Svijet je potresla vijest da su Gene Hackman, kao i njegova tri desetljeća mlađa supruga, klasična pijanistica Betsy Arakawa, pronađeni mrtvi u svojem domu u Santa Feu u američkoj saveznoj državi New Mexico. Njihova beživotna tijela, uključujući i jednog od njihovih pasa, nakon ulaska u kuću pronašla je policija, a lokalni šerif Santa izvijestio je da su vlasti "usred preliminarne istrage o uzroku smrti", koja je i dalje "aktivna i u tijeku" te da su istražitelji u obiteljskom domu pronašli još dva psa koja su preživjela.
Premda policijski službenici nisu pronašli znakove kaznenog djela u domu slavnog glumca, u prvih mah objavljeno je više kontradiktornih informacija, poput prazne kutije tableta za smirenje, koje su mogle upućivati i na zajednički suicid, no Hackmanova kći izjavila je kako vjeruje da su njezin otac i njegova supruga preminuli od trovanja ugljikovim monoksidom.
Potvrdi li daljnja istraga upravo ovakav scenarij, ostat će zapisano kako je filmska legenda skončala tragičnom smrću u 96. godini života. Gene Hackman bio je jedan od najpoznatijih i najtalentiranijih glumaca današnjice, pripadnik stare garde iz zlatnih vremena Hollywooda. Poznat po svojoj svestranosti, izvanrednim izvedbama i dugovječnoj karijeri, ostavio je neizbrisiv trag u filmskoj industriji. Tijekom šest desetljeća duge karijere snimio je više od 100 filmova, osvojio brojne vrijedne nagrade, uključujući dva Oscara, dvije BAFTA-e, kao i četiri Zlatna globusa, tri nagrade National Board of Review Awards i nagradu Screen Actors Guild, kao i poštovanje filmske kritike i publike.
Rođen je kao Eugene Hackman 30. siječnja 1930. u San Bernardino u Kaliforniji, u obitelji srednje američke klase. Njegov otac Eugene Ezra radio je kao novinar i tiskar u lokalnim novinama, dok je majka Anna Lyda podizala njihove sinove. No, obitelj se raspala kada je Geneu bilo samo trinaest godina, ali za cijeli je život zapamtio trenutak kada je otac otišao. I godinama kasnije sjećao se kako se odvezao autom dok se on igrao na ulici. Pamtio je i kako je ocu mahnuo.
"Nisam znao koliko jedna malena gesta može značiti. Možda sam baš zato postao glumac", promišljao je Hackman.
Nakon razvoda roditelja, što je na njega ostavilo dubok emocionalni trag, Hackman se s majkom i braćom preselio u Illinois, a kasnije u Missouri. Razorena obitelj i česta preseljenja učinili su ga pomalo problematičnim, stoga se, lažući o svojoj stvarnoj dobi, nakon Drugog svjetskog rata kao 16-godišnjak pridružio američkoj vojsci. Četiri je godine u odori marinca služio u Kini, Havajima i Japanu, a neko vrijeme radio je i kao DJ na radiostanici svoje vojne jedinice. "Imam problema s autoritetom. Nisam bio dobar marinac", rekao je jednom prilikom o svojoj vojnoj karijeri.
Nakon otpusta iz vojske na Sveučilištu u Illinoisu kratko je studirao novinarstvo, no nakon šest mjeseci preselio se u New York kako bi se obrazovao o televizijskoj produkciji. Postao je veliki obožavatelj filma i odlučio je krenuti tim putem. "Bio sam oduševljen ranim danima Jamesa Cagneya, Errola Flynna, Edwarda G. Robinsona i takvim filmovima. Jako oduševljen time. Moja majka i ja smo jednom bili u kinu, a kad smo izašli kroz predvorje rekla mi je: 'Želim te vidjeti da jednog dana to radiš. I to je bilo sve što je trebalo, jer sam ja već želio to raditi. Ali morate imati nekoga tko će vam to reći, ili vas treba malo pogurati. I to je jedino što mi je ikada rekla o glumi. Da me htjela vidjeti kako to radim", prisjetio se Gene Hackman.
Kada je krenuo na satove glume u kazališnoj školi Pasadena Playhouse u Kaliforniji, imao je 26 godina i vojnu službu iza sebe, kod kuće ga je čekala supruga, a bio je barem pet godina stariji od većine svojih kolega glumaca. Čak su ga proglasili osobom s najmanje izgleda za uspjeh u Hollywoodu.
No, ono što bi nekog obeshrabrilo, njega je tjeralo naprijed. U spomenutoj glumačkoj školi upoznao je Dustina Hoffmana. Unatoč početnim kritikama i sumnjama u njihov uspjeh, obojica su se preselila u New York kako bi nastavila glumačku karijeru, dijeleći s još jednim ambicioznim kazališnim glumcem, Robertom Duvallom.
Uz nekoliko manjih kazališnih uloga, Hackman je zarađivao za život radeći razne poslove. Između ostalog, radio je i kao portir u njujorškom hotelu, a po noći je čistio zgradu. Časnik iz marinaca koji ga je vidio kao vratara rekao je "Hackman, ti si jadni kurvin sin." Odbijanje je motiviralo Hackmana, koji je rekao: "Bio je to više psihološki rat, jer nisam htio dopustiti tim šup... da me obore. Inzistirao sam na tome da ću nastaviti raditi sve što je potrebno da dobijem posao. Bilo je kao da sam ja protiv njih, a na neki način se, nažalost, još uvijek tako osjećam. Ali mislim da ako ste stvarno zainteresirani za glumu, postoji dio vas koji uživa u borbi. Lažeš ljudima, varaš, radiš sve što je potrebno da dođeš na audiciju, dobiješ posao", prisjetio se.
Ironično, upravo su njegove unutarnje borbe ono što je Hackmana činilo posebnim - i kao glumca i kao filmsku zvijezdu. Njegov opušteni izgled, prorijeđena kosa i lice koje je od mladosti odavalo dojam umora nisu ga činili tipičnim zavodnikom s filmskog platna. Uz to, pokušavao je uspjeti u industriji u kojoj su prednost imali mlađi, privlačniji i karizmatičniji glumci. No malo tko je imao Hackmanovu intenzivnu prisutnost na ekranu i sposobnost da publika povjeruje u njegove likove i njihove unutarnje borbe, kakve je proživljavao i u privatnom životu.
Naime, pri usponu karijere doživio je osobnu tragediju, kada mu je u požaru 1962. u svom domu poginula majka Lyda Hackman, a prema dostupnim informacijama, bila je pod utjecajem alkohola kad je zaspala s upaljenom cigaretom. Njegova karijera počela je rasti upravo u to vrijeme, početkom 60-ih, kad je počeo nastupati u televizijskim serijama, a prvi značajniji nastup ostvario je na Broadwayu 1964. godine u predstavi "Any Wednesday", što je rezultiralo zapaženom ulogom u filmu "Lilith" (1964) uz Warrena Beattyja.
Međutim, njegov pravi proboj dogodio se ulogom u kultnom filmu "Bonnie and Clyde" (1967.), a uloga Bucka Barrowa, brata protagonista Clydea Barrowa, Hackmanu je otvorila vrata Hollywooda. Njegova izvedba donijela je slojevitost i toplinu liku, koji unatoč kriminalnom načinu života, odiše odanošću prema obitelji i naivnom nadom u bolju budućnost. Ova izvedba donijela mu je i prvu nominaciju za Oscara za najboljeg sporednog glumca, a njegova karijera uzela je maha.
FOTO Voditeljica Dnevnika samozatajnog supruga upoznala je u srednjoj školi: Imaju dvoje djece i ne viđamo ih često
U filmu "Nikad nisam pjevao svom ocu" iz 1970. Hackman je utjelovio Genea Garrisona, sina koji je u lošim odnosima sa svojim ostarjelim ocem. Film istražuje teme odvojenosti, visokih očekivanja i generacijskog jaza, a Hackmanova suptilna i emotivna izvedba prikazuje unutarnju borbu čovjeka koji želi pronaći ravnotežu između obitelji i vlastitog identiteta. Ova uloga donijela mu je još jednu nominaciju za Oscara, no ono najvažnije tek je dolazilo.
Sljedeće godine je službeno postao glumac glavnih uloga osvojivši Oscara za najboljeg glumca za svoju ulogu Jimmyja Popeyea Doylea u nagrađivanome klasiku "Francuska veza" (1971.), kada je svijet upoznao 40-godišnju filmsku zvijezdu s iznimnim talentom. U ovom filmu briljantno je prikazao neumornog policajca koji ne bira sredstva u borbi protiv međunarodnog lanca trgovine drogom, a scena jurnjave kroz ulice New Yorka ostala je jedna od najslavnijih u povijesti filma.
No kao i u doba glumačkih početaka, trebalo je neko vrijeme da ljudi prepoznaju njegov potencijal. Šalio se kako je za ulogu bio tek sedmi izbor, a redatelj William Friedkin isprva ga nije želio angažirati. Kasnije je priznao da je pogriješio, no odbijanja su - kao i mnogo puta ranije - dodatno učvrstila Hackmanovu odlučnost. Takva vrsta zvjezdanog magnetizma, ona koja nije odmah očita, osigurala mu je stalnu potražnju nakon što je napokon ostvario proboj.
Nastavio je u konzistentnom nizu: uključujući filmove poput "Posejdonova avantura" (1972.) i "Prisluškivanje" Francisa Forda Coppole (1974.) prije nego što je dobio ulogu zlikovca Lexa Luthora u filmu "Superman"1978. godine. Tijekom 80-ih glumio je u nekoliko izvrsnih filmova uključujući "Crveni" (1981.), "U plamenu Nikaragve" (1983.), "Momčad iz Indiane" (1986.), "Bez izlaza" (1987.) i, naposljetku, "Mississippi u plamenu" (1988.).
Kao agent FBI-a Rupert Anderson, Hackman je igrao ključnu ulogu u ovom snažnom trileru prema istinitim događajima, koji istražuje rasno motivirana ubojstva u Mississippiju 60-ih godina prošlog stoljeća. Njegova izvedba, koja kombinira tvrdokornu odlučnost s ljudskom empatijom, donijela mu je nominaciju za Oscara za najboljeg glumca.
Njegove uloge često su bile brutalne, ali emocionalno složene, a njegov talent za interpretaciju likova dubokih unutarnjih konflikata donio mu je status jednog od najboljih glumaca svog vremena. Hackman nije bio poznat samo po glumačkim sposobnostima već i po svom karakterističnom stilu glume, koji je uključivao smirenost i nevjerojatnu sposobnost izražavanja kroz tišinu. Uvijek je odavao dojam svestranog glumca, sposobnog za tumačenje likova u različitim žanrovima.
Drugog Oscara dobio je za ulogu šerifa "Malog" Billa Daggetta u sjajnom filmu "Nepomirljivi" iz 1992. godine.U ovom hvaljenom vesternu Clinta Eastwooda Hackman je utjelovio kompleksnog negativca, a njegov prikaz nemilosrdnog, ali uvjerljivog čuvara zakona bio je ključan za uspjeh filma. Iz 90-ih treba još izdvojiti filmove "Uski prolaz" (1990.), "Geronimo: američka legenda" (1993.), "Tvrtka" (1993.), "Wyatt Earp" (1994.), "Brzi i mrtvi" (1995.), "Grimizna plima" (1995.), "Neograničena moć" (1997.), "Krletka" (1996.) i "Državni neprijatelj" (1998.).
Hackman se u, ovom potonjem, akcijskom trileru Tonyja Scotta pojavljuje kao Brill, bivši analitičar NSA-e, koji pomaže Willu Smithu u bijegu od vladine zavjere. Ova uloga, koja reflektira neke teme iz Coppolinih "Prisluškivanja", pokazuje Hackmanovu sposobnost da i u kasnijim godinama karijere donese intenzitet i uvjerljivost na veliko platno.
U 2000-ima je snimio tek nekoliko filmova: "Iza neprijateljskih linija" (2001.), "Pljačka" (2001.), "Odmetnuta porota" (2003.), te zaradio Zlatni globus za najboljeg glumca - mjuzikl ili komediju za "Obitelj čudaka" iz 2001. godine.
Hackman se povukao iz glume nakon što je glumio u komediji "Welcome to Mooseport" 2004. godine. Nakon karijere koja je obuhvatila razdoblje od preporoda kinematografije kasnih 60-ih do novog stoljeća, Hackman je odlučio da je učinio dovoljno.
Od glume je odustao u svojim sedamdesetim godinama. "Stvarno se emocionalno puno trošim dok gledam samog sebe na ekranu. Osjećam se kao da sam prilično mlad, a onda pogledam ovog starca s vrećastom bradom, umornim očima, proćelave glave", rekao je.
"Kad se vidim na ekranu, vidim svog djeda." U intervjuu s Larryjem Kingom iste je godine izjavio da je njegova karijera gotova i da nema novih scenarija pred sobom. Potvrđujući svoje umirovljenje, rekao je da bi bilo potrebno mnogo da snimi još jedan film. Spakirao je svoje stvari, napustio Los Angeles i otišao živjeti mirnim životom u New Mexico - i više se nije osvrnuo.
Kada su ga sedam godina kasnije pitali bi li se ikad vratio iz mirovine da snimi još jedan film odgovorio je: "Kad bih ga mogao snimiti u svojoj kući, možda, ako sudjeluje samo jedan ili dvije osobe i ništa ne poremete". Na pitanje kako bi želio da ga se pamti, Hackman je skromno odgovorio: "Kao pristojnog glumca. Kao nekoga tko je pokušao prikazati ono što mu je dano na iskren način".
Osim što se pojavljivao na ceremonijama dodjele nagrada, Hackman nikad nije bio zainteresiran za život pod svjetlima reflektora. Bio je diskretan, dao je malo intervjua, a još je manje zalazio u zatvoreni svijet Hollywooda.
Privatan mu je život, iako je bio slavni glumac, često bio relativno miran. Oženio se Faye Maltese 1956. godine, s kojom je imao troje djece, Christophera, Elizabeth i Leslie, no par se rastao tri desetljeća kasnije. Godinu dana nakon toga Hackman je započeo vezu s Betsy Arakawom, kojom se oženio 1991. godine. Zajedno su izgradili dom u Santa Feu, u Novom Meksiku, koji je predstavljen u časopisu Architectural Digest 1990. godine. Gene je bio posve uključen u dizajn kuće, određujući tlocrt, miješajući boje i birajući detalje, dok je Betsy preuzimala odgovornost kada je on bio odsutan zbog snimanja.
Par je dijelio ljubav prema njemačkim ovčarima i zajedno su uživali u mirnom životu daleko od svjetla reflektora. U domu koji su zajedno uredili i stvorili na kraju su i preminuli. Hackmanova karijera dokazuje da se istinski glumački talent i zvjezdani potencijal ne prepoznaju uvijek na prvi pogled. Njegova slava nije dolazila iz površne karizme, već iz duboke autentičnosti.
VIDEO Najavljen novi Thompsonov nastup, koncert će voditi Simona Mijoković
