Kada netko kaže Julija Birimiša, nad glavama se, baš kao u stripu, pojavljuju upitnici. No, kada se kaže Mani Gotovac, zabune nema i svatko od nas ima neku svoju uspomenu, svoj način na koji je doživljavao, i zapamtio, ženu koju će povijest hrvatskog teatra zauvijek pamtiti kao prvu hrvatsku intendanticu, dakle prvu ženu koja je vodila neko naše nacionalno kazalište, onu koja je svojim djelovanjem urla put intendanticama koje su došle nakon nje, pa i ovim koje danas stoje na čelu nacionalnih kazališta, Ivi Hraste Sočo u Zagrebu, Dubravki Vrgoč u Rijeci i Senki Bulić u Varaždinu.
Mani je rođena kao Julija Birimiša, u Splitu, 1939. godine, u braku poznatog splitskog odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Teatar je, dakle, upisan u njene gene, iako je zbog strasti kojom je branila svoje stavove lako moguće zamisliti da je izbor zanimanja potegao na tatinu stranu. Moja osobna, duboko intimna i najvažnija uspomena po kojoj ću zauvijek pamtiti Mani vezana je uz jednu dubrovačku noć, šetnju Stradunom u gradu koji se činio posve njenim, čak i više od rodnog Splita ili Zagreba kojem je ostavila desetljeća. Bilo je to ljeto 2014. godine, Mani Gotovac je na Dubrovačkim ljetnim igrama vodila program "Pisci na Igrama", a kako je to bila Mani, naravno da se nije radilo o (običnom) čitanju nekog teksta, ma koliko važan bio. O ne, Mani je od jednog od svojih (i mojih) omiljenih romana napravila predstavu. Tog 30. srpnja, na Šulića žalu, gledali smo "Pijesak dokle ti oko seže", tj. "Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca Ocean more". Bila je to morska i kazališna magija za koju je Mani Gotovac izabrala dijelove romana, napravila scensku prilagodbu (uz pomoć glumca Roberta Plemića), te potpisala scenografiju i izbor glazbe. I tu čudima nije bio kraj, jer na festivala na kojem svi programi počinju u 21.30 sati, "Ocean more" smo gledali u 23 sata, strpljivo čekajući da "padne" plima. S nama je čekao i sam Baricco, koji je (kao još jedno čudo) stigao u Dubrovnik, i ne samo bio na predstavi, već je i dan kasnije u atriju Palače Sponza održao književnu večer. Priznajem da sam spremajući se na uobičajenu dvotjednu ljetnu "šihtu" na Igrama bila skeptična, jer on je bio poznat po tome da ne promovira svoje knjige, a godina je uporno odbijao svaki poziv na gostovanje u Hrvatskoj. Ali Mani nije odolio.
Nakon predstave dugo je odjekivao pljesak publike, a kada se stišalo uzbuđenje, njega i mene je Mani Gotovac pozvala na šetnju Stradunom. Njen je talijanski bio besprijekoran, ali su oboje imali razumijevanja za moj stupanj mog omiljenog jezik koji je (na žalost i danas) cementiran na osnovama, pa smo lutali od talijanskog do engleskog, divili se Dubrovniku obavijenom tišinom jer bilo je već tri sata ujutro i pričali - o moru.
Njena krizma i šarm bili su urođeni, počevši od njenog temperamenta koji je bio, s jedne strane, na razini pravih mediteranskih oluja, a s druge, uronjen u melankoliju bonaca, kao i šarmantne govorne mane koju nikada nije željela ispraviti, jer njeno se "r" koje je trajalo i šuškalo i danas ne samo pamti već i često spominje. Tu istu karizmu i šarm kasnije je pojačao i izbrusio život koji je nije mazio. Ni privatno ni profesionalno.
Završila je splitsku Klasičnu gimnaziju gdje je započelo njeno životno drugovanje s ljudima koji su se baš ko i ona upisali među kulturne velikane naše zemlje: Petrom Brečićem, Igorom Mandićem, Tonkom Maroevićem, Igorom Zidićem, Zvonimirom Mrkonjićem... U Zagreb je stigla na Filozofski fakultet gdje je diplomirala komparativnu književnost i teatrologiju. Još kao studentica stvorila je ime kazališne kritičarke, analitične i polemične tekstove o teatru i predstavama objavljivala je u Prologu, Sceni, Forumu, ali u specijaliziranim talijanskim tiskovinama. Imala je samo 21 godinu kada je upoznala skladatelja Peru Gotovca i udala se za njega. Njegovo prezime nosila je, zbog kćeri, do kraja života. Prvi brak potrajao je četrnaest godina, drugi punih dvadeset i pet godina. Drugi suprug joj je bio Željko Senečić, poznati slikar, kazališni i filmski scenograf, dizajner, redatelj i scenarist. Ona ga je, kao i svi ostali, zvala Seneka i o njemu i njihovoj ljubavi pisala je u svom zadnjem romanu "Rastanci", koji je objavljen neposredno pred njenu smrt. Mani i Seneka zajedno su proživjeli (i preživjeli) najveću ljudsku tragediju, smrt kćeri kojoj je tada bilo tek pet godina. O tome je Mani Gotovac pisala u svom zasigurno najboljem i najčitanijem romanu "Fališ mi" iz kojeg nezaboravne ostaju stranice o očajnom majci koja zimske noći provodi na Mirogoju, gdje zamotana u bundu ponekad u suzama zaspi na kćerinom grobu, a noćni čuvari groblja je obilaze kako se ne bi smrznula.
FOTO Do 20. je isprobala sve vrste droge, ljubila brata u usta, a prozvali su je i otimačicom muževa
Povijest hrvatskog kazališta pamti da je prvu kazališnu kritiku objavila u Studentskom listu i da je pisala o predstavi "Idiot" po istoimenom romanu Dostojevskog. Bila je nemilosrdna i predstavu je kritizirala kao klinički prikaz romana bez mrve teatarskog uzbuđenja. Tim i takvim tekstovima privukla je veliku pozornost, jer u to doba kazališne kritike su također bile (blago rečene) kliničke, pisane bez strasti koja je bila, uz veliko znanje o kazalištu, glavni sastojak njenih tekstova. Ubrzo Mani postaje urednica emisije o kazalištu na tadašnjem Radio Zagrebu, te dobiva i prve angažmane na tadašnjoj Televiziji Zagreb, gdje je između ostalog autorica dva televizijska dokumentarca; "Dvije agonije" o Miroslavu Krleži i "Sve naše Glorije", o poznatoj drami Ranka Marinković.
U to je vrijeme i voditeljica Pressa na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali tom velikom profesionalnom zamahu ubrzo dolazi kraj. Dolazi, naime, '71. godina i Hrvatsko proljeće, a Mani Gotovac je i tu i središtu zbivanja. O tom vremenu pisala je u dva autobiografska romana "Fališ mi" i "Fališ mi II", u pričama koje su vješto preplitale autobiografske podatke iz njenog života s burnim političkim i društvenim događajima tog vremena i potezima mnogih poznatih aktera koje je navodila imenom i prezimenom. Tu je, među ostalim, pisala o velikoj (ona je tvrdila životnoj) ljubavi koja se u tim burnim političkim vremenima dogodila između nje i nekog koga je ona za potrebe svojih romana nazvala Gorki. U trenutku kada je objavljen prvi roman, bio je on literarna senzacija, a cijela se Hrvatska bavila pitanjem: "Tko je Gorki". Ta je ljubav postala i dio kazališta, u HNK Varaždin postavljena je predstava "Pričaj mi o Gorkom" čiju režiju je potpisao cijeli ansambl predstave: autorica Mani Gotovac, glumice Lela Margitić i Hana Hegedušić koje su glumile staru i mladu Mani, te Robert Plemić kao Gorki. Bila je to priča o ljubavi koja je trajala 30 godina, iako su njih dvoje u preljubničkoj vezi bili samo tri godine, a koju je Mani završila i gorko i životno, riječima: "Gorki je umro. Ja sam ostarjela." Ona se tu kroz ulogu koju je odlično igrala Lela Margitić narugala samoj sebi - onoj Mani koja je bila mlada, ludo zaljubljena i izgubljena u strasti, dok je kroz lik mlade sebe progovorila o dvije godine života mlade žene koja se batrga u raljama politike, živeći shizofrenim životom jer uvjerava samu sebe da je njezina malena kći još živa.
Kazna zbog svrstavanja uz proljećare bila je brza i strašna. Zabranjen joj je rad u svim visokotiražnim medijima i svi su očekivali da će ta žena jednostavno nestati iz kazališta i javnosti. Naravno da njoj to nije padalo na pamet, a ruka spasa stigla je iz Sarajeva. Tamo je radila na kreiranju i pokretanju novog kazališnog festivala, i danas čuvenog MESS-a, da bi je nakon toga profesionalni put odveo u Novi Sad, gdje je bila prva žena kojoj je uspjelo postati selektoricom čuvenog Sterijinog pozorja, jugoslavenskog kazališnog festivala.
FOTO Ovo je kuća koja je hit na internetu! Amerikanac iz 'Supertalenta' pokazao kako napreduje uređenje nekretnine koju je kupio
Tada je i u Hrvatskoj postalo jasno da se Mani Gotovac ne može zaustaviti, ali i - još važnije - da ona može mnogo toga dati hrvatskom kazalištu. Bilo je to već vrijeme neovisne Hrvatske. Godine 1992., u teškim vremenima ratne oskudice kada je kultura bila mjesto gdje su se prvo kresala sredstva, Mani Gotovac postaje ravnateljica zagrebačkog Teatra &TD i na tom mjestu ostaje do 1998. godine. I tamo radi čuda. U prvom redu je zanima suvremena hrvatska i europska drama, i to su godine u kojima publika u &TD-u otkriva pisce: Ivana Vidića, Matu Matišića, mlade redatelje Lukasa Nolu, Ivicu Buljana, Bobu Jelčića, vrijeme u kojem je u tom kazalištu vrlo aktivan i Arsen Dedić. Teatar &TD tada hara velikim svjetskim kazališnim festivalima, gostuje u Venezueli, Italiji, Austriji, Španjolskoj, čak i u čuvenom newyorškom kazalištu La Mamma.
Teatar &TD je u vrijeme ravnateljice Mani Gotovac i mjesto svjetske praizvedbe romana Pascala Bruckner "Ledeni mjesec" koji se u našem kazalištu prikazuje kao "Gorki gorki mjesec", a bila je predstava koja se i danas pamti. Režirao ju je Petar Selem, a u glavnoj je ženskoj ulozi blistala Edita Majić, glumica koja je za ulogu Rebecce dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu, da bi se brzo nakon tog trijumfa povukla u samostan karmelićanki. Nakon zagrebačkog i svjetskog trijumfa Mani Gotovac postaje prva hrvatska intendantica i preuzima čelno mjesto u HNK Split. Poslije je u intervjuima govorila kako su joj ti dani u rodnom Splitu bili najteže iskušenje u njezinu profesionalnom životu i to zbog, kako je sama ocijenila, političkih podmetanja. Ipak mnogi u Splitu još, po dobru, pamte njene dane. Otvorila je Malu scenu HNK Split za suvremeni hrvatski i europski teatar, promovirala djela, tada mladih autora: Filipa Šovagovića, Elvisa Bošnjaka, Jurice Pavičića, Ante Tomića, Ivane Sajko. U teatar je uvela TBF, a HNK Split tada postaje članom Europske kazališne konvencije i gostuje na najvažnijim međunarodnim kazališnim festivalima.
Nakon Splita preuzima mjesto intendantice HNK Rijeka i tamo svojim poslom i kreativnim odlukama kreira najveći kazališni skandal od osamostaljenja Hrvatske u kojem kazališna tema postaje tema broj jedan cijele zemlje. Kada je 2007. godine Mani Gotovac najavila da će u HNK Rijeka najpoznatiju Krležinu dramu "Gospoda Glembajevi" režirati Branko Brezovac, ništa nije bilo sporno, jer jedan od zadataka nacionalnih kazališnih kuća je da izvode hrvatske klasike. No, vrata pakla otvorila su se kada je objavljena glumačka postava, i među njima Severina kao barunica Castelli. Tim je potezom Mani na svjetlo dana izvukla kulturno licemjerstvo koje je do danas naraslo do neslućenih razmjera. Baš kao što svi Hrvati (osim potpisnice ovih redaka) znaju sastaviti nogometnu reprezentaciju, u tom su trenutku svi znali tko bi bila najbolja nova Castellica, nakon Bele Krleže, Ene Begović ili Alme Price..., a bunu protiv Severine i Mani su naravno predvodili oni koji "Glembajeve" baš nikada nisu gledali, o čitanju da i ne govorimo.
Pritisci tzv. kulturne javnosti su bili enormni, na sreću Severina se nije dala pokolebati, dok je Mani Gotovac čvrsto stajala iza svoje odluke, redatelja, glumice i cijelog ansambla predstave. Severinina uloga je, na kraju, bila solidna, predstava također, HNK Rijeka je imala hit za koji se mjesecima tražila karta više... I u konačnici ništa se kobnog ni pogubnog nije dogodilo, ni u HNK Rijeka ni u hrvatskom glumištu. I Zajcu je Mani ostavila off-Zajc gdje su neke od svojih prvih režija ostvarili Dario Harječek i Oliver Frljić, a Rijeci i Riječke ljetne noći, međunarodni festival koji i danas oduševljava Riječane i goste grada, a koji u svojoj povijesti ima i operu koju je režirao argentinski tenor Jose Cura.
Od 2010. godine Mani Gotovac je spisateljica, ona koja postiže odlične naklade i o čijim knjigama svi pričaju. I tu je znala, među ostalim, navlačeći one koji ne čitaju imenima poznatih i slavnih koji su prošli kroz njen život, podići prašinu. Trebalo je svjedočiti nekoj od promocija tih romana i shvatiti kako je ona našla način da progovori o onome o čemu svi drugi šute, između ostalog položaju žena u društvu još ogrezlom u patrijarhat, načinu na koji je u današnje doba zabranjeno biti star, a sramotno biti star i zaljubljen. A kao zadnji čin svoje kazališne drame Mani je "režirala" svoj odlazak s ovoga svijeta. Napustila nas je 19. studenoga 2019. godine, na svoj 80. rođendan.
Otvori KEKS Pay
