Glazbeni promotor i PR-ovac Perica Štefan ovog je rujna svoje poslovne i privatne obveze uskladio tako da otputuje s djevojkom Anjom na jedno posebno i egzotično putovanje u Keniju. Odluka nije bila unaprijed planirana, nego je donesena u posljednji čas, a sve je počelo s idejom da nakon prošlogodišnjeg posjeta Tajlandu pronađu destinaciju koja će im otvoriti vrata u jedan potpuno drukčiji svijet.
"Još tri tjedna prije polaska nismo znali kamo ćemo ići, nego smo ciljano čekali 'last minute' ponudu pa što nam bude nekako najegzotičnije, a želja nam je bila ili nešto daleko u Aziji ili Africi. Jedna beogradska agencija je ponudila solidan popust i eto nas u Keniji. Oboje nismo ljubitelji gužve pa je ispalo super što je ovo taman period izvan sezone, a opet, nisu nas najavljene kiše nešto sputavale", rekao je.
Već sam početak puta izgledao je poput male pustolovine u kojoj se spajaju i neočekivane zgode i prenaporne etape. "Prvo smo se vozili s taksistom koji je povjesničar iz hobija pa smo od Novog Zagreba do Autobusnog kolodvora čuli vrlo zanimljive teorije i povijesne perspektive, ali kako nismo htjeli zakasniti, nismo se dali u raspravu i pobijanje nekih revizionističkih argumenata na kojima je inzistirao. Izlazak iz taksija smo jedva dočekali, a tamo se već jedna gospođa srušila, sva krvava i sa solidnom posjekotinom na glavi, zovemo Hitnu… Uglavnom konačno smo se dočepali busa, idemo za Beograd odakle letimo za Dubai, a onda za Mombasu, drugi najveći grad u Keniji i jednu od najvažnijih luka Indijskog oceana. E da, ako netko ovo čita tko može to potaknuti, vratite vlak Zagreb – Beograd da ne ovisimo samo o jednom, ne naročito pouzdanom autobusnom prijevozniku. Povratak u Hrvatsku iz Kenije s dva autobusa i dva leta trajao je 29 sati što dakako nije baš sreća, ali preživjelo se", otkrio je.
FOTO Član žirija 'Supertalenta' ima propali brak iza sebe i sina koji je njegova kopija!
Sjećanja na prvi ulazak u Keniju i atmosfera Mombase posebno su mu dojmljivi. "Prvo smo posjetili Mombasu i odmah neke jake slike – svinje uz željezničku prugu jedu na smetlištu, ogromna je gužva, život vrvi na sve strane, jako puno ljudi. Onda smo išli u Istočni Tsavo na safari, pa u Diani gdje smo bili smješteni u hotelu idućih tjedan dana. Bili smo još i na otoku Wasini te u gradu koji puno više liči na selo po onome što smo imali prilike vidjeti, Ukunda; sve to je na jugoistoku Kenije. Nairobi nam je bio predaleko", prisjetio se.
"Na putovanjima ovog tipa, a sad već netko iskustvo imamo, nastojimo napraviti raspored tako da nam je jedan dan odmor, a drugi aktivan uz neki izlet, naravno kad je takvo nešto moguće. Ispalo je da nijedan izlet nismo propustili jer se vodimo onim, kad smo već tu, da vidimo što se nudi, a na ovakvim za nas neobičnim destinacijama, to se u pravilu isplati. Osim safarija, bio je dojmljiv i posjet selu plemena Maasai. Pokazali su nam kako se pali vatra, kako žive, kako žene grade kuće dok muškarci čuvaju krave, kakvi su im običaji, plesali smo i skakali s njima, mi 10-15 cm, oni 50-60. Zanimljivo je da su Maasai mladići tamo bili oduševljeni mojom bradom. Ipak, najviše nas se dojmio posjet osnovnoj školi u Ukundi. Teški su to uvjeti, ali ta djeca su nekako toliko simpatična, draga i naravno, ostavio bih im tamo i zadnji cent i što god im treba, jer malo je tužno kad im doneseš neki bombon, čokoladicu, a oni se vesele kao da su dobili euro jackpot. I to je baš neki dvojak osjećaj: s jedne strane shvaćaš da si privilegiran što možeš biti tu, a s druge strane, ta djeca žive u minimumu minimuma, većina njih neće završiti srednju školu, pa onda pitanja o distribuciji novca i bogatstva u svijetu... Primjerice, Da se napravi jedna učionica sa svom potrebnom opremom je manje od pet tisuća dolara, a ispada da se i to nekako ne može prikupiti, a ljudi danas kupuju kolekcionarsku sličicu nekog NBA igrača za pet milijuna dolara. Onda se čovjek zapita… i nakon par dana vrati u svoju rutinu. To je, nažalost, tako. I svakako vrijedi doživjeti zalazak sunca na rijeci Mwachemi (lokalno je zovu Kongo) na jednom vrlo atipičnom čamcu ili posjetiti narodnog liječnika Musu koji ima rješenje za sve boljke, pogotovo one seksualne naravi, hehe", priča Štefan.
O pripremi za putovanje govorio je detaljno. "Kenija je odlična destinacija ako ste spremni za nešto drugačije i malo izaći iz zone komfora. Što se tiče same pripreme, dosta prijatelja nas je to pitalo – nismo se cijepili, ali smo pili antimalarike prije, tijekom i nakon putovanja uz konzultacije s doktorima opće prakse. Jedan moj poznanik misionar je dobio malariju u Ugandi pa nisam htio riskirati, pa unatoč nekoliko uboda komaraca, za sada se čini da je sve ok. Zanimljivo je da u svim smještajima imate 'anti-komarci službu' 0-24 koji vam onda dođu pošpricati sobu ako imate i jednog komarca unutra, očito tome daju veliki značaj. Od ostalih praktičnih savjeta, uvijek je dobro imati sitnijih novaca (inače koriste kenijske šilinge, 1 euro je 150 šilinga) zbog cjenkanja, ali i za napojnice jer će vam biti jako zahvalni na tome. Također, ako ste veliki ljubitelj kupanja, bar ovaj dio godine nije optimalan, dosta je bilo vjetra i ljudi su se čini mi se više kupali u bazenu nego u oceanu. I još jedan savjet koji je najopćenitiji, ali nekad otvara puno vrata – kad ne znaju tko ste i što ste, pogotovo u nekim područjima gdje ljudi ne pričaju engleski i ne znaju za Hrvatsku, uvijek izvadite adut – Luka Modrić. Nevjerojatno je da čim kažete 'Croatia' ljudi automatizmom kažu 'Aaaaa, Luka Modrić'. Prošle godine sam u jednom armenskom selu ušao u trgovinu, kao u vesternima, svi su stali i pogledali u mene, vidio sam da sam im lagano sumnjiv, rekoh 'Horvacja, Luka Modrić', svi su odmah odahnuli i kao 'kupi sve što treba, tu smo ti za sve, nema problema'", otkrio je.
Iskustva s hranom ostavila su pomiješane dojmove. "Probali smo svašta i nemam nekog favorita, možda 'nyama choma', to je njihov roštilj uglavnom od govedine i janjetine; isto tako jeo sam puno ribljih specijaliteta što inače nije neki moj đir. Anja je vegetarijanka i ona je uživala u hrani jer je bilo baš svega jer generalno je kenijska, osim nekih tipičnih lokalnih specijaliteta, pod snažnim utjecajem arapske i indijske kuhinje. Uživali smo redovito u marakuji ili kiwanu, voće im je općenito malo slađe nego kod nas. E sad, to je ono što smo mi jeli u našem hotelu koji je 5 zvjezdica, a rekao bih po nekoj europskoj klasifikaciji, nategnuta četvorka. Nažalost, ono što smo mi probali u okolnim restoranima, da budem iskren, nije bilo odveć impresivno, čak bih rekao i malo ispodprosječno. S tim da smo pizzu i bečki šnicl čekali 70 minuta, valjda se i oni povode onim 'glad je najbolji kuhar'. Kažu oni iskusniji da zbog njihove opuštenosti i flegmatičnosti im je dobro odmah u startu reći – 'imamo samo pola sata vremena, može li to biti brzo gotovo' pa se valjda onda prenu i bace na posao. Nažalost, nismo išli probati neki 'street food', ali eto, nekad se tako poklopi jer bili smo de facto samo 10 dana tamo pa su u tom smislu naši uvidi ograničeni time, lako je moguće da netko tko provede više vremena tamo će imati puno drugačiji i dublji uvid u ono što Kenija jest", pričao je.
No, naglašava i da sve u Keniji nije jednostavno za doživjeti. "Općenito govoreći, solidan je to kulturološki šok i samim time, nije Kenija možda baš za svakoga. Neki ljudi se baš i ne znaju ponašati, u smislu da čovjek treba ipak kao gost se malo prilagoditi, nije da si u svom kvartu, ili da ne razumiju ljudi zašto majmunima ili nekim divljim životinjama nije dobro davati hranu koju si kupio u supermarketu, pa sad ne znaš kako bi je se riješio. Ili da nije baš pristojno upiljiti svoj iphone u svakoga tko ti se nađe na ulici, a da ne pitaš tu osobu je li joj to u redu. Najnegativnije iskustvo su prodavači na plaži ili često zapravo, gdje god se okreneš, praktički nekad ne daju disati. Kupi ogrlicu, kupi narukvicu, kupi ovo, kupi ono i tako jedan za drugim prilaze, a ti bi malo odmorio i znam da to zvuči kao '1st World Problem', ali baš znaju biti naporni jer svi imaju identičnu priču i upade s 'Hakuna Matata' (bez brige ili problema) ili 'Pole, pole' (polako, opušteno)", rekao je.
Usprkos tome, domaćine opisuje kao izuzetno srdačne i susretljive. "Osim ovih prodavača koji nisu neljubazni, nego su samo dosadni, nismo imali nikakvih negativnih iskustava. Svjesni su oni da im turisti osiguravaju egzistenciju i rekao bih da na taj način i pristupaju svemu tome. U svakom trenutku osjećali smo se i sigurno i dobrodošlo. I super nam je bilo što smo u našoj grupi uspjeli potaknuti nekoliko žena (da, uglavnom samo žene volontiraju!) da nam se pridruže akciji čišćenja plaže jer Anja i ja smo inače aktivni u Čistećim medvjedićima, a onda su nam se pridružili i radnici našeg hotela pa je to bilo zajedničko čišćenje plaže na Indijskom oceanu s više od 50 sudionika, što je uključivalo i jednu obitelj iz Toronta. Dakle, i ekološki problemi nisu bitno drugačiji nego ovi naši", otkrio je.
Safari ga je posebno dirnuo. "U Nacionalnom parku Istočni Tsavo imali smo i dopodnevni, popodnevni i ranojutarnji obilazak uz spavanje u jednom od najljepših bungalova koje sam ikad vidio pri čemu slonovi možda pasu travu na 30, 40 metara od vas. Sam safari je sjajno iskustvo, od onog što Kenijci zovu 'Velikih pet' vidjeli smo smo lavove, slonove i bivole, a leoparda i nosoroga nažalost nismo. Zanimljivo je bilo vidjeti vodenkonja kako samo lagano izbaci oči, a i leđa na koja onda slete ptice. Naravno, bio je gušt vidjeti gracioznost žirafa s 10-ak metara udaljenosti, ali i mungose, antilope, sekretare, divlje svinje (legendarni Pumba iz 'Kralja lavova') ili zmiju siktavicu koja se po svemu sudeći pravila da je mrtva (bili smo na sigurnoj udaljenosti, bez brige). Posebno nas se dojmila jedna lakša obiteljska svađa među slonovima koji su pili vodu tik do našeg džipa, ali jedan od njih kao da se malo 'frajerisao' i htio ostati duže uz vodu (možda i nama nešto poručiti) pa je dobio poziv da se vrati što prije krdu, na što je on glasno reagirao ispuštajući zvuk neke zahrđale trublje uz onaj tipično nespretni slonovski trk. Mogu reći da su nam slonovi, s kojima smo se družili na Tajlandu, nekako najdraži jer se radi o baš u svakom smislu impozantnim životinjama, kraj kojih se čovjek i od solidnih 100 kila osjeća baš baš malo i neznatno, a opet, imaju tu neku zaraznu dragost da bi ih mogao gledati i družiti se s njima cijeli dan. U našem hotelu u Dianiju svaki dan smo imali druženja i susrete s vervet majmunima, koji su jako simpatični, ali i poprilično nezgodni jer doslovce dođu na balkon i ako ostavite vrata otvorena, mogu vam ukrasti nešto od hrane, ali i neke dokumente i stvoriti poprilične probleme. Toliko su navikli na ljude da samo što vam ne daju 'peticu' kad ste im blizu, a to onda znači i da su poprilično hrabri za razne nestašluke", prepričao nam je.
Na kraju je podcrtao što mu znače putovanja. "Svakako mi uz neke sportske hobije predstavljaju veliki gušt. Iznimno obogaćuju, vjerujem da se čovjek uvijek nekako vrati kao bolja osoba nakon njih i ne žalim ni za jednom kunom / eurom uloženim u putovanja, pogotovo kad je to nešto osjetno drugačije od naše svakodnevice. I ono najbitnije, shvatiš da postoje i drugačiji načini života, ni bolji ni lošiji, samo drugačiji, s više ili manje stresa, gdje vrijeme ide i brže i sporije, a da su ljudske potrebe gdje god išli, gotovo identične. I kad dođeš otvorena srca, višestruko ti se to vrati jer iako se tako ne čini možda u 2025., još uvijek je puno više dobrih ljudi na svim meridijanima i paralelama", zaključio je.
Konačno, otkrio je i kamo ga vuče srce kad su u pitanju nova putovanja. "Mene osobno trenutačno najviše privlače 'stanovi' u središnjoj Aziji, od nekih bližih destinacija Albanija, a Anja navija za Mongoliju pa ćemo vidjeti. Možda će na kraju opet biti neki 'last minute', nikad se ne zna", dodao je.
Otvori KEKS Pay
