Dinamov trener Mario Kovačević ispisao je povijest; ne samo da je u svojoj prvoj sezoni u Maksimiru okrunjen titulom prvaka nego je i postao prvi hrvatski stručnjak koji je osvajao prvenstva s klubovima u četvrtoj (Polet Sv. Martin na Muri), trećoj (Međimurje, Mladost Ždralovi), drugoj (Varaždin) i prvoj ligi. Zaista nevjerojatan doseg!
Upisao trenersku školu
Poznati međimurski sportski djelatnik Miljenko Dovečer među prvima je Kovačeviću dao šansu na klupi.
– Kada sam bio sportski direktor Međimurja, Kovačevića sam prvo doveo kao igrača. Došao je kod nas kad smo bili u drugoj ligi, 2003., te smo putem kvalifikacija ušli u prvu ligu. Paralelno s igranjem, Kovačević je tada upisao trenersku školu. E sad, ja sam neko vrijeme u klubu bio jedini s Uefa Pro licencom, pa sam bio i sportski direktor, i trener, a Marija sam onda – kada je već iza sebe imao staža u manjim klubovima – odlučio uzeti za pomoćnika – kaže Dovečer te nastavlja:
– Već nakon nekoliko utakmica bilo je vidljivo da Mario ima trenersku žicu, pa je nastavio samostalno voditi Međimurje. On u sebi jednostavno oduvijek ima taj trenerski kod, što je dokazao osvajanjima prvih mjesta gdje god je radio.
Po čemu najviše pamtite Kovačevića?
– Mario brzo preuzima inicijativu, dobar je, zapravo izvanredan čovjek, i ako ga se pusti da radi u miru, uvijek će složiti najbolju klapu. Pritom vrlo dobro zna prepoznati koja pozicija igraču najbolje odgovara i po tome slaže taktiku. Ne izmišlja toplu vodu, ne ulazi u nepotrebne eksperimente. Taj način rada bio je plodonosan: osvojio je prvo mjesto u 3. ligi istok i uveo Međimurje u viši rang. Inače, Kovačević je mila duša, dobričina – pa to mu se vidi na licu! Svima se uvuče pod kožu, a iako se susretao s podcjenjivanjem tijekom cijele svoje karijere, Mario ne da na sebe, osobito kada zna da je u pravu. Iskren je, pošteno radi svoj posao i u momčad uvijek stavlja igrače koji to zaslužuju. Zato ga ljudi ovdje vole i cijene, a on se uopće nije promijenio otkad je postao trener Dinama.
Javio nam se i Miroslav Novinščak, gazda Poleta iz Svetog Martina na Muri, još jednog kluba u kojemu pamte Kovačevića – naravno po dobru.
– Marija sam zapravo zamolio da preuzme momčad nakon što smo ostali bez trenera, kako bismo pokušali ostvariti neki rezultat. On se prihvatio posla i odmah smo s njim dobro krenuli. Bio je to četvrti rang natjecanja, međužupanijska liga.
Zašto ste se odlučili baš za njega?
– Poznavao sam ga kao igrača, oduvijek mi se sviđalo to što je smiren, staložen. Iako mi u Međimurju imamo zaista puno trenera, učinilo mi se kako je Mario pravi čovjek za nas. Osim toga, on u to vrijeme nije imao angažmana. Odmah je pristao doći k nama, a kako je vrijeme odmicalo, hvatao je konce i samo smo napredovali. Tako smo došli do prvog mjesta i ušli u treću ligu.
Mezga igrao Ligu prvaka
Koga ste od igrača tada imali u Poletu?
– Imali smo prekaljene prvoligaške igrače, Brezovca, Mezgu – dečka koji je s Mariborom igrao Ligu prvaka, Dina Škvorca..., a premda neiskusan, Kovačević im se nametnuo kao autoritet. Kako? Tako što je njegova karizma posebna. On je skroman i jednostavan čovjek, a evo i primjera; kada smo razgovarali o njegovu dolasku u Polet, uopće nije bilo razgovora o novcu! Razgovarali smo samo o nogometu, o tome da postignemo rezultat, a on je posao kod nas doživio kao odskočnu dasku svoje karijere.
Koliko ste imali utjecaja na njega kao predsjednik kluba?
– Ni mrvicu! Pa nije Kovačević kod nas uspio zato što sam ja bio uz njega, nego zahvaljujući svojoj karizmi i znanju. Meni je nezamisliva priča da je Kovačević, otkad je preuzeo Dinamo, nečija marioneta. On to nije bio nigdje. Ni kasnije u Varaždinu, ni u Slavenu. Znam to jer dobro poznajem čelnike obaju klubova. Žao mi je samo što su se Marija u Varaždinu nekako olako odrekli, nije to bio zaslužio. Ali, možda je tako moralo biti, evo sada ispada kako mu je karijera nakon toga krenula uzlaznom putanjom.
Kakav je bio rastanak s Kovačevićem, zašto je do njega došlo?
– Nastupilo je zasićenje, Mario je osjećao da više ne može dati ono što bi dečkima trebalo, i zato smo se rastali – kao prijatelji. Mi smo i danas prijatelji, imamo krasan odnos oduvijek. Pa ja sam automobil svoje kćeri bio poklonio Mariju da se može voziti k nama iz Varaždina, budući da su supruga i on imali jedan automobil, a njime je njegova supruga putovala na posao. Taj auto, bijeli Audi Q2, nisam mu naplatio, niti sam tražio da mi ga vrati kada je otišao od nas. Možda ga još i danas ima – nasmijao se na kraju Miroslav Novinščak.
Istini za volju, Mario Kovačević prvi je trenerski posao imao u Nedelišću, u kojemu je neko vrijeme bio igrač i trener. Tako je iz Međimurske županije izrasla jedna od najzanimljivijih trenerskih figura u Hrvatskoj, čovjek koji se vlastitim poštenim radom te neuništivom voljom, i u najtežim životnim situacijama, bez ikakvih poguranaca i lobija, izborio za sam vrh hrvatskog nogometa.
Otvori KEKS Pay
