Od svih rock sastava iz osamdesetih godina možda su samo Ekatarina Velika, Haustor i Azra zadržali mitsku privlačnost zbog koje s njihovim fanatičnim poklonicima nema diskusije o tome kolika je vrijednost njihove zaostavštine. Osim toga, sasvim konkretno, ta vrijednost očituje se i u cijenama njihovih tadašnjih vinila koji su među najskupljima na second hand tržištu.
Karakterističan jezik, simboli, glazba, slojeviti tekstovi i sviračka sprema pretvorili su EKV u ambicioznu postavu koja je rano stekla kultni status, ali i istodobno ostala ovozemaljski znojna, misaona "istina mašina". Dramatična biografska priča Ekatarina Velike oduvijek je imala naklonost ovdašnjih glazbenika, publike i medija. Nizom albuma, od kojih su mnogi u osamdesetima snimljeni upravo u zagrebačkim tonskim studijima i na koncertima u Kulušiću, kao i suradnjama sa zagrebačkim glazbenicima, ostavila je trag koji se osjetio u radu mnogih. Kao dobrodošli korektiv prema općoj estradizaciji YU-rocka osamdesetih postali su i ostali ime trajnog značaja, unatoč nesretnoj okolnosti da nitko od članova grupe nije preživio. Ali jesu oni kojih se to tiče.
Čini se da, što vrijeme dalje odmiče, Ekatarina Velika dobiva na težini, a ovih tjedana pogotovo s teškim vinilnim box setom u kojem se nalazi osam remasteriranih albuma grupe (sedam studijskih i jedan koncertni) te dvostruki CD sa 27 pjesama u demo verzijama i drugačijim miksevima između 1983. i 1993. godine. U tih desetak godina Ekatarina Velika snimila je i objavila svoj čitavi opus. Stare ploče EKV-a izuzetno su skupe, a nakon mnogih ranijih reizdanja upitne pravne podloge, nedavno se pod okriljem "Zadužbine Milana Mladenovića" pojavilo službeno izdanje remasterirano s originalnih vrpci i s pridodanom knjižicom na 76 stranica, u suradnji diskografskih kuća RTV Ljubljana i PGP RTB, koje su izdavale njihove albume. Doduše, i ovo izdanje je prilično skupo, ali u današnjem diskografskom svijetu bolja prošlost se plaća najskuplje, a pogotovo ona vinilna.
Dobra je to prilika podsjetiti se i detaljno preslušati čitav opus Ekatarine Velike te probati odvojiti što je mit, a što stvarnost. Ono što sam mislio i ranije, najbolji postaju još bolji s godinama. Skoro doslovno, zato krenimo odostraga; zadnji album "Neko nas posmatra" - ne baš omiljen kod tvrdokornih poklonika sklonih "staroj" EKV - još mi je 1993. bio otprilike kao njihova verzija Bowiejevog "Lodgera". Zreli bend u top formi, a ozbiljna ratna stvarnost bila je njihova art-realnost. Budući da su Margita Stefanović na klavijaturama i Milan Mladenović na gitari i vokalu ostali jedini od originalnih članova, zvuk i svirka bili su sasvim drugačiji od ranih radova, ali pravi autori i bendovi se i prepoznaju po tome da idu dalje, a ne ostaju tamo gdje su bili nekada. Dvije godine ranije opori "Dum Dum" započeo je zadnju fazu rada grupe, mada je postava bila drugačija, pa stoga i zvuk benda, ponajviše zbog izostanka basista Bojana Pečara, do tada stalnog i važnog člana koji se preselio u London.
Raniji "Samo par godina za nas" i "Ljubav" s kraja osamdesetih ubrajaju se u njihove klasične albume koji se i danas mogu komotno slušati od početka do kraja. Sjajna svirka i pjesme, ali i napokon prirodan zvuk benda u tonskom studiju, benda koji je svirački u naponu snage, mada su EKV od početka bili poznati kao bend superiornih instrumentalista.
Imam problem s najpopularnijim ranijim albumima grupe koje publika najviše voli; "Ekatarina Velika" (album s fotografijama tetoviranih članova na naslovnici i pjesmama "Tatoo", "Oči boje meda" i "Modro i zeleno") i "S vetrom uz lice" njihovi su najpoznatiji albumi kod šire publike, ali danas smeta tada moderna, tipična produkcija 80-ih godina s istaknutim "tvrdim", jakim zvukom bubnja u prvom planu. Ali to su ujedno bili i najkomercijalniji albumi puni hitova, pa je rezultat očito opravdao sredstva. Drugi i treći album Ekatarine Velike snimani su u tonskom studiju kod Smoleca u Zagrebu, kao gosti sudjelovali su Massimo Savić, Tomo in der Mühlen, tada član grupe Karlovy Vary i mnogi drugi, a taj moderni zvuk bio je njihov zaštitni znak. Stanko Juzbašić imao je tada prvi Emulator II kod nas koji je obilno korišten tijekom snimanja. Kao podmladak Poletovih rock-kritičara, nas par boravili smo 1986. često u studiju sa snimateljem Draganom Čačinovićem Čačom ili Rasom iz Parnog valjka i prisustvovali rađanju rock povijesti koja se, doduše, tada ipak činila nekako normalnom, manje spektakularnom nego što izgleda danas.
Album "S vetrom uz lice" s hitovima "Budi sam na ulici", "Ti si sav moj bol", "Kao da je bilo nekad" ili "Novac u rukama" snimao je i koproducirao Dragan Čačinović-Čač kojeg sam nakon puno godina vidio u New Yorku 2018. kamo se davno preselio. Slušajući danas "S vetrom uz lice" jasno je da se radi o tehnički najluksuznijem, komercijalnom zvuku grupe i pjesmama s kojima su došli do široke publike, ali mi je prirodnija i manje spektakularna zvučna slika idućih albuma "Ljubav" i "Samo par godina za nas" danas draža.
Tada je, na albumu "S vetrom uz lice", novi bubnjar nakon Ivana Vdovića Vd-a, pa Ivana Fecea-Firčija bio Ivan Ranković. Nakon njega stigao je Srđan Žika Todorović iz Discipline kičme, zaokruživši niz sjajnih bubnjara koji su prošli kroz postavu i svaki na svoj način odradili svoju dionicu u grupi.
Zato je "Live 1986", snimljen u Kulušiću, jedan od najboljih koncertnih albuma snimljen u legendarnom klubu u koji je EKV stigla par godina kasnije od prijašnjih novovalnih izdanja Filma, Azre, ili Bijelog dugmeta i Leba i soli, a otprilike u isto vrijeme kad i Električni orgazam s koncertnim albumom "Braćo i sestre". "Live 1986" pogodan je izbor koji pokazuje grupu u naponu snage, jer sviraju sjajno te rane pjesme, a puni koncertni zvuk i majstorska svirka u kontaktu s publikom ne sadrži produkcijska rješenja i pretjerano mehanički zvuk bubnja sa studijskih albuma.
GALERIJA Evo kako se s godinama mijenjala Tara iz Karme
I naravno, već 1984. "Katarina II" bio je prvi album nove grupe koja je uskoro promijenila ime u Ekatarina Velika, potpuni uspjeh na samom početku nove dionice rada Milana Mladenovića nakon Šarla akrobate. Bio je to sjajno napisan, snimljen i odsviran diskografski rad koji je već 1984. pokazao da je pred njima sjajna budućnost. Taj prvi i četiri zadnja albuma i danas djeluju najprirodnije, što se događa samo velikim autorima i sviračima. S obzirom na to gdje su radili i što je bila tadašnja komercijalna scena bivše države, ovo se čini kao neusporediv opus ozbiljnih ljudi koji ne dostiže nitko od tadašnje konkurencije sredine i kraja osamdesetih.
Sve u svemu, ozbiljan je to minuli rad koji i danas drži vodu, nije mit nego stvarnost, mada šira publika najbolje poznaje hitove s najpopularnijih albuma. Ono što se u drugoj polovici osamdesetih činilo ljutom alternativom spram dominantne estradizirane scene i danas često djeluje poput fatamorgane. Ovih nekoliko albuma EKV-a bili su potpuno na razini mainstream rocka koji se tada svirao u svijetu, samo što je kod nas dominantna scena bila drugačija. Kad danas čuju Ekatarinu Veliku u eteru nekog radija, oni koji se tada nisu niti rodili vjerojatno pomisle da je tada rock scena cvjetala na svakom koraku, a nije. Podsjetimo se, bilo je to vrijeme filmova poput "Kako je propao rokenrol", jer sve ono što je donio novi val početkom osamdesetih godina, naprasno je nestalo samo nekoliko godina kasnije, a estradni populizam s kraja osamdesetih sve je vratio na početak.
Ekatarina Velika bila je, ponovimo, tvrdoglavo na svojoj strani, i estetski i glazbeno i politički, ali niti svi rasprodani Kulušići, mali Dom sportova i ostale dvorane nisu nas tada uspjeli razuvjeriti da se radilo o izuzetku koji potvrđuje pravilo, jer su mainstream i najpopularniji ipak bili negdje drugdje, jer tadašnja rock-scena nije bila masovna srednja struja u bivšoj državi. EKV su bili misleća i sadržajna alternativa, mitski bend koji je stvarao glazbu s "mozgom i jajima" zbog čega traje i danas. Iako četrdesetak godina kasnije dobivaju zasluženu zadovoljštinu, slaba je to utjeha, rekli bi neki, kad znamo da su svi članovi EKV-a umrli i time se priključili onoj tužnoj povorci 27-godišnjaka koji su, od Briana Jonesa, Jima Morrisona. Janis Joplin i Jimija Hendrixa, pa onda i Kurta Cobaina i Amy Winehouse, "ginuli" i iza sebe ostavili glazbu koja i danas djeluje stvarno, aktualno i prirodno.
Je li autor ovog teksta isti onaj koji je napisao panegirik našem predstavniku u dvorani St. Jakobshalle , Basel ?