Trend postavljanja bivših velikih nogometnih zvijezda na čelo klubova nije novost. Franz Beckenabauer vodio je Bayern petnaest godina, njegov suigrač Uli Hoeness imao je bavarskom divu dva predsjednička mandata, Argentinac Juan Sebastian Veron vratio se kao dužnosnik svojoj dječačkoj ljubavi Estudiantesu, kao i Rui Costa Benfici...
Njihovi predsjednički mandati imali su i uspona i padova, potvrđujući da ne postoji univerzalna formula za uspjeh. Iskustvo s terena donosi neprocjenjivo nogometno znanje, ali vođenje višemilijunske sportske korporacije zahtijeva i menadžerske vještine, financijsku pismenost, pa i političku i medijsku umješnost. Svi ovi zahtjevi bili su u ljeto prošle godine postavljeni pred legendarnog Zvonimira Bobana uoči njegove debitantske sezone na čelu Dinama, uoči preuzimanja uloge u kakvoj se još nikada nije našao: predsjednika Uprave nogometnog klub. Usudimo se konstatirati kako je taj datum, 1. lipnja 2025., bio jedan od najznačajnijih događaja u povijesti maksimirskog 115-godišnjaka.
Beskompromisno preuzevši sve konce igre u svoje ruke, Boban je – onako kako je to činio kao igrač – zasukao rukave i prionuo poslu, gradeći jednu novu Dinamovu priču praktički od nule. Zato ova Dinamova titula nosi u sebi neizbrisiv Bobanov pečat. Ono što svojedobno nije uspio kao Dinamov igrač, ono što su Dinamovi proljećari neoprostivo uprskali u prošloj sezoni - Boban je napokon u velikom stilu poklonio navijačima: naslov prvaka Hrvatske kao esenciju Dinamovog postojanja.
Bobanova veza s Dinamom neraskidiva je i seže duboko u povijest. Debitirao je za prvu momčad sa samo 17 godina, i u šest sezona upisao 114 nastupa postigavši 43 pogotka. Premda u tom razdoblju nije osvojio nijedan trofej, njegova karizma i liderske sposobnosti učinile su ga kapetanom s 19 godina i jednom od najvećih ikona u povijesti kluba.
Emotivan čin
Bobanov status Dinamove ikone zacementiran je 13. svibnja 1990. godine u neredima u Maksimiru uoči neodigrane utakmice protiv Crvene zvezde. U kaosu koji je izbio na stadionu, Bobanov skok i udarac milicajca koji je tukao Dinamovog navijača postao je, kako je kasnije ocijenjeno, simbolički početak borbe za hrvatsku neovisnost. Prgavi tinejdžer Zvone toga je dana, suprotstavivši se sili i nepravdi, u Dinamovom dresu bio spreman žrtvovati cijelu svoju karijeru.
Stoga povratak Zvonimira Bobana u Dinamo, više od tri desetljeća nakon što je kao kapetan napustio Maksimir, nije bio obična primopredaja dužnosti. Bio je to višestruko emotivan čin koji je simbolizirao pobjedu Dinamovih navijača i povratak kluba onima kojima su se za njega desetljećima borili, a koji su svojim idolom oduvijek doživljavali Zvonu Bobana.
Njegovim imenovanjem za predsjednika zaokružena je priča o demokratskoj tranziciji u Maksimiru i ispunjena dugogodišnja želja navijača da na čelu kluba ponovno vide istinske dinamovce. Boban je prošlog ljeta preuzeo odgovornost za cjelokupnu sportsku politiku, s ciljem transformacije kluba u moderan, demokratski i transparentan europski kolektiv.
Budući da je titula ponovno tu, u Maksimiru, a navijači i cijeli klub u slavljeničkom raspoloženju, ovo nije prigoda za analizu dosega demokratičnosti i transparentnosti koju je Bobanov Dinamo ostvario u ovoj sezoni. Najuputnije je stoga baviti se činjenicama, a one kažu kako je Dinamo - kojega je Boban selektirao - zapravo protutnjao hrvatskim prvenstvom, praktički osiguravši titulu još u prvoj polovici ožujka.
Najintrigantniji Bobanov potez bio je dovođenje nepoznatog i rezultatski nedokazanog trenera Marija Kovačevića na Dinamovu klupu, upuštajući se u svojevrstan rizik: kako će se učitelj iz malih klubova nametnuti kao autoritet prekaljenim internacionalcima i skupocjenim zvijezdama poput McKenne, Bennacera, Bakrara, Zajca, Mišića, Belje...
Trnovit put
Kovačevićev put, uz snažnu Bobanovu potporu – začinjenu i jasno artikuliranom kritikom – bio je trnovit i mukotrpan. Na tom putu Dinamo je gubio od Gorice, Lokomotive, Vukovara i Istre, što bi nekada preživio rijetko koji trener Dinama, no Boban je, unatoč nezadovoljstvu dijela navijača, čvrsto stajao uz šefa svlačionice kojega je izabrao. Znajući – iskusan kakav jest - kako bi otpuštanje Kovačevića usred sezone bila loša poruka snažnog odjeka: "Evo, Bobanov trener nije izdržao ni pola sezone...".
Ta Bobanova predsjednička dosljednost upečatljivo je obilježja cijele Dinamove sezone; trener je sačuvan, mir i stabilnost momčadi i cjelokupno ozračje u svlačionici nisu bili narušeni – pritom su na površinu isplivale i brojne slabosti suparnika – i titula je iskovana.
Zvonimir Boban u Dinamo nije donio status ikone – jer on i nije jamstvo uspjeha - već i bogato iskustvo iz krovnih nogometnih organizacija, pa i Milana. Njegov povratak, proizašao iz demokratske volje članova, daje nadu da će Dinamo ući u novu, još uspješniju eru, onu u kojoj ni Boban, ni navijači neće vrhuncem doživjeti činjenicu kako je Dinamo nadmašio Hajduk.
Otvori KEKS Pay
