Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

'Orgulje sam mogao svirati jedino u katoličkom samostanu, zato su me prozvali Pop'

- To su bila sjajna druženja, jednom prilikom Peco Petej i Dražen Vrdoljak upoznali su me s Frankom Zappom kad je imao koncert u Zagrebu 1975. Nisam sreo ljubaznijeg čovjeka od njega, pozvao nas je u Veronu i Milano o svojem trošku, platio nam je hotel i proveli smo dva dana s njim, priča Asanović
22. prosinca 2018. u 07:00 10 komentara 2305 prikaza
Pogledajte galeriju 1/7

Tihomir Pop Asanović jedan je od najboljih domaćih klavijaturista svih vremena, čovjek čije znanje i mjesto u svijetu glazbe podržava i dug popis imena s kojima je surađivao.

nije očekivala Dramatična završnica: Hana nije samo osvojila 'Savršenog' nego i ponudu iz snova!

Od dolaska u B. P. Convention Boška Petrovića, preko grupa Time, September i mnogih drugih s kojima je radio, Pop Asanović nije bio samo svjedok, nego i važan sudionik nastanka rock-scene bivše države.

Nakon 35 godina upravo je dovršio povratnički solo album “Povratak prvoj ljubavi”, na kojem sudjeluje reprezentativna sviračka postava kakvu na jednom mjestu, tj. albumu, može okupiti samo on. Na tržištu se nedavno napokon našlo i vinilno i CD reizdanje njegovih antologijskih prvih albuma “Majko zemljo” i “Pop”, koji su dugo bili nedostupni široj publici. Govoreći o svojoj karijeri i životu, Pop Asanović u intervjuu Večernjem listu spominje susrete sa slavnim imenima s kojima je radio i susretao se dok je aktivno svirao u Jugoslaviji i kasnije kad je živio u New Yorku.

Zbog čega je trebalo toliko vremena, zapravo 35 godina, da se odlučite snimiti povratnički album na koji su vas godinama mnogi nagovarali?

Kad sam otišao u penziju, nastupila je dosada, supruga mi je stalno govorila: “Daj napravi nešto”. Onda sam bio kod svog prijatelja Nenada Čanka u Novom Sadu i, kad sam vidio koliko Hammond orgulja ima, spomenuo sam mu kakav sam manijak i ja nekad bio, imao sam puno klavijatura. Čanak je rekao: “Možeš mi ispuniti jednu želju?”. Pitao sam ga što, a on je odgovorio: “Uzmi bilo koji Hammond, ali moraš snimiti novi album”. I tako sam počeo ponovno raditi i snimati. Rekao sam mu: “O. K., unajmljujem na dvije godine”. Onda sam sreo Želimira Babogredca koji mi je rekao da moramo za Croatia Records objaviti reizdanja moja prva dva albuma, a ja sam mu odgovorio da bih snimio i novi album. Jer Croatia Records vlasnik je mojih prvih albuma pa je bila dobra prilika da se ponovno objave nakon 45 godina. I tako smo krenuli u projekt, sve smo se brzo dogovorili i nije bilo nikakvih problema.

'Žao mi je Hrvatske' Snažna poruka srpskim pjevačima! Splitski glazbenik osvrnuo se na koncert Saše Matića

Novi album nedavno je završen i pojavit će se početkom 2019., tko sve sudjeluje na njemu i kako ste snimali?

Snimio sam jedanaest pjesama, na engleskom i na hrvatskom jeziku, a snimili smo i dva videospota u studiju Croatia Recordsa pa ćemo ostale dalje, tako da svaka dva mjeseca možemo pustiti jedan na televizije. Uspio sam okupiti ekipu koju nitko do sada nije, to je kao da gledaš “A stranu” na televiziji. Osim mog benda i pjevačice Sabrine Hebiri, sudjeluju gitaristi Vedran Božić, Dragi Jelić, Točak, Jani Moder, Petar Grašič i Stefanovski, a pjevaju i Aki Rahimovski i Janez Bončina, bubnjar je David Morgan, basist Davor Črnigoj. Producent je Duško Mandić. Prvi singl uskoro izlazi, a album će biti objavljen i na vinilu i na CD-u. Vedran, Točak i Dragi su u rock’n’roll pjesmama, svaki u svojoj, pa onda imamo tri, četiri ubitačna funka i Stefanovskog koji svira za poludjeti u makedonskoj pjesmi koju pjevaju Karolina Gočeva i Vlado Janevski. Sve su pjesme na albumu autorske, jedina stara je “Domovino moja” s albuma “Majko zemljo”, koju pjevaju Aki, Janez i Sabrina. U “Femme Fatale” repa Saša Antić iz TBF-a, a u engleskoj verziji Toni Dražić, znaju ga pod imenom Tone Tuoro. Na udaraljkama je Kubanac Lazaro Amed Hierrezuelo, fantastično svira, Primož Grašič i ovi Slovenci rekli su mi da je jedan od najboljih u svijetu, a imam i flautista Amira Gwirtzmana iz Tel Aviva. Kad sam počeo pripremati album, probavao sam s pet pjevačica, sve su dobile demo verzije pjesama, ali Sabrina je bila najbolja. Bend je na svim pjesmama sa Sabrinom, a gosti se mijenjaju.

Znam da planirate veliku seriju koncertnih nastupa sljedeće godine, kakvi su konkretni planovi?

Prije svega imat ćemo u “paketu” promocije albuma u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, u Zagrebu će to biti 12. travnja u Tvornici, sa svim gostima na albumu. Tu će biti i dva, a možda i tri koncerta u Skoplju u Filharmonijskoj dvorani. Uključena su prejaka imena pa ćemo u nizu napraviti sve promocije, datumski povezane, da svi mogu doći. Tek trebam dogovoriti koncerte u Hrvatskoj, pregovaram za INmusic festival i Špancirfest, a voljeli bismo svirati i Pulu i Šibenik. Dogovaram i Sloveniju i BiH, imat ćemo puno svirki. Svakako ćemo nastupiti na Ultri u Ulcinju, festivalima u Podgorici i Budvi te na jazz-festivalu u Herceg Novom. Bit ću na sva četiri festivala tamo. Pojavit ću se i na Exitu i Boom festivalu u Novom Sadu pa na Nišvilleu, to je sasvim sigurno najbolji jazz-festival u Europi. Nakon toga idemo u Bugarsku na jazz-festival, pa onda novosadski, beogradski i skopski jazz-festivali, sve sam uspio dogovoriti deset mjeseci unaprijed. Za sada planiram oko trideset nastupa.

Okupili ste sjajnu ekipu glazbenika koju poznajete godinama, s nekima ste odavno surađivali, jeste li napredovali u tih četrdesetak godina?

Čut ćete pa ćete mi reći (smijeh). Što se tiče te stare generacije iz koje su Vedran Božić, Točak, Dragi Jelić, o Stefanovskom da i ne govorim, ili Jani i Grašič, koji su jedni od najpoznatijih jazz-gitarista u Europi, drugo je vrijeme, drukčiji je stil nego što je bio nekada, sve je drukčije. Ono nekada više je bilo na “ho-ruk”, a sada je kao američki dream team u košarci. Sviđa mi se što nijedan muzičar na mom albumu ne smeta drugome, svatko svira na svoj način, svatko ima svoj poseban stil. Svi su pristali sudjelovati odmah, bez ikakvih pitanja, ali promocije ćemo raditi u danima sredinom tjedna, jer većina svira vikendima na svojim koncertima.

veliki planovi Alen Vitasović najavio povlačenje sa scene: 'Imam novu djevojku, prestajem s karijerom, ženim se!'

Vratimo se malo u prošlost, kako ste počeli svirati s Boškom Petrovićem?

Bubnjar Ratko Divjak zamolio me i rekao: “Boško se zainteresirao za tebe, bi li ti svirao s nama u B. P. Conventionu”? Rekao sam mu da nema problema, ali da se moramo uskladiti s Timeom. I onda smo vježbali s Timeom, a s Boškom smo svirali jer smo imali neku ekonomsku računicu. Prohaska, Rale i ja, tamo je i Vedran Božić prošao, Mario Mavrin ostao je do kraja s Boškom. S Boškom sam dobio priliku svirati s najboljim svjetskim muzičarima, trubač Art Farmer, trombonist Slide Hampton, upoznao sam se s Dizzyjem Gillespijem, što je bila velika stvar, i s mnogima drugima. Boško je tu jednu našu mladu generaciju odškolovao i naučio. S Farmerom i Hamptonom svirali smo u današnjem ZKM-u, a kasnije je i Dizzy Gillespie bio kod Boška. To je iskustvo koje mlađi teško danas mogu steći i to je najveći hendikep za njih.

S Timeom niste ostali predugo?                                                                         

Time je kratko trajao iz ekonomskih razloga jer nismo imali hitove. Poznati novinari pisali su o “supergrupi”, odlično smo svirali, imali smo slobodu da smo mogli ozbiljno svirati. Bilo je u redu, ali nismo bili popularni kao kad su se pojavili neki drugi, recimo Bijelo dugme. Onda sam odlučio snimiti albume “Majko zemljo” i “Pop” i to je jako dobro prošlo i kod publike i kod kritike. Ali dobio sam sina, a kad ti se rodi dijete, onda više nema kalkulacije. I onda sam počeo svaštariti, svirao sam s Yu grupom pa se pojavio slovenski September i tu sam se zagrijao jer su bili jedna od najboljih grupa u ono vrijeme.

Vi ste kao Time već tada svirali i na albumu “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac?

Da, u vrijeme Timea snimali smo i “Dnevnik” Josipe Lisac jer je aranžer Brane Lambert Živković rekao: “Muzičari koji moraju biti uključeni u to su tajmovci”. Žao mi je što na neki način to ne ističu i danas, da je baš Time svirao na toj ploči, puno ljudi to ni ne zna.

Oba vaša solo albuma na vinilu pravo su blago za kolekcionare?

Originalna ploča “Majko zemljo” na vinilu košta oko 200 eura, a “Pop” još i više, jer je manje ploča bilo tiskano, ali sad kad je objavljeno reizdanje na CD-u, past će im cijena (smijeh).

Teško, ljudi žele imati prva izdanja. Danas, kad slušate te ploče, jeste li ponosni? Kad čujete taj funk, odmah padne na pamet Dino Dvornik koji je došao 15 godina kasnije.

Upravo tako, Dino je krenuo fantastično i žao mi je što nisam snimio barem jednu ili dvije pjesme s njim jer bismo se jako dobro našli. I šteta što nije živ da čuje ovaj funk koji mi sad sviramo na mom novom albumu. Ali, recimo, u Mariboru sam jednom svirao sa Septemberom na Lent festivalu i upoznao kralja funka Jamesa Browna, bili smo u njegovu šatoru s njim i to je bilo divno iskustvo.

Još ste u sedamdesetima upoznali puno slavnih svjetskih glazbenika?

To su bila sjajna druženja, jednom prilikom Peco Petej i Dražen Vrdoljak upoznali su me s Frankom Zappom kad je imao koncert u Zagrebu 1975. Nisam sreo ljubaznijeg čovjeka od njega, pozvao nas je u Veronu i Milano o svojem trošku, platio nam je hotel i proveli smo dva dana s njim. Peco je imao automobil Alfu GT, to je onaj iz pjesme Timea, i proveli smo sa Zappom dva dana na njegovim koncertima. Pa sam imao priliku biti četiri dana s Rayom Charlesom, u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Kako sam ga upoznao? Trebale su mu Hammond orgulje koje sam imao pa sam ih postavio na pozornicu, onda su doveli njega, sjeo je i probao. Menadžer mu je rekao da sam mu ja posudio orgulje, na što je Ray Charles rekao: “Znate što, vi sjednite za klavir, a ja ću za orgulje” i odsvirali smo zajedno jednu pjesmu. Eto, imao sam i tu čast.

branka kamenski prikazivala na hrt-u Nakon 24 godine ukida se 'Pola ure kulture'

Desetak godina živjeli ste u New Yorku?

Uvidio sam da obitelj ipak ima prednost i počeo sam se baviti biznisom, ali u to sam vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih godina, imao priliku i sreću upoznati velik broj slavnih muzičara. Devet i pol godina živio sam u New Yorku i to su sjajne priče. Jože Privšek je studirao s Quincyjem Jonesom. Jože je dva ili tri puta spavao kod mene u New Yorku jer sam imao stan na Manhattanu. Jednom sam ga dočekao na aerodromu JFK i kazao mi je: “Morat ćeš doći večeras, imam večeru”, rekao sam mu da ću vidjeti jer imam nekog posla, ali našli smo se u restoranu Green Tavern na uglu 54. ulice i avenije Lexington, koji je držao jedan Istranin, zvao se Tito. Njegov sin još i danas vodi taj restoran. Uglavnom, zakasnio sam i došao oko pola deset, predstavio me, upitao sam ga: “Tko je ovaj gospodin?”, a on mi kaže Quincy Jones. Bio sam šokiran iako mi je bio poznat. I tako sam zahvaljujući Privšeku proveo dva dana s Quincyjem, bili smo na nekoliko ručkova i večera. Jože mu je rekao da i ja sviram, da sam solist kod njega u big bandu u Ljubljani. Ali zamisli, 1996. supruga i ja letimo Concordeom iz Pariza u New York i nakon sat vremena me pita: “Je l’ ti znaš tko sjedi iza tebe?”. Mi smo imali mjesta 7a i 7b, a na mjestima broj 8 iza nas sjedio je Michael Jackson s klincima. Nisam vjerovao, ali ona ga je prepoznala. Okrenuo sam se, imao je crnu maramu preko usta, i rekao: “Gospodine, supruga mi je rekla da ste vi…”, “Da, da”, odgovorio mi je “Ja sam Michael”, bio je jako ljubazan. Dao mi je svoj kavijar jer ga nije jeo (smijeh). Pitao me odakle sam, odgovorio sam mu da sam iz Hrvatske, nije znao i pitao je koja je to zemlja. Onda nam je stjuardesa donijela kartu svijeta i pokazali smo mu. Rekao je da nikada nije čuo za nas, a kad sam mu rekao da sam upoznao Quincyja Jonesa bio je oduševljen, jer Jones mu je producirao nekoliko albuma, uključujući i “Thriller”. Pitao me jesam li muzičar, i tako, letjeli smo zajedno tri sata i četrdeset minuta i pomalo razgovarali.

reakcije publike Gledatelji bijesni na 'Savršenog': 'Odvratno! Pljunuo je sam sebi u lice!'

Boravak u New Yorku za mladog glazbenika morao je biti zanimljiv?

Naravno, to je bio centar svijeta. Recimo, s Charlesom Aznavourom upoznao sam se u slavnoj trgovini instrumenta Manny’s Music u kojoj sam radio neko vrijeme. Sutradan smo vlasnik i ja otišli na ručak s Aznavourom u jedan odličan restoran. Nisam nikada puno govorio o tome koga sam sve upoznao. U New Yorku postoji restoran P. J. Clarke’s, na 3. aveniji i četrdeset i nekoj ulici. Često smo išli tamo navečer oko 11, 12 sati, dolazili su mnogi glumci i pjevači. Jedne večer sjedili smo i prijatelj mi govori: Je l’ znaš tko sjedi s druge strane na pola metra iza tebe? Kažem da nemam pojma, a on kaže: “Gregory Peck i Frank Sinatra”. Odgovorim mu: “Daj Douglas, nemoj me zafrkavati”, okrenem se, a ono zaista Frank Sinatra. Razgovarali smo dalje, da bi malo kasnije Gregory Peck pitao: “Oprostite, gospodo, kojim to jezikom govorite, je li to ruski?”. Kad sam im rekao da smo iz Jugoslavije, Sinatra se samo okrenuo i odgovorio “Tito?”. Onda nas je Sinatra pitao sviramo li glazbu u Jugoslaviji, ja mu, naravno, odgovorio potvrdno, a on me pitao sviramo li marševe. Na to sam mu rekao: “Ne, sviramo muziku Franka Sinatre”, a Peck mu kaže: “You got it? Htio si ih zeznuti, a sad su oni tebe zaje...”. Pitao nas je jesmo li glazbenici, kako je u Jugoslaviji, rekao je da bi htio gostovati, to je bilo u ono vrijeme kad je te godine svirao u Palermu i Veroni. Živio sam u New Yorku od 1979. pa do kraja osamdesetih. Kad je počeo rat ovdje, vratio sam se u Zagreb i bio tu cijelo vrijeme.

Malo ljudi zna da u Zagrebu živite od 1971.?

Da, znam po tome jer sam svoju suprugu upoznao u Zagrebu, uskoro će nam biti 50 godina da smo zajedno.

Bez obzira na to što ste skoro cijeli život u Zagrebu, ostali ste vezani uz Skoplje u kojem ste se rodili, promičete tamošnju kulturu i gastroenološku scenu. I na novom album imate jednu pjesmu na makedonskom jeziku. Kako ste se počeli baviti glazbom i dobili nadimak Pop?

U ondašnjoj muzičkoj školi sve je bilo popunjeno i silom prilika uvrstili su me u odsjek orgulja. A jedino mjesto gdje su imali orgulje bio je jedan mali katolički samostan. Nikad to neću zaboraviti, taj prvi sat koji sam imao, jer to nisu bile orgulje na struju, nego na mijeh, one pump orgulje. Uvijek sam imao upalu mišića na nogama jer sam s devet, deset godina morao tiskati nogama. I tu sam bio oko tri mjeseca, a onda sam se prebacio na odsjek klavira. I tako su me djeca prozvala zafrkavajući me: “Evo našeg popa izlazi iz crkve”, i to je ostalo do danas, jer sam išao k “popovima” na sviranje.

Kao vrlo mlad počeli ste svirati izvan Jugoslavije, u inozemstvu, već sredinom šezdesetih?

Prve profesionalne svirke imao sam vani, u Švicarskoj, po američkim klubovima. Tada sam upoznao dvoje naših ljudi, Zdenku Kovačiček 1967. i saksofonista Jovu Maljokovića. U Frankfurtu su bila tri američka kluba i tamo smo svirali, kao i u Münchenu. Pa smo onda prešli svirati po skijalištima, Davos, St. Moritz, i onda sam se s Generalsima vratio u Zadar kad je bio Adriatic Show.

The Generals je bio vaš prvi sastav?

Da, to je bio moj najbolji bend, sve do danas, nikad ne mogu prežaliti što smo prestali raditi. Dado Topić imao je s Kornelijem Kovačem slobodan dan i došli su na Adriatic Show čuti prvi Hammond u Jugoslaviji, da čuju kako zvuči. Tada sam svirao dosta repertoara Santane i Jimmyja Smitha+, sve što je bilo vezano uz Hammond. Oni su poludjeli i menadžer Vladimir Mihaljek Miha rekao mi je da taj pjevač odlazi iz Korni grupe i da hoće svirati sa mnom. I onda su nam se priključili Vedran Božić i Mario Mavrin, a Dado je već razgovarao s Ratkom Divjakom, jer oni su se znali iz Osijeka još iz grupe Dinamiti. I tako, kad je završio Adriatic Show, nastao je Time. Miha mi je sredio stan u Zagrebu, našli smo se i gotovo šest mjeseci imali probe u Tkalčićevoj broj 6. Bilo je odlično, ali ja sam vani puno zarađivao, sad je bilo manje novca, a ja sam ušteđevinu potrošio. Puno sam svirao jer, ako ne sviraš, “zarastu” ti ruke. Ne stidim se toga, išao sam često i u Rusiju zaraditi novac da mogu prehraniti sebe i obitelj. Svirao sam i s Pro arteom i zaradio ogromne novce, to je bilo to vrijeme, od dobre muzike teško se moglo živjeti. Bit ću iskren, mi smo kao grupa Time bili fantastični, ali što vrijedi ako odsviraš dva koncerta mjesečno? Ne možeš od dva honorara živjeti cijeli mjesec. Morao sam svirati s nekim komercijalnim grupama.

Kevin božićna reklama Kevin je ponovno 'Sam u kući', evo kako izgleda kao 38-godišnjak!

Kako ste odlučili otići u New York na duže vrijeme?

Kad sam vidio situaciju ovdje, rekao sam si da idem probati vani. Imao sam ušteđevinu da se mogu pokriti financijski nekoliko mjeseci. Jedan prijatelj preporučio me Manny’su i tamo sam vodio odjel instrumenata s klavijaturama. Kad je vlasnik vidio da me svi znaju i da svi iz Jugoslavije kupuju instrumente preko mene, objasnio sam mu da sam bio “taj i taj”. Jednog dana došao je neki čovjek i pitao me s leđa: “Možete li mi pomoći da isprobamo jedne klavijature?”. Okrenem se, a ono Frank Zappa. Ni on nije mogao vjerovati, otišli smo na ručak, razgovarali, on je putovao u Europu i ostao je u New Yorku dva dana. Pa su dolazili Duran Duran po neka pojačala, i njih sam upoznao, ali euforija biznisa već me bila ulovila jer sam bio zadužen za taj veliki odjel klavijatura i dobro smo radili, puno smo instrumenata prodavali.

Ovo je prvi put da su se svi ovi glazbenici okupili na vašem novom albumu, ni prije 40 godina niste snimali svi zajedno. Ovo više nema veze ni sa zemljopisom ni s politikom, nego sa sviračima koji su oduvijek predstavljali instrumentalistički vrh?

Ma nitko od nas ne spominje nikakvu politiku ili tko je odakle. Ovo je zapravo neka naša politika, ali sviračka, kao da smo u Americi pa se okupi dream team. Kad sam to svim ovim promotorima i menadžerima rekao, nisu vjerovali. Nema tog festivala ili menadžera koji te neće uzeti kad je ovakva ekipa u pitanju. Naravno, moramo se dokazati kako sviramo, ljudi će uskoro čuti album, ali ovo je zanimljiv “paket aranžman” za bilo koga. Snimali smo u šest studija, kao Pink Floyd (smijeh). Sve matrice snimili smo jako brzo, ne bi vjerovao, mi smo u tri dana snimili cijeli album u Novom Mestu. Jednom probaš, idući put snimiš, jer to su sjajni muzičari. Kasnije smo radili nasnimavanja, ali bez cjelodnevnih proba u garažama. Mi se svi poznajemo i to je odmah kliknulo. Pa smo snimali 45 minuta do sat i nakon toga više nitko nije ulazio u tonski studio dva sata, nego odmarate uši. Pa onda opet uđeš svjež u studio. Jer ako brzaš, to se osjeti na snimci i u svirci. Album je kao knjiga, kad je napisana, ostaje do kraja života. U studiju sam znao imati termin od dvanaest sati, a mi smo se više sjećali starih anegdota, maksimalno smo snimali dva, tri sata u nizu. Ostalo je bilo druženje i zaje..., plakali smo od smijeha, jer svatko je govorio nešto svoje i bilo je sjajno. Većina je rekla da nikada nisu imali bolju atmosferu na snimanju od ovoga, a to nešto govori.

Hoćete li na koncertima svirati još neke stare pjesme uz ove s novog albuma?

Hoćemo, svirat ćemo jednu stvar od Septembera, “Za tvoj rođendan”, s mog drugog albuma svirat ćemo “Mali crni brat” koji je pjevala Zdenka Kovačiček, a sad će Sabrina, i možda ćemo još dvije starije pjesme staviti u repertoar. Ali zamolio sam sve goste da odsviraju nešto svoje, recimo da Točak odsvira “Ulazak u Harem”, a mi ga pratimo na drukčiji način, pa će svaki solist odsvirati i neku svoju pjesmu dok ga mi pratimo. Predobri su to muzičari da ne bi iskoristili priliku kad smo već zajedno na pozornici. Stefanovski mi je rekao: “Konačno jedna prava makedonska stvar” i uvrstit će je u svoj program. Uglavnom, bit će sjajni koncerti kad krenemo.

Kad se nađu ovakvi svirači, onda vjerojatno nema prepirki oko toga tko je najbolji?

Ma kakvi, nikada nije bilo riječi o tome, tko je bolji klavijaturist ili bubnjar... nekoliko smo puta namjerno probavali svirati na različite načine jer, ako se poznajete, sve se može napraviti.

Svi ste bili u velikim bendovima, kako bi danas usporedio tonske studije nekad i sad? Nekada ste snimali sjajne albume s ondašnjom tehnikom, koliko je tehnika zapravo bitna?

U ono vrijeme sedamdesetih svi bendovi snimali su uživo, svi zajedno svirali su odjednom. Za razliku od danas, kad možeš snimiti samo bubanj pa onda dodaješ sve ostalo. Ali mi smo i ovaj moj album snimali kao nekada, svirali smo uživo i uvijek je ta baza, odnosno bubanj, bas, klavijature i gitare, snimljena istodobno. Jer kad svirate zajedno, najviše osjećaš ljude oko sebe, a kad se svatko snima posebno, to se odmah osjeti jer zvuči “plastično”. Čuje se da nije svirka uživo. E, sad sam to uspio napraviti, sve je odsvirano kako treba. Kad sviraš zajedno, imaš drukčiji osjećaj, ako ritmički ideš “gore”, idete svi zajedno, ali ti tehnologija pomaže da poslije nešto korigiraš. To su profesionalci koji imaju volju, ali talentirani su, to se odmah osjeti kod muzičara, svira li s jajima ili ne. Ova mlađa generacija jako je dobra, jedino im nedostaje iskustva koje, naravno, dođe s vremenom. Kad sviraš s puno muzičara, vidiš kako je to raditi s raznim ljudima i zbog raznih stilova koje prođeš. Zato sam ponosan što sam imao priliku upoznati najveće i svirati s njima, to je neponovljivo iskustvo.

Pogledajte video sa Cirque du Soleil:

 

NEZGODA NA SNIMANJU
Anđelka Prpić o traumi s kolegom: 'Krenuo me udariti u trbuh u osmom mjesecu trudnoće'
INA Klub volontera
Volontiranje u Hrvatskoj
Deseti im je rođendan otkako su svoje vrijeme nesebično počeli ulagati u dobrobit zajednice
  • Direkt:

    U čemu je poenta? Da nije otišao u Srbiju nebi snimio album??