Zorana Predina kod nas mnogi poznaju, “znaju sve o njemu”, ali u toj kakofoniji znanja ponekad se izgube ključne činjenice. Stoga sam na presici održanoj u četvrtak, prije koncerta “Počasni krug” sa Zagrebačkom filharmonijom 6. ožujka u dvorani Vatroslav Lisinski, probao u mikrofon na brzinu pobrojiti ono zbog čega ne samo da ima pravo na počasni krug, nego ga može “trčati” nekoliko puta.
Svaki krug za jedan “izlaz” svoje karijere, za ono što kod njega zovemo “bogatstvom različitosti”. Naime, Predin zapravo ima pet, šest karijera u jednoj pa je i nabrajanje podugo. Za razliku od mnogih koji pjevaju ili sviraju u svom bendu i to je otprilike to, na tragu ponajboljih svjetskih kantautora poput Randyja Newmana ili Elvisa Costella, Predina možete vidjeti u nekoliko “pojavnih oblika” ili koncertnih programa, najčešće u dva ili tri tijekom svake godine.
Svečarski ugođaj
Naime, osim kantautorskih recitala s akustičnom gitarom, tu je i Lačni Franz koji je osnovao prije 41 godinu i u međuvremenu objavio 40 albuma, što samostalnih što s različitim postavama i suradnicima. Osim toga Predin nastupa i sa svojim rock-bendom s pjesmama iz samostalne karijere, tu je i suradnja s Damir Kukuruzović Django Groupom, s kojima je krajem prošle godine rasprodao Laubu (nakon što je početkom 2019. godine rasprodao Lisinski na slavljeničkom koncertu u povodu 40 godina rada) i, dakako, suradnje s Matijom Dedićem na klavirskim koncertima i albumima.
Pored toga što je respektabilan autor koji je u manjoj mjeri pisao i filmsku glazbu, Predin je i jedan od onih koji su se ozbiljno uhvatili u koštac s obradama tuđih pjesama. Pa je osim zaostavštine Arsena Dedića, s kojim ima i zajednički album “Svjedoci priče”, skupio punu torbu tuđih materijala koje je “posvojio” jer, kao i vani, premijerni autori znaju osjetiti tuđe najbolje pjesme.
Predin je i književnik s dvije knjige, “Druga žena u haremu” i “Glavom kroz zid”, a upravo piše i prvi roman. Pored svega toga pjeva i piše pjesme ne samo na slovenskom nego i na hrvatskom jeziku, skupa s “ije” i “je”, “ć” i “č”, što je prilično zahtjevno, a sasvim različito od slovenskog jezika. Da je lagano, svi bismo mi bolje znali slovenski, a ne znamo.
Pa u svemu tome zbog čega je netko “najbolji”, “najpoznatiji” ili barem onakav kakav jest, vezano za skori nastup sa Zagrebačkom filharmonijom možemo bez ikakve mogućnosti pogreške unaprijed zaključiti da će zasigurno biti riječ o koncertu na kojem će Predin biti na pozornici s najviše ljudi oko sebe u toj 41-godišnjoj karijeri u kojoj je napravio puno toga.
No znajući za melankoličan, nostalgičan ili duhovit, satiričan, svečarski ugođaj koji njegove pjesme nose sa sobom, s priličnom točnošću može se zaključiti da u Lisinskome možemo očekivati i puno više. Zagrebačka filharmonija već se u svojim off ciklusima dohvatila suradnji s autorima iz rock i pop-glazbe, a jedna od zadnjih s Damirom Urbanom također je bila respektabilna nadgradnja originalnog Urbanova rukopisa.
Polako i staloženo
Uzmemo li u obzir da su orkestracije za ovaj Predinov “Počasni krug” pisali ljudi poput violinista Brune Urlića, koji itekako detaljno poznaje njegov rad jer s Predinom i svira, i Ivana Popeskića, izgleda mi da bi ovaj susret filharmonije s Predinom i suradnicima mogao biti prilično atraktivan počasni krug, koji neće trčati brzo, nego polako i staloženo.
Duhovit kakav jest, prvo što je Predin rekao kad smo ušli u Lisinski bilo je: “Na što vas podsjećaju ovi veliki lusteri?”, misleći na grafike koronavirusa. Ali prave prvake s puno kilometara u nogama na sceni poput njega ni virusi ne mogu spriječiti u mentalnoj i pjevačkoj fiskulturi na pozornici jer su već otprije postali imuni na banalne viroze i viroze s banalnostima. Tako da bi se svi skupa mogli u Lisinskome zatvoriti kao na nekom od ovih kruzera o kojima se intenzivno govori zadnjih dana, ali nitko od putnika ne bi se bunio.
