U srijedu će biti predstavljena knjiga “Sve bio je ritam”, autobiografija Borisa Leinera, našeg poznatog glazbenika, člana nekoliko važnih domaćih rock-bendova iz različitih razdoblja njegove karijere, poput Azre, Aerodroma, Haustora, Vještica i Šo!Mazgoona. Namjera je ove autobiografije, formirane kao niz bljeskova iz bogate Leinerove karijere, kako sam kaže, uzburkati uljuljkane glazbene i umjetničke krugove. Knjiga se lako čita, doista je bogata pikanterijama iz vremena ne samo novog vala nego i kasnije, jer ne treba zaboraviti da Leinerova karijera traje više od četiri desetljeća.
– Da, zanimljiva i zabavna, tako kažu. I nadasve poučna, haha. Na početku sam namjeravao napisati knjigu koja će imati svijetlu i mračnu stranu. Ali budući da je i previše tame oko nas i u nama, ipak sam odlučio ovaj put napisati štivo koje najbolje oslikava rokenrolerski život s vedrije strane, a ne neku tipičnu, zamornu, klišeiziranu autobiografiju. Iako u knjizi itekako ima i ironičnih, paradoksalnih pa i tužnih momenata. Naravno da nisam sve ispričao, ima tu još kojekakvih pikanterija... Ako budem inspiriran, a čitateljstvo bude tražilo još, slijedi nastavak. O tom potom... kaže Leiner. I danas javnost i fanove Azre zanima njegov odnos s Johnnyjem Štulićem.
– Uvijek i opet Johnny! Uglavnom je on mene optuživao, ja sam tu i tamo odgovorio. Ne bih rekao da smo se recipročno napadali. Taj naš rastanak već je legendaran. Nažalost, od tada do danas, a to je već 30-ak godina, u našem odnosu ništa se nije promijenilo. Mi smo u “Pozdravu Azri”, svirajući pjesme matične Azre, itekako pridonijeli slušanosti i produžetku kulta Azre. Znate, da nije bilo toga, upitno je koliko bi mladi ljudi danas to slušali, a kamoli aktivno živjeli našu glazbu. Ljudi općenito danas imaju kratko pamćenje. Johnny nam je to vrlo zamjerio pa smo naposljetku prestali svirati. I to je to – kaže. U knjizi je opisan i zanimljiv događaj iz 1993. kada su se u Njemačkoj okupili hrvatski i srbijanski bendovi. Jedan naš poznati bend ipak se nije odlučio na sudjelovanje na tom koncertu.
U knjizi obogaćenoj ilustracijama Davor Schunka ima doista zanimljivih anegdota poput one kada je stanoviti Stephen Kipp, ne osobito talentirani Nizozemac, upao u Azru jer je bio dečko - Sylvie Kristel. Odnosno bivši, no članovi su kultnog yu-rock benda ipak posjetili kafić kojeg je Emmanuelle bila vlasnicom. Također, tu je i zgodna anegdota o susretu s Mickom Jaggerom, odnosno pokušaju da se s najpoznatijim Rolling Stoneom uspostavi bliži kontakt. Jasno, i dalje je najzanimljiviji dio o Azri i Leinerovom raskidu s kultnom grupom i njezinim frontmanom. Što je završilo gotovo tučom.
– U Pragu i Berlinu 1993. napravili smo festival pod nazivom “Ko to tamo pjeva?” Htjeli smo senzibilizirati svijet da se nešto napravi protiv rata na Balkanu pa smo iz svake republike bivše države pozvali po dva benda. Ja sam pozvao Let 3 i Vještice. Nakon što sam grupi Let 3 (njima, a ne nama, Vješticama) sredio uživo nastup na njemačkoj televiziji, oni su samo pet dana prije nastupa otkazali dolazak. I to s vrlo maglovitom i neuvjerljivom isprikom. Pa vi sami zaključite... ili, još bolje – pitajte momke iz benda – kaže. Nalazimo i još jednu intrigantnu figuru, a to je Magi, Margita Stefanović, klavijaturistica kultnog beogradskog benda EKV.
– Nakon susreta s Magi, opisanog u knjizi, više se nismo sreli. Mi smo se ranije sretali u neko sretnije doba. Magi je bila ikona beogradske i jugoslavenske rock-scene. Ne pretjeruju kad je opisuju kao nevjerojatnu i misterioznu. Stvarno je bila lijepa i seksepilna. Pametna, raskošno talentirana, apsolutna sluhistica... Neko vrijeme bila je moja tiha žudnja, prije nego li ju je do kraja zajahao demon heroina – otkriva nam Leiner. Neizbježno je iskusnog rokera pitati što misli o današnjoj sceni.
– Današnja glazbena scena u svijetu, a posebice kod nas vrlo je razlivena i nadasve diskutabilna. Imamo već dvije-tri generacije izvrsnih glazbenika, čak i ponekog virtuoza, ali kronično nedostaje autora... Autentičnih autora. Većina je učila svirati u školama i uglednim muzičkim akademijama. Sviračko umijeće doveli su do savršenstva, ali nema originalnosti. One istinske. A ona se ne uči u školama. Uzalud talent i obrazovanje ako nemaš hrabrosti biti svoj. Eto, to je ono što mislim da nam danas nedostaje. Za to je, među ostalim, novi val i danas aktualan te mladi posežu za glazbom tog vremena. A tako čeznem da me ovi novi klinci razuvjere... završava poznati roker.
Osim svega navedenog što je, recimo, pod obavezno za čitanje ove Leinerove knjige, tu su još i živopisni dijelovi poput posjeta 'slobodnoj' kopenhagenskog četvrti Christiania. Pa onda pikantna priča o Baretu Tekliću, organizatora koncerata ali i muža nekada najljepše žene Jugoslavije, Ane Sasso. Već i ovih sto i nekoliko stranica otkriva jedan bogat rockerski život gdje je vjerojatno bilo štofa za još dosta toga, još pričica sa rockerske i drugih scena ta četiri desetljeća. Pa i još ljubavnih priča, onda i onih o nastanku raznih glazbenih hitova kojih je u toj karijeri bilo podosta. No, možda je i bolje ovako, da sve ostane na onom za Borisa Leinera najupečatljivijem. Jer, čitanje se ove knjige isplati, vrijeme na jasno i čitko Leinerovo pisanje dobro je potrošeno, pa se samo možemo zapitati što je do sada čekao kao i kada ćemo vidjeti još takvih knjiga. A nije da ih nema još tko napisati.
I do kada ovo naguravanje bratstva i jedinstva??? Pa stvarno ste više dosadni.