Prekrasan tjedan proživljava vodstvo Dinama. Ne samo zbog rezultatskih postignuća, jer naslov prvaka, iako sladak, nešto je što je već neko vrijeme stavljeno "ad acta", već i zbog činjenice da Zagreb ponovno diše plavo. I ne samo Zagreb, naravno, već svi dijelovi Hrvatske i susjedne BiH koji navijaju za Dinamo.
I, da se razumijemo, ta pripadnost klubu, istinska dinamovština nije nestala, jer to osjećaš u sebi od rođenja, ali s godinama se nekako pritajila, sramežljivo se uvukla u domove. Razloga je puno: od Mamićeve autokratske vladavine preko rezultatske izvjesnosti pa sve do nekomfora maksimirskih tribina.
Zdravko Mamić klub je, rezultatski gledano, vodio uspješno, ali narod ne možeš prevariti. Unatoč brojnim titulama, visokim transferima, Dinamo se nije osjećao u zraku, nije bilo euforije, stadion je često zjapio prazan, obarali su se negativni rekordi - kako kod kuće, tako i u Europi. Primjerice, naslov prvaka 2016. godine u posljednjem kolu protiv Lokomotive proslavio se pred 750 gledatelja! Igrači su se veselili, kako i ne bi, osvojili su trofej, ali te scene bilo je mučno gledati. Kao da odete u kazalište, imate vrhunsku predstavu, a u gledalištu tek nekoliko posjetitelja.
Brojke ne lažu, Dinamo danas ima blizu 60 tisuća članova, a naslov prvaka slavit će se u posljednjim domaćim utakmicama pred (gotovo) rasprodanim stadionom. I to je najveća pobjeda "Proljećara", koji su na ulice vratili onu pritajenu dinamovštinu, koja je opet ponosna, prkosna i goropadna. Dinamo na svakom uglu, u svakom kafiću, na svakom trgu.
Treba svakako spomenuti veliku četvorku: Šimića, Marića, Šokotu i Bišćana, oni su pioniri borbe za ovakav Dinamo, a sve je kulminiralo dolaskom Zvone Bobana na čelo kluba. Riječ je o čovjeku velikog nogometnog znanja, ali čovjeku od krvi i mesa, koji zna i može pogriješiti, koji je u nekim stvarima i griješio. Ali riječ je i o čovjeku koji Dinamo istinski voli, koji zna kakav je osjećaj kad još kao beba postaneš član kluba ili kad dobiješ prvi dres svog idola. Razgovarajući s njim u nekom neformalnom okruženju dobio sam potvrdu da razumije bit svega. Da nije važan samo rezultat, već da Dinamo (opet) mora biti pokret. Naravno da trebaš biti uspješan, da moraš pobjeđivati, ali što će ti svi trofeji svijeta ako ih nemaš s kime proslaviti, ako djeca umjesto Mišićevog, Beljinog ili Stojkovićevog dresa radije nose dresove Reala, Manchester Cityja, PSG-a...
I upravo to se posljednjih godina promijenilo, neke stvari uveli su već Zajec i njegova ekipa, a Boban je to nastavio raditi sa svojim suradnicima. Na stadion su vratili djecu, koja sada uvelike iskorištavaju pogodnost od 20 besplatnih ulaznica ako su članovi, nastavili s prigodnim poklonima, posjetama školama, organiziranjem kvartovskih evenata. A kako smo doznali, klub uskoro priprema i novo iznenađenje koje će oduševiti najmlađe navijače. Iako nam nisu otkrili puno, bit će zanimljivih akcija s dresovima...
Ovaj tjedan bio je posebno emotivan, posjetili su školu u Gajnicama, napravili spektakl u Španskom, tramvaji puni klinaca su bili u Dinamovim obilježjima, a ZET-ov orkestar u središtu grada svirao je Dinamove pjesme. To je ono što je Dinamo nekoć bio, što jest i što bi trebao biti. To je ono o čemu pjevaju i Zaprešić boysi: Dinamo na mojim usnama. Prvu riječ tu pamtim ja. Dinamo na mojim usnama. Od rođenja živim ga.
Iako je raspored zgusnut i to je teško izvedivo, zamislite sad kakva bi euforija zavladala da Dinamova prva momčad, kao u neka stara vremena, odigra pokoju prijateljsku utakmicu na Klaki, Trnju, Botincu ili Jarunu...
Otvori KEKS Pay
Naravno da ljudi nisu slavili pokradene titule. Čestitam Dinamu na zasluzenom prvenstvu a Hajduk je prosle godine imao šansu