Kad netko poput Marka Dimića odluči izaći iz sjene i stati pred mikrofon, to nije hir ni kriza srednjih godina. To je logičan nastavak puta koji traje desetljećima. Redatelj, nagrađivani snimatelj, dobitnik Porina, autor prepoznatljive vizualne estetike i čovjek koji je radio s gotovo cijelom domaćom glazbenom scenom - Marko Dimić danas snima i objavljuje pjesme pod imenom Komandant Mark. Razgovor s njim više nalikuje ulaznici u paralelni svijet: svijet vječnog dječaštva, adolescentskog bunta koji nikad nije do kraja prerastao i estetike koja se ne prilagođava trendovima, nego ih ignorira. U tom svijetu film i glazba nisu suprotstavljeni.
- Zapravo radim glazbu od svoje dvanaeste godine. Televizija i film su mi bili paralelna ljubav ili bolje reći ljubavnica - ističe.
Glazba je, kako kaže, uvijek bila tu. Prvi bend A Few svirao je još 1992., i to u Domu sportova, na festivalu Croatian Music Aid Forces. Imao je šesnaest godina, pisao je na engleskom i već tada shvatio da to "baš i nije popularno za izdavače". Album je zato izašao tek početkom 2000-ih, pod imenom "Newfoundlanders". U međuvremenu - špice, serije, filmovi, spotovi, Porin. I nikad potpuni prekid s glazbom. Pa zašto sada, pod novim imenom, s pjesmama koje su intimnije nego ikad?
- Čuo sam da tu leži ogromna lova, a da se ne treba puno raditi - smije se.
- Skupio sam dovoljno ovosvjetovnog iskustva - čitaj: neuspjelih ideja i odnosa. Razočaranja su se nakupila i morao sam tu energiju pretvoriti u nešto korisno, a da ne pređe u autodestrukciju.
Njegov prijelaz iz "respektabilnog snimatelja" u glazbenika nije bijeg, nego ventil. I sam sebi je, kako kaže, dao komandu da se pokrene. Kad ga pitate bira li film ili glazbu, ne okoliša:
- U filmskom izražavanju sam učinkovit, brz i hrabar. To radim skoro 30 godina. Znači - mjuza.
Glazbeni DNK Komandanta Marka jasno je definiran još u ranoj adolescenciji.
- Kad sam prvi put čuo The Cure sa 13 godina, shvatio sam da sam darker/alternativac. Osjetio sam da sam doma. To je moje pleme.
Joy Division, Bauhaus, Cocteau Twins, Talk Talk, Sisters of Mercy, EKV, Mizar - i posebno prva ploča Svedozba, koju bez zadrške naziva remek-djelom. Pjesme koje danas objavljuje nastajale su brzo, ali ne i površno. Radi se o dvadesetak pjesama podijeljenih u dvije cjeline: ljubavni album i album koji funkcionira kao socijalni komentar.
- Mislim da sam dovoljno "ozrelio" da mogu izvesti formu koja je zapravo šlager, a da ne zvuči patetično ili trivijalno. Zabavlja me taj kontrast, šlager i ironija - kaže. Ne žuri. Objavljuje pjesmu po pjesmu, osluškuje reakcije, ali još više - promatra sebe.
- Zanima me kako ja reagiram na takvu vrstu eksponiranja - dodao je. Idealni scenarij za slušanje njegovih pjesama nije playlistu na mobitelu.
- Volio bih da ih slušaju ljudi koji me ne poznaju. Kad su sami, uz čašu vina... ili u autu dok putuju sami - bez vina. Noću, u suton. Svakako ne preko mobitela - zaključuje Marko Dimić, odnosno Komandant Mark.
Otvori KEKS Pay
