Emisija '(Ne)uspjeh prvaka' nominirana je za prestižnu „Večernjakovu ružu“ u kategoriji digitalna ruža godine, a o tim povodom smo razgovarali s voditeljem treće sezone Slavenom Bilićem. Slaven nam je otkrio sve o tajnama uspjeha ovog formata, njegovom neočekivanom ulasku u voditeljske vode te dubokim porukama koje su vrhunski sportaši podijelili s javnošću. Kroz iskrene razgovore s najvećim imenima regionalnog sporta, emisija je uspjela stvoriti poseban odnos povjerenja koji nadilazi klasične sportske intervjue.
U trećoj sezoni emitiranja emisije '(Ne)uspjeh prvaka' nominiran je za „Večernjakovu ružu“. Što je prema Vašem mišljenju privuklo pažnju publike? Prije svega, rekao bih da je pažnju privukla činjenica da voditelj nije neko poznato TV lice ili sportski novinar kako su ljudi navikli, već bivši sportaši koji su bili u istim pozicijama kao i sugovornici. Mislim da se upravo zbog toga stvorilo povjerenje i posebniji, prisniji odnos između nas voditelja i svih sportaša sugovornika – ugodan je ambijent, gosti se otvore više nego inače, jer vjeruju voditelju i kažu stvari koje vjerojatno u drugačijim okolnostima ne bi. Primjerice, tijekom dogovora sugovornike uvijek zamolimo da izdvoje sat do sat i pol vremena za razgovor ispred kamera, međutim, gotovo svaki razgovor završi s preko tri sata snimljenog materijala.
Prema mojem mišljenju ono što je također napravilo razliku je činjenica da se o privatnim, intimnim trenucima razgovaralo isključivo u kontekstu svladavanja prepreka i putu do uspjeha, a ne u duhu izvlačenja nekih detalja koji bi bili senzacionalistički i zadovoljili okvire tzv. žutog tiska. Opredijeljenost od samog početka je, i prije nego sam preuzeo voditeljsku ulogu, kreiranje kvalitetnog sadržaja za sve generacije.
Nakon Maria Stanića u prvoj i Mirze Džombe u drugoj, Vi ste u trećoj sezoni emisije preuzeli voditeljsku ulogu. Svi ste bili vrlo uspješni igrači u svojim sportovima, ali kako je uopće došlo do toga da se nađete u ovoj ulozi?
Vjerujem da svi oni koji prate znaju da iza cijele priče stoje Plazma Sportske igre mladih i Zdravko Marić. Zdrave je moj dugogodišnji prijatelj i osoba koja ima nevjerojatnu moć uvjeravanja pa je tako i mene uspio uvjeriti da pristanem, iako se nisam vidio u ulozi voditelja. Ukratko, „uskočio“ sam prijatelju, „uskočio“ sam Igrama i pristao na ovaj „izlet“ u voditeljske vode. Ideja da u okviru Igara pokrene projekt '(Ne)uspjeh prvaka' je sjajna i prateći dvije sezone emisije i sam sam o nekim ljudima koje godinama poznajem saznao nešto novo. Stani sam bio gost u prvoj sezoni, ali tada nisam mogao ni zamisliti da ću se i sam naći u voditeljskoj ulozi. Sadržaj je jednako vrijedan kako za djecu, tako i za roditelje, trenere, sportske radnike, ljubitelje sporta. Kroz nekoliko razgovora sa Zdravkom došli smo do ideje da se napravi tzv. „specijal“, pri čemu je nabrojao zaista „najveće od najvećih“ s našeg govornog područja, tako da, u konačnici, nisam imao izbora osim pristati. Prepoznati mene kao nekoga tko može iznijeti razgovor s takvim gostima je zaista sjajan izazov, velika čast i užitak, ali istovremeno i velika odgovornost. Paralelno je sjajna poveznica da sam jedan od prvih ambasadora Sportskih igara mladih, pa sam i kroz ovaj angažman dao svoj doprinos u jačanju te sportske priče. U glavi sam zamišljao da djeca i roditelji zajedno gledaju emisiju, slušaju razgovor i da im kroz iskrene odgovore približimo najveće sportaše, o kojima oni već imaju sliku ili vide idole u njima.
Sada kada iza sebe imate snimljen niz sjajnih razgovora s najvećim sportašima iz Hrvatske i regije, recite nam kakvo je Vaše cjelokupno iskustvo? Jednom riječju - zaista izvanredno! Svi u životu imamo nekoliko različitih uloga – ja sam roditelj, bivši nogometaš, izbornik, trener, itd. i jasno da kroz život stječemo različita iskustva i suočavamo se s mnogo različitih situacija. Kroz ove razgovore sam, čak i u ovim godinama, puno toga naučio. Mnogo puta sam bio u poziciji sugovornika/gosta i mogu reći da je velika razlika u tome postavljaš li pitanja ili na njih odgovaraš. To mogu usporediti kroz uloge trenera i igrača. Kao igrač, ti si gost emisije i puno ti je lakše izvršavati zadatke koje dobiješ, odgovoran si samo za ono što ćeš reći i kako ćeš odgovoriti na pitanja. A trener je zapravo voditelj emisije koji vodi cijelu priču, čija je uloga kompleksnija i vrlo je zahtjevno ostati fokusiran i vući prave poteze, odnosno postavljati prava pitanja. Činjenica da sam imao odlične sugovornike je krucijalna. Kao i svaka utakmica, bilo je važno kako će započeti, a kako su nakon prvog razgovora, prve emisije reakcije bile pozitivne, i tu dobiješ na samopouzdanju, dobiješ dodatni motiv i potvrdu da radiš dobro.
Postoji li nešto što Vam je bilo teško napraviti ili se nečemu prilagoditi tijekom cijelog tog procesa pripreme i snimanja? Ima li nešto što Vam se kao voditelju svidjelo, a na to ranije možda niste obraćali pažnju?
Zaista je veliki izazov biti odgovoran za konačni ishod – hoće li emisija biti dobra ili ne. U ovoj ulozi stalno se pitaš jesi li pripremio dobra pitanja, hoće li biti zanimljivo, kako će sugovornik reagirati na pitanje, je li dosadno, hoće li biti predugo. Također, pitaš se što će reći ekipa koja radi na emisiji prije nego sadržaj i dođe do publike… Baš kao u trenerskom, ali i svakom drugom poslu, za mene je priprema ključ svega. Kad imaš dobru pripremu, onda improvizacija dolazi potpuno prirodno. Sve vrijeme zapravo slušaš sugovornika i u datom trenutku procjenjuješ kako nastaviti – kada postaviti pripremljeno pitanje, kada postaviti potpitanje, kada je vrijeme za ubaciti neku šalu, itd. Taj adrenalin koji osjećaš i pozitivne povratne reakcije čine da jedva čekaš sljedećeg gosta kao i svako novo snimanje. S druge strane, odlično sam se povezao s ekipom ljudi koja radi na emisiji: Naida, Ivan, Haris, snimatelji – svi oni su napravili svoj dio posla, a rezultat su emisije koje danas gledate. Svjesni smo da smo postavili visoke standarde. Međutim, kada je u pozadini kvalitetna priprema, dobar timski rad i odlična atmosfera na snimanjima onda znaš da radiš pravu stvar!
Razgovarali ste sa Željkom Obradovićem, Goranom Ivaniševićem, Nikolom Karabatićem, Novakom Đokovićem, Janicom Kostelić, Lukom Modrićem i Zlatanom Ibrahimovićem. Koji je od tih razgovora na Vas ostavio najsnažniji dojam?
Svaki gost i svaki razgovor je bio poseban na svoj način. I to nije floskula, već je zaista tako. Svi smo različiti i stvar je ukusa ili nekih preferencija, recimo, tko voli koji sport, koji sport više prati, čiji karakter se nekome više sviđa, itd. Svi sugovornici su, ne samo vrhunski sportaši, već i iznimni ljudi te se svaki razgovor po nečemu ističe. Obradović je moj trenerski uzor. Iako smo u jednom trenutku obojica bili u Turskoj, već sam spominjao da se tamo nismo uspjeli vidjeti i popričati. Postali smo prijatelji, i da je njegovo prijateljstvo jedino što sam dobio kroz ovaj privremeni voditeljski angažman, meni je i više nego sjajno i dovoljno. Gorana i Luku, kao i njihove obitelji, osobno poznajem godinama. Janicu, Novaka i Zlatana sam naravno pratio iz perspektive sportskog fanatika, ali neke stvari o njima sam saznao kroz pripremu za razgovor. Najmanje sam poznavao Nikolu i njegovu priču. On je jedan ultra sportaš koji me fascinirao svojom jednostavnošću i direktnošću. Opet se vraćam na to da je priprema svakog razgovora bila ključni faktor i za svakog sugovornika je bila drugačija. Bilo je važno da se svi gosti tijekom snimanja osjećaju ugodno, da im je dobro i da su opušteni, pa je samim time došla do izražaja i njihova jednostavnost i pristupačnost. Za Zlatana su mi mnogi rekli da su ga kroz našu emisiju potpuno drugačije doživjeli u odnosu na sve pretpostavke o njemu. Za svaki razgovor pripreme su trajale desetak dana – prvo razmišljaš o gostu, o onome što već znaš o njemu, zatim pročitaš knjigu ili neki drugi dostupni materijal, pogledaš filmove, druge emisije ili podcaste u kojima su gostovali, svakodnevno na kavi razgovaraš s prijateljima o tim ljudima, jer se i kroz taj razgovor otvori neka nova tema. S Harisom sam proveo dosta vremena razvijajući cijeli koncept, zapisivao sve što mi padne na pamet… a onda jednu večer „posložim“ sve - glavna pitanja i promišljanja.
Emisija '(Ne)uspjeh prvaka' se sve vrijeme bavi koliko uspjesima, toliko i neuspjesima sportaša, njihovim krizama samopouzdanja i svim teškim trenucima koji su ih u konačnici doveli do vrha. Što je prema Vašem mišljenju zajedničko svim Vašim sugovornicima?
Mislim da je životni, sportski put svakog od sugovornika bio prožet različitim poteškoćama. Svi su imali uspone i padove, prolazili kroz različite etape u svom odrastanju, osobnom i profesionalnom razvoju. Iako se nekada na van činilo da sve ide glatko, svatko od njih je iskusio onu „per aspera ad astra“ u pravom smislu. Svi su istaknuli da sam talent nikada nije dovoljan i da ne bi uspjeli bez upornosti, iznimnog truda i stalnog rada. Koliko god im je bilo teško, svi su direktno ili indirektno rekli da odustajanje nije bila opcija! Za sve njih sport nije bio (samo) ljubav, već strast, opsesija i ultimativna posvećenost. Upravo se u tome krije možda i najbolja poruka svim gledateljima, posebice djeci i njihovim roditeljima – ni do čega se ne dolazi lako, za sve je potreban trud i zalaganje. S druge strane, živimo u svijetu u kojem su glavne krilatice „Sky is the limit!“ ili „Nothing is impossible!“, ali mislim da taj narativ da svatko može i treba nije dobar za djecu, za mlade. Mislim da je potrebno da svako dijete, svaka osoba pronađe sebe, ono što ga ispunjava i čini sretnim i trudi se biti najbolja verzija samoga sebe.
Mislite li da Vam je osobno iskustvo, prvo igračko, a onda i sadašnje trenersko, pomoglo u razumijevanju priča o suočavanju s kritikama, borbom s neuspjesima i pritiskom javnosti?
Svakako! Na početku sam istaknuo da je jedan od ključnih faktora koji je privukao pažnju gledatelja upravo to što sportaš razgovara sa sportašem. Ne moram osvojiti Ligu prvaka ili biti najtrofejniji igrač ili trener na svijetu, da bih na svojoj koži osjetio pritisak i sve što bavljenje bilo kojim poslom u sportu nosi sa sobom. Kao igrač sam se nosio s pritiscima, kao trener se također nosim, samo na drugačiji način, ali vjerujem da su upravo sva ta iskustva doprinijela da se gosti osjećaju slobodno, da se otvore, jer znaju da s druge strane sjedi netko tko ih razumije.
Možemo li Vas očekivati 20.3. u Zagrebu na dodjeli nagrada?
Prije svega moram reći da je za cijelu ekipu velika čast nominacija za jednu ovako prestižnu, veliku nagradu kakva je „Večernjakova ruža“. Ponosni smo što je prepoznato naše nastojanje da pripremimo i ponudimo kvalitetan sportski sadržaj koji će, vjerujemo, ostati inspiracija sadašnjim i budućim generacijama. Da nam dragi Bog da zdravlja i ako obaveze dozvole, svakako bi bilo lijepo doći!
Otvori KEKS Pay
Na slici je Janica a tko je to do nje?