Novopokrenuti radio Extra FM, odmilja ili od mržnje nazvan “cajka radio”, podigao je medijsku buru. Nije jasno zašto kad je riječ o konstanti ukusa koja je ovom prilikom samo dobila službeno lice.
Naličje je odavno poznato pa se količina licemjerja upućena novom radiju može nazvati tipičnom zamjenom teza. S narodnjacima, ili turbofolkom, čudna je situacija, navodno ih nitko ne sluša, ali klubovi su krcati mladeži i stareži. Svi se zgražaju zaboravljajući osnovne postulate demokracije i tržišne ekonomije; ako netko to voli, neka sluša, a ako je dohodovno, znači da će se otvoriti radna mjesta, plaćati porez državi i svima će nam biti bolje.
Priču o “cajka radiju” treba razlučiti na dvije strane. Ne mislim pritom na ljude koji “ne idu na narodnjake” i ne slušaju takvu glazbu, nego na medije koji pogrešno okreću tezu i krivim receptom dolaze do pogrešnih zaključaka. Vlada tu prilično licemjerje. Većina će se službeno zgražati, a onda prvom prilikom zakucati čašom o pod na stihove omiljenog hita na nekoj svadbi. Drugim riječima, očito je to dio i našeg senzibiliteta i pogrešna je teza da “uvozimo narodnjake”, turbofolk i cajke te da su nam za sve krivi drugi. Nisu, jer hrvatsko je tržište prepuno vlastitih, originalnih izuma cajki i turbofolka, imamo sami svoj kič i masovna ga publika očito voli.
Stoga će slušanost novog radija biti lakmus-papir i materijalni dokaz gdje smo zapravo. Osim toga, paradoks je da higijeničari duha i oni najglasniji u očuvanju “hrvatskih vrijednosti”, političari, najbolje pokazuju licemjerje između čistunskih političkih poruka koje šalju i svakodnevne, pardon, svakonoćne prakse. Nisam jedan put rekao da su zajednički nazivnik pod kojim će se okupiti veliki Hrvati i veliki Srbi upravo narodnjaci, pogotovo kad se dužnosnike Sabora, Vlade i Grada uhvati incognito snimljene mobitelima kako uživaju u narodnjacima. A zašto i ne bi ako to vole i čemu to tajiti?
Uostalom, i sam sam prije nekoliko godina doživio da sam, vraćajući se s Exita u Novom Sadu, u kojem nikada ni po danu ni po noći nisam čuo nikakav narodnjak, doživio da u hotelu u Iloku u kojem sam spavao nisam mogao oka sklopiti jer su se u prizemlju do jutra zabavljali uz najgoru selekciju turbofolka koju možete zamisliti. Pa ako je tako na nekadašnjoj prvoj liniji fronte, onda je jasno da nije problem u glazbi. Pola domaće srednje glazbene struje, ako ne i više, koristi istu melodiku turbofolka, samo malo zamaskiranu. Ispada da je istinita i ona tvrdnja da su mali Hrvati išli u crkvu do devedesete godine, a veliki Hrvati od devedesete, ali nije im mrsko ni proštenje turbofolka. Gdje su tek roditelji koji mi kažu da im dijete od ponedjeljka do petka sluša pop-glazbu, a onda petkom krenu minice i štikle i ide se na narodnjake, “jer idu svi iz razreda pa moram i ja”.
Očito je i klincima koji nemaju afiniteta za tu glazbu u pitanju dobra zabava, a s druge strane kič-hedonizam i otpor prema roditeljskoj kulturi i proklamiranim društvenim vrijednostima u kojima se svi groze narodnjaka. Turbofolk je današnjim klincima izlaz da zasole uvriježenoj kulturnoj matrici pa, ako se treba zabaviti, hard-core čekićanje uz turbofolk u nekom klubu može sasvim dobro odigrati ulogu posvemašnje histerije i otpora željama roditelja, a zna biti vraški smiješno i duhovito. Riječ je o kompleksnoj temi koju ne treba gurati pod tepih, ali treba izbaciti licemjerstvo koja vlada kad se o njoj raspravlja u javnosti. Pri tome je najgore što stradaju dobra narodna glazba i nadahnutije world-music etnokombinacije. No, zanimljivo je da sva ta masa koja “puši” turbofolk nije nimalo zainteresirana za neke inteligentnije, estetski osmišljenije i umjetnički vrednije etnografske spojeve pop-glazbe i etničkog melosa.
Dakako, gurati sve u pretinac cajki i turbofolka nema smisla, jer ima boljih i lošijih autora. Čitav mediteranski, grčki i turski bazen koji naginje tom zvuku dao je i dobrih glazbenih spojeva, kao i svaka etnička glazba u svijetu. Ono što je kod nas očita i primarna kulturološka pogreška je razina, tj. nizina dozlaboga nepismenih tekstova. Čak i ono što bi u turbofolku moglo naginjati tom nekom pismenijem etničkom world musicu, dobiva sasvim banalan prizvuk podilaženjem najnižim strastima u nehumano glupim tekstovima. No ljudi to očito vole, ali važno je naglasiti da je turbofolk, ili “cajka sound”, a pogotovo imidž, odavno ušao i u srednju struju pop-glazbe.
Pa, ako ne govorimo o pjesmama kojih se svi na prvu groze, govorimo i o pop-izvođačima koji koketiraju sa zvukom i senzibilitetom narodnjaka te su gitarama i synthevima zamijenili nekadašnju harmoniku. Da je situacija još složenija, otkrit ćete ako poslušate sve te dozlaboga izlizane metafore i melodiku pjesama mnogih koji se vrte mimo inkriminiranog turbofolka. Rezultat je još pogubniji jer je, za razliku od hard-core turbofolka koji se ne skriva iza maski, u slučaju masovno popularne pop-glazbe kod nas riječ o kiču koji niti je dobar narodnjak, niti je dobar pop.
Otvori KEKS Pay
Ugostitelji forsaju tu vrstu muzike jer se uz nju vise popije, da im klasika puni kasu taj bi se cas prebacili