Ljubavnici uhvaćeni u zagrljaju na velikom ekranu za vrijeme koncerta reagirali su kao mala djeca kad se igraju skrivača; ona je kameri brzo okrenula leđa, a on je čučnuo da bi se sakrio. Taj "veliki skandal", koji američki mediji nazivaju Coldplaygate, imao je zaista nerazmjerne odjeke. Jedan radikalni konzervativni influenser u svom podcastu čak je komentirao da bi preljub ponovno trebalo zakonski kažnjavati. To me podsjetilo kako je moj sinčić, kad je imao sedam ili osam godina i čvrsto vjerovao da pravda pobjeđuje, a prijevara svake vrste mora biti kažnjena, slučajno načuo kako doma razgovaramo o nekom preljubu i ubacio se zaprepašteno u razgovor odraslih: kako misliš, prevario je ženu, pa jučer smo ga sreli, nije u zatvoru…
Konzervativac (zove se Matt Walsh), koji razmišlja kao dijete, ovako je objasnio svoj stav: nekoga udariš šakom u glavu, sudski te gone jer si mu nanio fizičku i psihičku bol. Počiniš preljub i nanio si ogromnu psihičku štetu cijeloj obitelji: žena je potresena, depresivna mjesecima jer joj se život iznenada urušio, djeca postaju anksiozna i nesigurna uz takvu majku i neprisutnog oca, cijela obitelj stradava… To je Walshova besmislena puritanska fantazija, spomenula sam Coldplaygate skandal zbog onog što je meni tu bilo najnevjerojatnije: oženjeni preljubnik je generalni direktor velike kompanije, a ljubavnica je šefica onoga što smo nekad zvali kadrovska služba, a sad se zove odjel za ljudske resurse, u engleskom akronimu HR. U američkim kompanija HR služba već je dugo svemoćna, neka vrsta sveprisutnog Big Brothera. Ta služba de facto zapošljava i provodi "istrage" o potencijalnim novim kadrovima, ali i otpušta, kažnjava, strogo opominje… To je neka vrsta kompanijske misaone policije koja kontrolira ponašanje zaposlenika, njihove stavove, izjave, političku korektnost. Ona je produžena ruka države zaštitnice, onoga što se u engleskom znakovito naziva nanny state, država dadilja koja ne vjeruje u pristojnost, dobar odgoj i zdravi razum svojih građana i polazi od toga da oni nisu odrasli, zreli ljudi koji su kadri sami donositi odluke o svom životu, nego to ona mora činiti umjesto njih.
Jedna od stvari koju HR služba u Americi budno kontrolira upravo su ljubavne afere na poslu. Zaposlenici moraju nakon prvog seksa odmah kod šefa (u devedeset posto slučajeva šefice) ljudskih resursa, moraju taj čin prijaviti, objasniti da je bio s obje strane sporazuman, da nije bilo prisile i da nitko neće zbog seksa napredovati na poslu ili pak biti gurnut u stranu ako odluči tu vezu prekinuti. Dakle, odrasli ljudi ne mogu svoje intimne odnose sami rješavati između sebe - žena je uglavnom u očima HR-a fragilna, potencijalna žrtva bez autonomije, slobode odlučivanja i djelovanja i zato joj je potrebna stroga engleska dadilja koja će joj zaprijetiti prstom. Nije to jako daleko od onoga što predlaže Matt Walsh, samo sa suprotnih strana ideološkog spektra.
Ovo dvoje ljubavnika na koncertu bivšeg muža Gwyneth Paltrow i, čini se, sad već bivšeg dugogodišnjeg dečka Dakote Johnson, trebali bi biti na braniku uređenog uredskog ophođenja. On ravnatelj, ona šefica ljudskih resursa, koja je tko zna koliko puta opomenula neku nižepozicioniranu ženu koja se upustila u seks s nekim na položaju ili možda pak smijenila nekog šefa odjela koji se ogriješio o pravila s mladom i lijepom zaposlenicom. Tu ne govorim o zlostavljanju, to nije #metoo, nego o muško-ženskim odnosima, o intimi ravnopravnih partnera bez Big Brothera, na koju valjda ljudi imaju pravo u svakom trenutku života.
FOTO Maja Šuput na koncertu zagrlila obožavatelja, a na njezin nastup došao je i ovaj svjetski poznati glazbenik
Ta me afera zabavila jer gotovo empirijski dokazuje ono što mnogi Amerikanci već dugo misle: HR služba je isprazna, formalna institucija lišena pravog sadržaja. Recimo, zadužena za zapošljavanje po ključu, kako se nekad to kod nas zvalo, a ne znanju, iskustvu i prethodnim postignućima. HR uzurpira pravo na slobodu govora jer želi kontrolirati stavove i jezik. U serijama i filmovima često tu službu prikazuju kao prenapučen odjel pun uhljeba, odjel koji puno košta, a ne privređuje, koji ima moć da zastrašuje, otprilike kao nekad politički komesari u firmama Istočnog bloka.
Bujanje administracije jedan je od ključnih razloga što su najbolji američki fakulteti postali prohibitivno skupi (gotovo 100.000 na godinu bez troškova života). U četrdeset godina cijena dodiplomskog studija u Americi se učetverostručila (uz uračunatu inflaciju, dakle stvarna cijena). Recimo, na Harvardu je trenutno zaposleno oko 2500 profesora i asistenata, a u administraciji je zaposleno više od 8500 ljudi. Kao što su prošle godine zaključili u istrazi na sveučilištu Bowdoin, "uz novog 'koordinatora za lakši upis' sveučilišta postaju manje pristupačna studentima". U Financial Timesu objašnjavaju da su sveučilišta preskupa i neučinkovita jer su prestala biti obrazovne ustanove i postala lifestyle igrališta "države dadilje". Svako bolje sveučilište ima veliki centar za mentalno zdravlje studenata koji dolaze po pomoć, "na sigurno", jer se ne znaju nositi s mikroagresijama, ponekom nesmotrenom riječi kolege ili profesora koji se bavi politički nekorektnom temom iz povijesti čovječanstva, koja nije uvijek bila nježna, progresivna i obazriva prema svim manjinama.
Oduvijek obožavam sudske drame i serije koje se bave odvjetničkim uredima, jer analiziraju vrijednosti koje živimo, neke nove moralne dileme našeg vremena i pokazuju da zapadna civilizacija počiva na vladavini prava i dobrom pravnom sustavu. Bračni par Michelle i Robert King veliki su majstori tog žanra odvjetničkih serija, koji je star gotovo sedamdeset godina, od veoma popularnog TV odvjetnika Perryja Masona. Kingovi su prvo napravili sedam izvanrednih sezona serije "Dobra žena" (koja se prestala emitirati 2016.) i potom neke od likova iz te serije upotrijebili za novu seriju, neku vrstu nastavka, koji se zove "Dobra borba" i prati zbivanja u najboljem čikaškom odvjetničkom uredu koji su osnovali afroamerički advokati.
FOTO Evo kako se Tina Katanić mijenjala kroz godine: Nekadašnja loto djevojka povukla se iz javnosti
U četvrtoj sezoni "Dobre borbe", koja se emitirala 2020., autori ironiziraju upravo pretjerane, nove propise koje donosi služba ljudskih resursa, koja svoju važnost dokazuje nepotrebnim seminarima i edukacijama o manjinskoj ili rasnoj neosjetljivosti i interioriziranim, nesvjesnim bjelačkim predrasudama. Već u toj izrazito progresivnoj seriji, u kojoj su svi najbolji advokati vatreni članovi demokratske stranke, autori pokazuju da se radi o gotovo uvredljivo bedastim, infantilnim seminarima, koji se održavaju samo zato da se pro forma obznani da se nešto poduzima, da se ti veliki odjeli nečim bave i tako dokazuju da su nužni.
U trećoj epizodi mlada crna odvjetnica pozvana je u ured ljudskih resursa. Ona zbunjeno i gotovo ustrašeno odmah na početku pita je li napravila nešto krivo. Dobiva strogi odgovor: "Da, svjesni smo da HR ima reputaciju koja zastrašuje…" Uglavnom, nije ona napravila ništa krivo nego je njezin šef, koji je i sȃm crnac, aktivist za ljudska prava i iskusni odvjetnik, citirajući starijeg kolegu i njegovu priču o segregiranom američkom jugu šezdesetih godina i otvorenim predrasudama, pa čak i mržnji prema crncima, upotrijebio pogrdnu, zabranjenu riječ za crnca. To je u HR-u upalilo alarm. Upotrijebljena je kriva riječ!
Mlada crna odvjetnica se nasmijala na apsurdnu objedu - radi se o crncu koji nije rasist i koji je citirao suca s juga i zato upotrijebio tu riječ. No, tri stroge isljednice iz HR-a objašnjavaju da tu vrstu riječi one shvaćaju zaista ozbiljno. Nije bitan kontekst, nije bitno što je crnac upotrijebio tu riječ upravo da bi istakao rasizam bijelog suca.
Slijedi istraga, ispitivanje svih odvjetnika koji su to možda čuli, jer se "na radnom mjestu ljudi moraju osjećati sigurno, a ne ugroženo ili poniženo". Crni odvjetnici odreda spominju kontekst, a HR šefica tupo nastavlja, "politika šutnje je posljednje što HR želi u firmi". Niti jedan crni odvjetnik nije to doživio kao rasistički ispad starijeg kolege, no bijele žene iz HR-a su zgrožene i one idu dalje. Na kraju je odlučeno da cijela tvrtka mora proći senzibilizirajuću edukaciju o međuljudskim odnosima. Ta edukacija je toliko infantilna i istovremeno infantilizira odnose u uredu da je ni dječja dadilja ne bi smislila. Bijela žena čitavom tom crnom uredu drži predavanja uz neke AI stripove u kojima kolege razgovaraju na nedozvoljen način i prisutni moraju osjetiti tko je od njih rasist. Jedan od crnih zaposlenika tiho šapne kolegici da je sve to nevjerojatna glupost i da samo gube vrijeme, a kolegica mu odgovara, dobrodošao u korporativnu Ameriku.
Odana svojem žanru, odgledala sam nedavno na Netflixu ne tako uspješnu ili pametnu odvjetničku seriju "Na putu prema partnerstvu" (u originalu Partner Track, 2022.). Ta serija čak nije zaslužila drugu sezonu. Mlada autorica Georgia Lee ubacila je u "Partner Track" sve ugrožene manjine potrebne da bi serija bila politički ultrakorektna, čak woke: tu su žene koje žele postati partneri u odvjetničkom uredu, rade više od ikoga, i na Božić i nedjeljom, ali ne budu promovirane. Uvijek bolje prolaze odvjetnici s utjecajnim očevima, koji preko veza lakše dolaze do ključnih informacija i klijenata nego marljiva, sitna Azijatkinja koja je završila Harvard, i uz to osvojila i različite sportske nagrade jer ne zna stati, reći ne i ima radnu etiku ChatGPT-ija - ne mora ni jesti ni spavati. U seriji ima i gay seksa te heteroseksualnih veza bez obaveza koje muškarca ne koštaju ništa, a ženu dakako mogu ugroziti. Sporednu, ali stalnu ulogu ima i šefica HR-a. Riječi, ono što netko izgovara, neprestano je na udaru kritike, to se propituje ili proglašava uvredom.
Što se dogodilo u ovoj seriji što je upalilo crveni alarm HR-a? Crni gay odvjetnik, koji tek treba postati partner, a onda će "u svom smokingu šivanom po mjeri, s nečim zanimljivim na glavi, zasjati pred Annom Wintour iz Voguea na Met Gali", u uredskoj kuhinji sukobljava se s tipskim likom, bijelim neosjetljivim gadom, bogataškim sinom, frat boyem, jednim od onih studenata prestižnih fakulteta koji odmah dobivaju ulaz u ekskluzivna bratstva i klubove, gdje tulumare, polijevaju se šampanjcem, opijaju i vrijeđaju djevojke razvijajući toksičnu virilnost… Kad se mladi crnac požali da u njegovu životu u tom trenutku nema vremena za provode, samo za rad, frat boy mu baca u lice da se on ne mora bojati za posao jer je gay crnac, a takve je danas nemoguće otpustiti.
Crnac mu odgovara da je to rasistička uvreda, na što bijelac uzvraća da on nije rasist, da je možda i on imao "je..no teško djetinjstvo i prošao kroz pakao da dođe do svoje pozicije u tvrtki"… Razvija se diskusija u kojoj mu crnac objašnjava da se ne želi baviti njegovom "bjelačkom fragilnošću" i njegovom defenzivnom reakcijom: "Umjesto da prihvatiš ono što ti govorim, ispričaš se i zahvališ na poduci, ti si zabrinut kako će se moje riječi odraziti na tvoj visoko pročišćeni pogled na samoga sebe, važnije ti je da ja zaštitim tvoju bjelačku ugodu, nego da me zaista saslušaš i napraviš neke promjene u svom nastupu." Gdje se to ljudi razgovaraju poput robota ili umjetne inteligencije?
Cijela svađa završava u HR-u, bijelac nije adekvatno kažnjen zbog verbalnog delikta i delikta mišljenja koji je potvrdio i svojim komičarskim nastupom na team bildingu tvrtke. Mladi crni odvjetnik zgrožen neukusnim vicevima razotkriva na Instagramu tvrtku kao rasističku i odlazi uvrijeđen. Serija, koja nije dobila nastavak iako je zadnja epizoda završila s najavom novog preokreta, analizira detaljno pojam white fragility - bjelačka hipersenzitivnost. Taj idiom postao je popularan prije nekoliko godina, za vrijeme pokreta Black Lives Matter, nakon što je Robin DiAngelo, američka bijela sveučilišna profesorica, objavila knjigu tog imena, s podnaslovom "Zašto je bijelcima tako teško razgovarati o rasizmu." U jednom trenutku to je postao važan referentni pojam, a njezina knjiga "nužan priručnik za sve one koji su posvećeni društvenoj promjeni".
Jedan od najglasnijih kritičara te knjige John McWhorter, poznati crni sveučilišni profesor s Columbije i kolumnist New York Timesa, u mnogim intervjuima i tekstovima pokušao je objasniti da ta knjiga nije samo izazov za bijelce koji nisu dovoljno osvijestili svoj nesvjesni rasizam (jer po autorici to nije nitko osvijestio kako spada), već da "o crncima govori s visoka", otvoreno ih dehumanizira kao pojedince koji su lišeni sposobnosti djelovanja i ne mogu ništa samostalno razriješiti (poput mladih odvjetnika u seriji). Čak i kad bijelci traže i nude praktične solucije, a ne pro forma akciju HR-a fokusiranu na riječi, umjesto ne djela, autorica to vidi kao iskazivanje bjelačke nelagode, pokušaj da si operu savjest, kao da je suština u tome da se bijelci moraju osjećati loše. McWhorter se time bavi i u svojoj knjizi "Woke Racism". On je jedan od onih crnih aktivista (kojih nema puno, ali dižu glavu), koji smatraju da su nabujale HR službe i fokus woke ideologije na pripadanje nekoj manjinskoj grupi i njezinu kolektivnom identitetu, najveća prepreka ostvarenju plemenitog sna Martina Luthera Kinga otprije više od šezdeset godina: "Sanjam da će moje četvero djece jednog dana živjeti u narodu koji ih neće procjenjivati po njihovoj boji kože, već po snazi njihova karaktera." Sad kad su konačno otvoreni dosjei o Kingovu ubojstvu, koji sadrže više 240.000 stranica istražnog materijala (a povjesničari tvrde da ne donose ništa osobito novo), njegov san o neprimjetnoj, nevažnoj boji kože dalje je od ostvarenja nego što je bio onda, šezdesetih godina. Woke politika HR-a s naglaskom na riječi, a ne djela tome je snažno pridonijela.
Otvori KEKS Pay
HR ili ti SLJUP po naški su redom iznad prosječno ambiciozne i ispod prosječno inteligentne mulice koje bi se igrale velikih managera.