprezentacije. A s Englezima je jedna utakmica, nema uzvrata i to zahtijeva posebnu pripremu za pristup na maksimumu maksimuma. I onda je sve moguće.
Izbornik tvrdi kako nas je dopala najteža skupina, s Engleskom, Panamom i Ganom. Slažete li se s tom tezom?
– Slažem se, svaka reprezentacija od njih može biti neugodna. Nikoga se ne smije podcjenjivati, i onako – maksimalno, s istim žarom i strašću kako igramo protiv Engleza, tako trebamo igrati protiv Paname i Gane. I onda neće biti problema.
Tko su vas favoriti SP-a?
– Među tri bih najprije stavio Hrvatsku, jer vjerujem u nas. Na drugom mjestu Portugal – jako mi se sviđa kako igra, ozbiljna je reprezentacija, i onda Španjolska.
Cijeli intervju s Marcom Pašalićem pročitajte u Specijalu VL-a za Svjetsko prvenstvu, koje na kioske dolazi 2. lipnja.
Otvori KEKS Pay
