Nogometna groznica već tjednima trese Osijek. A takvu emociju u gradu na Dravi može izazvati samo jedan čovjek.
– Nisam svjestan te euforije. Puno stvari treba posložiti u klubu, puno je toga ostalo za napraviti da bih se mogao ugodno osjećati i apsolutno fokusirati na posao. Koliko čujem osjeća se u gradu dobra atmosfera i samo se nadam da će ona iz dana u dan biti sve veća jer će to značiti da dobro radimo svoj posao. Drago mi je da mi ljudi vjeruju i vesele se mom povratku – rekao nam je na početku intervjua Nenad Bjelica.
Baš zbog te euforije, statusa koji uživa u rodnom gradu i navijačkih očekivanja trebalo je i hrabrosti doći na klupu Osijeka.
– To što je više od posla mi je umnogome olakšalo odluku, moja prošlost u Osijeku, djetinjstvo... Nisam završio posao u Osijeku odlaskom u Kaiserslautern 2000. godine. Taj odlazak je bio nužan da bi klub preživio. Povratak mi je prilika da zatvorim krug i vratim Osijeku što je meni dao, odgojio me i kao čovjeka i kao nogometaša. Možda u ovoj funkciji mogu dati još više nego što sam dao kao igrač.
Bio sam odličan učenik, ali...
Od prvog kontakta klupskih čelnika do Bjeličine promocije prošlo je svega nekoliko dana. Obje su strane željele dogovor koji je brzo postignut.
– S predsjednikom Sakaljem prvi sam se čuo pet dana prije nego što sam predstavljen na Pampasu. Nazvao me i rekao kako se želi sa mnom naći, a ja sam baš bio na putu iz Poreča u posjet supruginim roditeljima u Slavoniju. Još istu večer sastali smo se na pola puta u Slavonskom Brodu i obavili prvi razgovor.
Odmah mi je bilo jasno kako je ovo ozbiljan projekt, a bitno mi je bilo da se ispoštuje moj stručni stožer koji sam imao u Dinamu. Osijek mi je dao velike ovlasti, sve što trener može poželjeti i sada imam situaciju u kojoj sam odgovoran za puno stvari. Ali ja volim odgovornost.
Dijete je Osijeka, od 10. godine živio je u sjeni Gradskog vrta, u obližnjem naselju Sjenjak.
– Nogomet je za mene bio jedini izbor, ništa drugo za mene nije postojalo. Nisam razmišljao što ću studirati iako sam bio odličan učenik pa u srednjoj školi nisam ni morao polagati maturu. Meni je u glavi bilo samo da postanem nogometaš.
Odrastao sam na ulici s loptom, nas desetak djece svaki je dan visjelo na terenima. Iza zgrade u kojoj je živio Igor Cvitanović nalazi se košarkaško igralište na kojem je konstrukcija koša bila idealna za gol. Kada smo imali sreće da nema starijih koji su igrali košarku, mogli smo igrati nogomet. I na tom smo betonu naučili igrati nogomet. Nogomet se najbolje uči na betonu.
Bjeličina generacija u mlađim kategorijama Osijeka mogla bi se nazvati “Nepobjedivi”.
– Ta generacija 1971. godišta sa mnom, Rupnikom, Grnjom, Vuicom, Vranješom... Nikada nije izgubila utakmicu u regularnom vremenu. Tih nekoliko kup utakmice u kojima nismo prošli dalje završile su neriješeno, ali smo kasnije na jedanaesterce izgubili.
A jedan detalj iz mlađih kategorija imao je presudni utjecaj u Bjeličinoj kasnijoj karijeri. Protiv Vardara u Skoplju u četvrtfinalu kupa kazneni udarac je otpucao “panenkom”. I promašio,
– Nikad više nisam otpucao panenku. To mi je bilo prvi i zadnji put. Čak ni na treningu.
Za prvu momčad Osijeka debitirao je u polufinalu kupa Jugoslavije protiv Hajduka u proljeće 1990.
– Debitirao sam za Osijek pred odlazak u tadašnju JNA. Prvu utakmicu odigrao sam na Poljudu u uzvratu kupa. Prvu smo izgubili 3:0 pa je trener Šaban Jasenica poveo nas nekoliko mladih igrača, a meni je dao priliku od prve minute.
Kako sam tada završio juniorski staž, otišao sam u vojsku. “Skinuo” sam se nakon 11 mjeseci, točno na dan kada je Osijek u Beogradu igrao utakmicu protiv Crvene zvezde. Stadion je bio pun jer tjedan poslije Zvezda je igrala finale Kupa europskih prvaka, izgubili smo 5:1.
I prije nego što je odigrao prve prvenstvene minute, Bjelica je privukao pozornost drugih klubova na sebe uključujući i beogradski Partizan.
– Posljednjih šest mjeseci kao junior odigrao sam sa seniorima Metalca koji je tada igrao u tadašnjoj 4. ligi i borio se za naslov prvaka. Odigrao sam samo 11 utakmica, zabio sedam golova i tada je nekoliko velikih klubova iz bivše države pokazalo interes za mene. Tada sam otišao u vojsku, bio u sportskoj četi, a vjerojatno su me ondje iz Partizana i zapazili. Na transfer nisam ni pomislio jer moje sve je bilo u Osijeku, obitelj, prijatelji, tako da to za mene nije bila opcija.
Nestrpljivo je čekao pravi početak seniorske karijere u matičnom klubu, a on nije mogao biti gori.
– Kada je počeo rat, iz Osijeka je otišlo 17 igrača i praktički su tri generacije prebačene u prvu momčad, tako smo mi mlađi isplivali – Špehar, Petrović, Rupnik, ja, Kulešević, Vranješ...
Tih šest mjeseci kada je bilo najgore dosta su nas štitili u klubu, bili smo u Njemačkoj, u Istri, ali svaki povratak kući je bio neizvjestan. Ne znaš hoćeš li sve svoje pronaći žive i nije bilo lako. Bilo je stresno, ali to je bio jedini način da ostanemo u treningu.
Klasu su brzo primijetili iz madridskog Atlética.
– Nakon prve odigrane sezone HNL-a dobio sam dozvolu Osijeka da odem desetak dana na probu. Odigrao sam tri-četiri utakmice, u jednoj sam čak zabio hat trick, a to mi je valjda bilo jedini put u životu da sam zabio tri gola u utakmici.
Ali u to vrijeme je u Španjolskoj klubovi su mogli imati samo tri stranca, a Atlético je već imao Schustera, Futrea, Meksikanca Luisa Garcíju, tri velika igrača. Ja se s 21 godinom nisam mogao hrvati s njima. Vratio sam se kući na svoj rođendan, odigrao još četiri utakmice za Osijek, a onda prešao u Albacete.
Albacete je proljetos Bjelicu uvrstio u idealnu momčad svih vremena, a još pamte i njegov gol za senzacionalnu pobjedu protiv Barcelone na Camp Nouu.
– Bilo je možda i nekih važnijih golova u karijeri, ali Barcelona je najveći klub kojem sam zabio. Zabio sam im još jedan u Albaceteu u utakmici koja je završila 2:2, ali taj je bio poseban. Bila je to oproštajna utakmica Ronalda Koemana. Kada sam zabio gol, nisam znao da li da se radujem ili ne jer to je bila Cruijffova Barcelona koja je svima zabijala po pet-šest golova i mislili smo sad će krenuti vatromet. Ali uspjeli smo se obraniti i pobijediti. Još uvijek se u Albaceteu sjećaju tog gola, često me i nazovu kada se prisjete te utakmice.
Boravak u Španjolskoj presudio je u njegovu odabiru karijere po završetku one nogometne.
– U tjedniku Don Balon izlazila su taktička razmišljanja trenera, načini pripreme i vođenja momčadi, a ja sam te tekstove izrezivao. I danas ih još uvijek imam kod kuće. Ubrzo sam počeo zapisivati treninge, prisjećati se vježbi koje sam radio još u juniorima i tako se počela puniti bilježnica, a moj interes za trenerski posao rasti. Boravak u Španjolskoj me izgradio i kao osobu i kao trenera. Radio sam s Luisom Aragonésom, Serrom Ferrerom, Victorom Espárragom, Benitom Florom... i svaki od njih ugradio je nešto u znanje koje imam.
Moj put do vatrenih bio je krvav
Zadržao se u Španjolskoj sedam godina, igrao još za Betis i Las Palmas, a onda je uslijedio povratak u Osijek koji je bio ključan za njegov status u rodnom gradu. Na početku 2000. bio je bez kluba, a na kraju godine proglašen je najboljim hrvatskim nogometašem u izboru Večernjeg lista. Dobio je glasova gotovo koliko i Zvonimir Boban, Davor Šuker i Robert Prosinečki zajedno!
– Imao sam takvih situacija u karijeri puno, gdje sam dotakao dno, a onda se dizao kao feniks iz pepela. U toj 2000. puno sam stvari napravio iz inata, da svima pokažem da vrijedim i da sam još dovoljno dobar. Imao sam jasnu sliku pa, kada sam dolazio u Osijek, stavio sam u ugovor izlaznu klauzulu od milijun DEM, na što su se ljudi u klubu nasmijali i rekli: “Baš ćeš ti izaći za te novce.”
Međutim, ja sam vjerovao kako još uvijek mogu napraviti dobar transfer, čak sam vjerovao da mogu do reprezentacije. Na kraju sam ostvario oboje, a Osijeku donio novac koji je klubu život značio.
Puno me ljudi tada pitalo zašto se iz Španjolske vraćam u Osijek, evo i sada zašto u Osijek nakon Dinama, ali meni su ti povratci u Hrvatsku donijeli jako puno dobroga. Valjda se na domaćem terenu osjećam najbolje.
Ta legenda o Osijekovoj jeseni 2000. i danas se među navijačima živo prepričava. Tadašnji predsjednik Antun Novalić bio je u zatvoru, u klubu nije bilo ni za kiflu, a Osijek je proživljavao nogometnu renesansu.
– Ne znam kako smo uopće preživjeli. Ali bili smo dobra klapa, izvan terena dosta zeznuta ekipa, a na terenu kao jedan. Znala se hijerarhija u toj momčadi, mi nešto stariji igrači držali smo ove mlade i to je dobro funkcioniralo. Trener Stanko Mršić je to jako dobro balansirao, dosta nam je pustio, bio fleksibilan i tu je apsolutno pogodio u vođenju momčadi. Bila je to vrlo karakterna ekipa.
A karakterne su i sve momčadi koje Bjelica vodi. Osijek je posljednji primjer. Već u prvoj utakmici s Bjelicom na klupi primjetna je bila promjena stava, gard koji je svih ovih godina silno nedostajao
– Najvažnije je kako trener razmišlja. Ne mogu ja promijeniti psihologiju momčadi i voditi je na pravi način, a da ja sam nisam optimističan i pozitivan, samokritičan, ambiciozan i motiviran. Ako ja to nisam, a kažem igračima: “Vi budite takvi”, to ne ide. Oni mene kopiraju, svoju energiju prenosim na njih. Psihologija je 70 posto u ovome poslu. Taktika, trening... danas na internetu svatko može biti trener, na internetu se nađu sve vježbe.
Čak možete i utrenirati to dobro, ali ako ne vodite ekipu kako treba, ako ne prenosite na nju želju za pobjedom, želju da svaki dan budete bolji, uzalud su sve vježbe.
Ta energija bitna mu je i kada novoj ulozi sportskog direktora bira igrače.
– Volim obaviti razgovor s igračem i vidjeti da je on stvarno spreman, da osjetim glad da dođe u Osijek. Ako mi kaže da nije siguran, to je za mene već završena opcija i tražim dalje.
Za čovjeka se može reći da je uspješan ako se napiše knjiga o njemu. Još prije pet godina talijanski novinar Armando Napoletano ukoričio je životnu priču Nenada Bjelice u knjigu “Bjelica l’ultimo Zeman”, odnosno “Bjelica posljednji Zeman”. “Ako je Zdenek Zeman posljednji nogometni buntovnik, onda je Nenad Bjelica posljednji Zeman.
Nogometni treneri su postali stereotipni, služe se istim frazama, govore kodiranim rječnikom, koriste iste geste, bez emocija. Bjelica je poput Zemana, on donosi nešto novo.”, pojasnio je Napoletano usporedbu sa slavnim češkim trenerom.
– Ha ha, ne znam jesam li baš nogometni buntovnik i koliko sličnosti imam sa Zemanom. Predgovor knjige napisao je Zvonimir Boban na što sam jako ponosan jer se s njim u životu nisam vidio, čuli smo se možda pet puta.
Bobana nije stigao upoznati u reprezentaciji. Iako je karijeru uglavnom proveo u ligama petice, Bjelica je ostao ispod radara.
– Imao sam peh da su u to vrijeme bili veliki igrači u veznom redu i dosta je bilo teško ući u reprezentaciju. Možda sam mogao biti u nekom širem krugu, ali nije oko mene bilo nekakvih interesnih skupina. Morao sam pričekati do 29. da debitiram, a to se dogodilo tek nakon što sam postao najbolji hrvatski nogometaš i nakon što sam odigrao utakmicu za B reprezentaciju.
Taj moj put do reprezentacije bio je krvav i zato sam jako ponosan na tih devet utakmica koje sam odigrao. Za mene imaju istu vrijednost kao za nekoga tko ih je odigrao 90. Možda ću jednoga dana dobiti šansu i reprezentaciji vratiti nešto kao trener.
Svakog jutra kada dolazi na posao u Gradski vrt, Bjelica pogled skrene prema muralu na kojem se nekoć nalazilo i njegovo lice. Još iste večeri nakon što je ustoličen kao trener Dinama je precrtan, jutro poslije njegov lik je i prekrečen, ostao je samo okvir u kojem se nalazio.
– Svaki dan ga pogledam – otkriva menadžer Osijeka kako mu nije svejedno.
– Navijači su odredili pet klupskih legendi i stavili ih na zid. Bio sam im jako zahvalan zbog toga i doživio sam to kao veliko priznanje. Međutim, ono što sam ja 2000. doživljavao u Osijeku je moj najveći mural i to ne blijedi. Te emocije, ljubav, atmosferu, ta sjećanja se ne mogu izbrisati. Nije mi bilo svejedno, ali s vremenom sam počeo shvaćati da je to napravio netko tko me jako volio. Iako mislim da svojim odlaskom u Dinamo nisam nikoga izdao jer u tome trenutku nisam bio trener Osijeka.
Bio sam u tom trenutku slobodni trener na tržištu i nisam birao između ponude Dinama i Osijeka. Osijek mi nikada prije toga nije ponudio posao. Bio je jedan kontakt u vrijeme dok sam radio u WAC-u s kojim sam 2012. upravo ušao u austrijsku Bundesligu kada me nazvao tadašnji sportski direktor Osijeka Miroslav Žitnjak, ali bio sam pod ugovorom i nisam mogao izaći iz njega. Iz Osijeka su mi sada prvi put ponudili posao i ja sam došao.
Ako vjeruješ u pobjedu, odigraj na Germaniji.
što jači Osijek, to jači i HNL. zato puno uspjeha Bjelica, i ne daj se uvući u sukob s Mamićem, kao što navijaju neki novinari.