Dok Ivica Kostelić gušta u velikoj jedriličarskoj avanturi i utrci preko Atlantika, na kopnu se slavi njegov najveći skijaški podvig. Postignuće kakvo nitko nakon njega, a i pitanje da li će ikad, nije nadmašio.
Naime, na današnji dan (25. studeni) 2001. godine u mondenom američkom skijalištu Aspen dogodilo se pravo sportsko čudo. U slalomskoj utrci Svjetskog kupa, prvoj te sezone, pobijedio je skijaš sa startnim brojem 64 a to je bio naš Ivica kojem je to pošlo za rukom dva dana nakon 22. rođendana.
- Bio je to vatromet osjećaja jer sam u tom trenutku bio potpuni autsajder, netko na koga nitko nije obraćao pažnju - kazao je Ivica prisjećajući se.
A tako visok startni broj (64 od 75 sudionika) imao je jer u prethodnim sezonama u Svjetskom kupu nije imao zapaženijih rezultata (najbolji plasman mu je bio 21. mjesto) i jer je prethodnih godina muku mučio s teškim ozljedama i oporavcima od operacija koljena kojih je do tada imao četiri.
Nakon prve vožnje Ivica je bio sedmi sa 85 stotinki zaostatka za vodećim Austrijancem Marijem Mattom ali mu je najbrži drugi lauf donio i senzacionalnu pobjedu sa 12 stotinki ispred Talijana Giorgija Rocce i 19 stotinki ispred Matta.
- Čini mi se da sanjam, da je utrka sutra. On izgleda da je ovo stvarno. Izgleda da sam pobijedio - kazao je "šokirani" Ivica u diktafon zatečenih američkih novinara koji su do tada, po imenu Kostelić, znali samo za već proslavljenu Ivičinu mlađu sestru Janicu.
U kojoj mjeri su Amerikanci bili iznenađeni svjedoči i rečenica dopisnika Los Angeles Timesa koji je napisao da je Kostelićeva zadivljujuća pobjeda jednaka pobjedi sprintera na 100 metara koji bi svojoj konkureciji dao prednost od 10 metara.
Nakon što je proslavio svoju prvu, od 15 slalomskih pobjeda u Svjetskom kupu, Ivica je kazao:
- U svakom životu je borba a ja sam ih imao puno u posljednje četiri godine. Puno je puteva ka vrhu planine, moj je bio jako strm, ali sam se popeo.
I doista, bio je to Ivičin spektakularan izlazak na najveću scenu kojem nije nazočio njegov otac Ante Kostelić jer je on u to vrijeme bio posvećen karijeri svoje kćeri Janice. Ivičin trener tada je bio Slovenac Jovan Cena a toj povijesnoj utrci nazočio je Vedran Pavlek, direktor Hrvatskog skijaškog saveza čija sjećanja vam prenosimo:
- I dan danas se naježim kada se toga sjetim. Već i prije te utrke Ivica se skijao dobro na NorAm utrkama i jednom je, čini mi se, bio četvrti. Bio je pun samopuzdanja i vjerovali smo u dobar rezultat u Aspenu, no nitko od nas nije niti sanjao pobjedu.
No, nakon sedmog mjesta u prvoj vožnji, u kojoj je za vodećim Austrijancem Mattom, zaostajao 85 stotinki vjera u uspješan nastup pretvorila se u nešto više.
- Kada je ušao u cilj kao vodeći, bez obzira što su bila preostala još šestorica skijaša, ja sam bio uvjeren da će završiti na postolju. Jer i uvjeti su bili koji su njemu odgovarali. Vrijeme je bilo loše, mislim da je i padao snijeg, na stazi je bilo rupa i to su uvjeti u kakvim je on trenirao i u kakvim se snašao bolje od ostalih. Na najbolji mogući način iskoristio je taj svoj zamah i svoju strašnu formu.
Koliko se Pavlek kao svjedok događaja, 20 godina poslije, sjeća trenutka pobjede?
- U nevjerici, krenulo je klasično slavlje, uletavanje u ciljnu ravninu, kakvog smo puno vidjeli narednih godina i na koje nas je Janica, već u prethodnoj sezoni, već bila navikla.
I doista, do te Ivičine pobjede, Janica je već imala 11 pobjeda u Svjetskom kupu no ovo je bio poseban trenutak za hrvatsko muško skijanje pa i za obitelj Kostelić, naročito Antu koji je cijelo vrijeme vjerovao da mu i sin može postati svjetska klasa.
Samo dan kasnije, Ivica je potvrdio da se ekspresno priključio svjetskom slalomaškom vrhu jer je, sada sa puno boljim startnim brojem (23), na istoj stazi osvojio peto mjesto.
Konačna potvrda velemajstorske klase stigla je na kraju te sezone (2001./2002.) kada je sa 611 bodova, ispred Bode Millera (560) i Jean-Pierre Vidala (456) slavio i ukupnu slalomsku pobjedu u Svjetskom kupu.
Gips je čudo od čovjeka! A Janica i Ivica su njegovi geni.