Televizija je još uvijek moćan medij, a istraživačke reportaže i priče i dalje mogu pokrenuti val dobrote i dovesti do promjena.
Potvrđuje nam to i priča o obitelji Mujkanović-Krmelić koju je u RTL-ovoj “Potrazi” gledateljima ispričala Marijana Čikić. Podsjetimo, ta je obitelj izbačena iz stana koji je uredno platila, i to nakon što je dobila jamstvo da nema tereta. Sada žive kao podstanari, a ova priča ujedinila je zemlju. Oglasili su se i estradnjaci, među kojima i Tony Cetinski, i nude pomoć toj obitelji.
– Da, pokrenuo se val dobrote, nadamo se tsunamiju. Ni Snježana i Admir ni mi u “Potrazi”, kada smo objavili tu njihovu priču, nismo planirali prikupljati nikakvu pomoć. Htjeli smo samo ispričati tu suludu priču u kojoj su ih svi prevarili, pa i sustav koji ih nikako nije zaštitio. I baš zato što je sve vezano uz tu priču toliko suludo, ljudi su reagirali. Pa tako i Tony Cetinski, onako ljudski. Kad smo vidjeli njegovu poruku u inboxu “Potrage”, prvo smo se pitali je li to pravi Tony – govori nam Marijana. Kada jednom reportažom uspijete doprijeti do drugih, velika je to stvar, a donosi i lijep i dobar osjećaj.
– Kad radiš posao koji obožavaš i kad, radeći ga, nekome možeš uljepšati ili možda čak promijeniti život – to je neopisivo dobar osjećaj. Toliko te obuzmu emocije tih ljudi, prvo one tužne pa onda i sretne. Nekako u dva puta što ih vidiš postanu ti toliko bliski da na kraju imaš osjećaj da pomažeš članu obitelji. I ne volim kad mi osobno zahvaljuju jer nisam ja Majka Tereza, ja sam samo novinarka čija je medijska kuća i emisija u kojoj radim prepoznala da s vremena na vrijeme trebamo iskoristiti tu moć etera za ovakva dobra djela – skromno će Marijana o svojem doprinosu ovom dobrom djelu. Tijekom svoje 20-godišnje karijere Marijana je prošla sve stube novinarskog posla i kaže kako je ovo format koji je napokon usrećuje.
– U “Potrazi” sam već drugu sezonu i mogu samo reći – to je format koji sam čekala 20 godina koliko sam u novinarstvu. Izazovan je, nećemo si lagati, ali bez tog izazova više ne mogu zamisliti život. Prije bi me ubio posao bez stresa nego što će me ubiti ovaj kojem sam svakodnevno izložena. A kad uz to imaš divnu redakciju koju dijeliš s velikim novinarima, ali prvenstveno s velikim ljudima, onda i loše dane i sve drame lakše podneseš – govori nam novinarka iza koje su brojne zanimljive teme i reportaže, od posjeta šamanu do hoda po žeravici...
Pitamo Marijanu da nam izdvoji neku njoj dragu reportažu ili neku neobičnu priču koju je obradila u ove dvije sezone “Potrage”.
– Evo, jedna od nedavnih bila je priča o prosjačenju. Kad smo urednik Josip Antolić i ja razgovarali o tome kako napraviti tu priču, kako da dođemo do prosjaka koji bi s nama podijelili svoje iskustvo, odmah mi je palo na pamet da je najbolji način da ja doživim to iskustvo. Htjeli smo provjeriti koliko su ljudi lakovjerni, koliko su široke ruke i koliko se na taj način može zaraditi. Uzela sam maminu štaku, kupila povez za oko u ljekarni, izvukla svu staru robu iz ormara i postala sam prosjakinja. Prvih nekoliko minuta bilo mi je užasno mučno i neugodno unatoč tome što sam sve to radila zbog reportaže, ali bilo mi je to iskustvo koje ću sigurno pamtiti – prisjeća se.
Bilo je i emotivnih priča koje su duboko ganule gledatelje, a Marijana priznaje da joj je jednu tematiku uvijek jako teško obrađivati.
– U 20 godina radila sam doista svakakve teške priče, ali uvijek me slome nezbrinuta djeca. Ja koja sam odrastala u idealnim uvjetima, u idealnoj obitelji, jednostavno ne mogu podnijeti da će takvoj djeci život biti obilježen samo zato što nisu imali sreću odrastati kao što sam odrastala ja – kaže. Ostati objektivan u pričama koje vam izmame suze na oči težak je dio novinarskog posla, a Marijana kaže kako nije teško ostati objektivan na priču poput ove obitelji Mujkanović-Krmelić u kojoj je jasno da su ljudi žrtve prijevare.
– Tu je teško ne biti ljutit i teško je ne suosjećati s njihovom patnjom. Nismo roboti, dirne vas ljudski sve to i nekako mislim da baš iz takvih stanja nastaju najbolje priče. Jer tek kad se uspijete staviti u njihovu kožu, tek onda možete dobro prenijeti njihovu priču – kaže Čikić. Istraživački novinari često su zbog tematike koju obrađuju na meti napada i znaju doživjeti brojne neugodnosti. Ima li Marijan neugodnih iskustava zbog tema koje radi?
– E, sad, ovisi to o tome što netko smatra neugodnostima. Naravno, kad radite emisiju poput “Potrage” može se očekivati da ćete se nekim ljudima zamjeriti. Od takvih dobijete ili tužbu ili poneki ljutiti poziv ili poruku. Ali, to je dio posla, meni to nisu neugodnosti. Jednom sam na brisaču automobila pronašla nekakvu krpenu vješticu. Sličila je pomalo na vudu-lutkicu. Ne znam je li doletjela slučajno ili namjerno, ali ja sam si to protumačila tako da mi netko time poručuje da bi mi metla bila bolje prijevozno sredstvo od staroga Clija. Pitamo Marijanu postoji li neka priča koju baš želi raditi ili osoba koju želi intervjuirati?
– Uh, ima nekoliko priča koje sam silno htjela raditi, one za koje živite. Jedna posebno. Izjalovile su se, zasad. Ali, još se nadam, pa ću to pitanje elegantno preskočiti. Tko zna što će ona vještica iz tog odgovora čitati, pa da me ne urekne – uz osmijeh nam govori.
Gledatelji se često sami javljaju kako bi dojavili neku zanimljivu priču, ali javljaju se i s kritikama i pohvalama za reportaže.
– Javljaju se ljudi uvijek, pogotovo odmah nakon što završi priča. Ima i pohvala, i ljutnje, i molbi za pomoć, i njihovih priča i sudbina. Dogodi se da me zaustave na ulici, doviknu da su nešto gledali. Uglavnom hvale, barem oni koji mi se obrate, i to je odlično jer tako vidite da ljudi gledaju “Potragu” i da vide sve ono što želimo prenijeti, a to je da smo tu za njih. Da smo nekad i policajci, i istražitelji, i socijalni radnici, i rame za plakanje. Puno se toga od nas očekuje, ali nitko nema veća očekivanja od nas samih.
Da želi biti novinarka znala je odmalena, a potvrđuje to i priča iz djetinjstva.
– Novinarstvo mi je oduvijek bilo prvi izbor. Mama mi je pričala, ja se toga i ne sjećam, da sam već s dvije godine držala kuhaču u ruci i glumila da držim mikrofon. Nisam pjevala, kao ostale djevojčice te dobi, nego sam izvještavala. Od kada znam za sebe znala sam da želim biti televizijska novinarka.
Stres je sastavni dio posla, no Marijana zna kako da ga nakratko zaboravi i opusti se.
– Izvan posla ne volim razgovarati o poslu. Meni najbliži ljudi nemaju veze s novinarstvom i ne opterećujem ih time pa se tako i rasteretim. Osim ako ih ne nagovaram da mi otkriju neke detalje za neku moguću priču. A jedna od stvari koja me već godinu-dvije relaksira je pikado. Stoji u kutu kvartovskog kafića i svaki put me razveseli. Toliko sam netalentirana za taj sport, ali uporna, da se sama sebi pošteno nasmijem. Kud ćete bolje relaksacije.
Otvori KEKS Pay
