U tjednu na čijem je isteku započeo Eurobasket, u Zagrebu je boravio Alan Gregov, negdašnji košarkaški reprezentativac, igrački vlasnik posljednje hrvatske medalje na europskim prvenstvima. No, nije Grega tu bio zbog košarke niti se na bilo koji način bavio reprezentacijom jer on se sada bavi nečim sasvim drugim.
Sportaš bez ozljede
Osvajač srebrne olimpijske medalje iz Barcelone (1992.), jedne svjetske (1994.) i dviju europskih bronci (1993. i 1995.) , danas je vrlo cijenjeni bioterapeut i bavi se iscjeljivanjem.
S Alanom smo razgovarali u društvu njegove supruge Maje koja se brine o rasporedu njegovih terapija koje se ne odvijaju na Bledu, i sina Valentina, studenta sportskog menadžmenta na Libertasu. Gregovljevi imaju još jednog sina (Antoni) koji je srednjoškolac u Zadru.
– Upravo kreće dvanaesta godina kako sam u ekipi našeg najpriznatijeg bioterapeuta Zdenka Domančića. Radimo na Bledu, šestorica smo u ekipi, a dolaze nam ljudi iz cijelog svijeta. Svaki tjedan imamo skupinu od 150 ljudi, od četvrtka do nedjelje. Kada sam slobodan, odem samostalno raditi terapije negdje drugdje pa tako povremeno radim i u Zagrebu – uveo nas je u priču Alan.
No, kako je u njegovu slučaju došlo do spoja između vrhunskog sporta i bioenergije?
– Još dok sam igrao košarku, supruga i ja bili smo na seminaru kod gospodina Domančića i to mi se već tada učinilo jako zanimljivim. Zdenka pak poznajem još iz vremena kada sam bio dijete. On i moj otac prijatelji su već 40 godina. On ima kuću u Poljani na otoku Ugljanu, na kojem i ja boravim ljeti jer mi otac u mjestu Preko ima kafić.
Alan je jedan od rijetkih sportaša koji tijekom karijere nije imao nikakvu ozljedu pa u to vrijeme nije imao ni potrebe za onim što danas radi. No, kada smo već kod ozljeda, u kojoj mjeri bioenergija ubrzava oporavak od klasičnih sportskih ozljeda?
– Uz pomoć terapije po metodi Zdenka Domančića tijelo se puno prije regenerira. Imamo izvrsne rezultate, oporavak sportaša može se ubrzati i do 70 posto. Kod sportaša je problem što oni često nemaju dovoljno vremena za regeneraciju. Čak je i na KIF-u obranjen jedan diplomski rad kojim se pokazalo da se sportaš doista brže oporavlja nakon što primi našu terapiju. A regenerira se brže jer mi s bioterapijom potičemo prokrvljenost ozlijeđenog područja i dodajemo energiju pa tijelo liječi samo sebe. U bioterapiji su potrebna dva potencijala, potrebni su plus i minus, i zato bioterapeut ne može sam sebi raditi terapiju, ali mu može pomoći kolega. Ako negdje postoji višak energije u obliku nekog upalnog procesa, izvučeš je van, ako je manjak energije, na nekom bolnom mjestu ili organu, dodaš je.
Alan je i sam vršio terapije nizu poznatih sportaša, ali i članovima njihovih obitelji. Oni koji su bili skeptični, ali su ipak došli vidjeti o čemu je riječ, uglavnom bi se i vraćali. Bilo je tu poznatih nogometaša, vaterpolista, rukometaša, skijaša, ali i košarkaša pa nam se čini da je šteta što se nitko od ozlijeđenih reprezentativaca nije sjetio bivšeg cibosa i reprezentativca i terapeutskih usluga koje zacijelo nikome ne bi štetile.
– Radio sam s uistinu poznatim sportašima, no oni to vole zadržati u sferi privatnosti, nije to javna stvar kao kada se ide na fizioterapiju. No, mogu vam reći da nam jedan naš poznati rukometni trener šalje igrače na Bled kada god se netko od njih ozlijedi. Mi održavamo i jačamo imunitet i kada je on stabilan, tada sve štima, no čim obrambeni sustav padne, na organizmu se to manifestira tamo gdje je najslabiji.
Koje predispozicije čovjek mora imati da bi bio uspješan bioterapeut?
– Za sve u životu potrebne su predispozicije, no u ovome je najvažnije da čovjek istinski želi pomoći, a tehnike se svladaju kroz obuku i praksu. To može raditi svaka normalna i psihofizički zdrava osoba koja se, recimo, za to može obučiti u Ustanovi za obrazovanje odraslih “Program Plus” – bioterapija po metodi Zdenka Domančića, koja se nalazi u Novom Vinodolskom.
A zar nije pomalo misteriozno kada se radi bioterapija na daljinu, kao što je to svojedobno bio slučaj s našim najpoznatijim rukometašem Ivanom Balićem za vrijeme Olimpijskih igara u Pekingu?
– To se može naučiti, recimo na seminarima na Bledu ili u Mariboru. Ljudima je transfer energije na daljinu čudan, a to vam je slično kao i telefonski poziv u Ameriku ili kada nekome pošaljete e-mail i on ga dobije za minutu. Uostalom, zar vam se nije dogodilo da pomislite na neku osobu i ona vas baš nazove.
No, jesu li učinci na daljinu slabiji?
– Ne, jednaki su kao da sjedite pokraj mene, a koji put znaju biti i jači. Možda ste vidjeli kako bioterapeuti savijaju ljude bez dodira. I to isto možemo i na daljinu.
Ovaj rođeni Zadranin kao košarkaš dospio je svojedobno do Cibone koja je tada igrala četvrtfinale Eurolige.
Dražen – bog i batina
– U Ciboni sam bio od 1994. do 1998., a u jednom sam razdoblju bio i kapetan. Kao cibos osvojio sam tada sva četiri prvenstva i dva kupa. Sjećam se dobro tog četvrtfinala sa Realom i Rimčevog zakucavanja preko Sabonisa. Bio je Alan član i hrvatske košarkaške reprezentacije u prvoj polovici 90-tih, pa smo ga pitali do koje mu je europske bronce bilo teže doći, u Njemačkoj još pod šokom zbog gubitka Dražena Petrovića ili 1995. u Grčkoj?
– U Ateni je bilo teže jer tamo su bili jači suparnici. Naime, osim Litve, tada je moćna bila i SR Jugoslavija kojoj je to bilo prvo veliko natjecanje nakon sankcija. Tada se dogodio i onaj povijesni odlazak hrvatske reprezentacije s postolja potaknut stradanjima u Hrvatskoj u kojoj je još uvijek bjesnio rat. Dečki tada nisu htjeli slušati himnu tadašnje SR Jugoslavije.
– Prije no što će zasvirati njihova himna, mi smo sišli s postolja i otišli u svlačionicu. Kako je do toga došlo, danas vam ne znam reći, no ja sam tada bio među mlađima i slušao sam starije. Bili smo stvarno dobra klapa.
Da je Dražen Petrović tada bio živ, vjerojatno bi bilo onako kako bi on, kao pravi vođa, odlučio.
– Nakon Draženova odlaska nekoliko se igrača htjelo nametnuti ostatku momčadi kao vođe, a dok je Dražen bio živ, znalo se da je to isključivo on. Ne podcjenjujem druge, no Dražen je uistinu bio, kako se ono kaže, bog i batina. Iz tog vremena Gregov pamti i današnjeg hrvatskog izbornika Velimira Perasovića.
– Peras mi je bio jako drag kao suigrač. Šuter, nezaustavljiv s poludistance. Specijalka mu je bila skok-šut nakon naskoka u reket. Bio je vrhunski igrač, pravi profesionalac, od glave do pete.
>> Izostanak Bojana Bogdanovića može nadomjestiti samo tim
>> 'Spusti se, Franjo': Arapović je zakucao i malena Hrvatska je povela protiv moćnog Dream Teama
Super, još da imaš vidovnjačke sposobnosti, gdje bi ti bio kraj..