Nesnosne vrućine, ljeto je tek počelo, a godišnji odmori već nas lagano zovu, pa smo i mi intervju odlučili preseliti u "ljetni režim": telefonski razgovor, svatko sa svoje terase, u hladu i uz nešto hladno pri ruci. Ivana Mišerić jedno je od onih imena koje se ne mora posebno predstavljati, prepoznatljiv radijski glas koji godinama uveseljava sve one koji rano kreću na posao. Posljednjih gotovo godinu dana, uz Brunu i Filipa, svakodnevno donosi dozu smijeha, energije i dobre volje u eter bravo! radija. U razgovoru smo prošli sve, od smijeha i laganih tema, preko ozbiljnijih trenutaka pa sve do onih intimnijih priča, poput nedavnih zaruka s IT stručnjakom Draženom Kovačićem i planova (ili bolje rečeno - "ne planova") oko vjenčanja. O maštanjima, životnim ranama, ali i neiscrpnoj vedrini i pozitivnom duhu, govori nam ova neustrašiva, odvažna i gotovo uvijek nasmijana sugovornica.
Nakon 12 godina na Otvorenom radiju i velikog prošlogodišnjeg profesionalnog zaokreta, danas ste dio "bravo! jutra" s Brunom Bucićem i Filipom Hanom. Imate li osjećaj da ste napokon pronašli svoju novu mirnu luku?
Možemo to tako nazvati jer zaista imam osjećaj da sam se vratila doma. To govorim i u svoje ime i u ime nas troje, ovdje se osjećamo kao da smo na svom. Evo, uskoro će nam biti godina dana otkako smo tu, a sve je nekako brzo proletjelo. Nemam dojam da je prošlo toliko vremena. Prilično sam sigurna da ću ovdje završiti svoju radijsku karijeru, nadam se ne tako skoro. Jutarnji show zna čovjeka dosta iscrpiti i realno ne vidim se dovijeka ispred mikrofona, no vjerujem da ću se s vremenom pronaći i u nekim drugim ulogama. Jednog dana, sigurno. Za sada još uvijek imamo puno snage za jutarnja druženja i uživamo. Osjećam da smo se ovdje stvarno našli, dobro uklopili i "sjeli" na svoje mjesto. Iskreno, ne znam postoji li uopće bolje mjesto za rad u ovom poslu kod nas.
Jutarnji program radija iziskuje puno energije, spontanosti i dobrog raspoloženja. Ima li dana kada vam se privatno ne smije, ali u eteru ipak morate biti “ona Ivana” koju ljudi očekuju?
Kao tim smo prošli razne situacije, i nije uvijek lako. Ima dana kada ti se doslovce ne da ni ustati iz kreveta, a kamoli doći u studio i pričati s ljudima. Ali ne znam zašto, to uvijek kažem, kao da se u studiju ipak dogodi neka magija. I ne treba čekati da se osjećaš savršeno. Nisam osoba koja će glumiti dobro raspoloženje. Ako mi je loše, reći ću da mi je loše. S druge strane, ne mislim da ljude treba opterećivati vlastitim problemima. Život je sam po sebi dovoljno težak, a i vijesti koje nas okružuju već su dugo prilično zahtjevne. Ali isto tako mislim da je važno biti iskren. Ne bježimo od emocija i težine svakodnevice. Mislim da je u redu podijeliti i tamniju stranu, nenaspavana jutra, teške faze i sve s čim se ljudi mogu poistovjetiti. Upravo ta iskrenost stvara povezanost i energiju koju onda nosi program uživo. To je i čar radija, ta direktna veza s tisućama ljudi. U ta tri sata jednostavno si u nekom drugom ritmu, u nekom svom svijetu, i nema prostora da ostaneš zatvoren u sebi. Sreća je i što radimo rano ujutro, pa većina privatnih drama još "spava".
Na radiju ste već 18 godina. Kako to da vam eter nije dosadio? Je li radio i dalje vaša velika ljubav ili se taj odnos s godinama promijenio?
Srećom, od malih nogu sam znala da ću raditi u medijima, a radio mi je od početka bio prvi izbor. Kratko sam bila na televiziji pa se vratila radiju i danas mi je to prirodno okruženje. S vremenom sam se u tome toliko pronašla da ga više ne doživljavam kao klasičan posao. Ne kažem "idem na posao", nego "idem na radio". I iskreno, ne znam što bih sa sobom da to ne radim. Ne znam je li to dobro ili loše, to bi možda psiholozi bolje objasnili, ali meni je teško zamisliti dan u kojem ne odlazim ujutro u studio. Ne bih to nazvala samo navikom, to je ekstenzija mene. I nije mi dosadilo. Svako jutro je isto u smislu strukture, ali nikad nije isto u sadržaju. U tome i jest ljepota, pronaći način da neke iste stvari svaki dan kažeš drugačije, da ljudima preneseš energiju, optimizam i sve one servisne informacije koje trebaju ujutro. Recimo, već godinama inzistiramo na sretnoj rubrici - "bravo! trenutak", gdje izvlačimo iz svih nas barem jednu dobru stvar tog dana. To radimo već desetljeće i netko bi rekao da je već izlizana fora, ali nije. Svaki dan se javi netko drugi, s nekom novom pričom. Kroz te male i velike ljudske sudbine zapravo vidiš koliko su ljudi snažni, zanimljivi ili jednostavno dobri. Od toga živim i to me svakodnevno "hrani", zato mi nikad nije dosadno.
A čime biste se bavili da niste na radiju?
Razmišljala sam o tome i sa svojim dečkima s radija. Nas troje smo postali nešto poput obitelji, volim ih. Dobar smo spoj, svatko je drugačiji na svoj način, ali prije svega su dobri ljudi. Rekla bih, moja "braća po radiju". S njima sam čak razgovarala o jednoj ideji, voljela bih da nas troje napravimo svoj podcast. Ne klasičan intervju format, nego nešto opuštenije, u našem stilu. Da imamo goste, ali da to ne bude formalno ispitivanje, nego više razgovor u dnevnom boravku o životu, da se kuha, jede, sluša muzika. To su moje želje i vizije, vidjet ćemo. Vremenski bi se dalo posložiti, ali to je nešto čime se tek treba ozbiljnije pozabaviti. Druga stvar koja me zanima su životinje. Nakon cijele priče koja se dogodila s mojom samojedicom Fridom, ušla sam dublje u temu onkoloških bolesti kod životinja i povezala sam se s divnim profesorom iz Slovenije koji vodi kliniku. Mislim da bi me to stvarno ispunilo, možda kroz neku zakladu ili projekt koji bi se bavio pomoći životinjama i ljudima s fokusom isključivo na onkologiju. Čini mi se da ljudi još uvijek nisu dovoljno upoznati s time koliko je moguće pomoći i koliko se toga zapravo može napraviti, a nije dovoljno prepoznato kod nas. Naravno, to bi bilo nešto što bih radila paralelno s radiom, barem u početku, jer od toga se ne može odmah živjeti. Ali kao ideja i smjer koji me zanima, definitivno da.
Kako ste preživjeli gubitak vaše voljene Fride?
Mislim da je to jedna od mojih najvećih životnih trauma. Grozim se gubitaka. Život mi je svašta teškoga donio i ne postane lakše, samo naučiš živjeti s tim. Odlazak Fride mi je još svježa rana i nisam to u potpunosti procesuirala. Dogodilo se prije dva mjeseca. Danas bi joj bio rođendan, imala bi petnaest godina. A prije nešto više od dva mjeseca morali smo je uspavati jer više nije bilo pomoći. Teško je to i dalje izgovoriti na taj način. Još uvijek se s time borim. Većina ljudi razumije da su to velike boli i tuge. No, uvijek ima neugodnih komentara: "pusti pse ima važnijih stvari u životu"... Najčešće to dolazi od ljudi koji, realno, nikada nisu bili u situaciji da se zaista brinu o nekom drugom biću na taj način. S vremenom sam na takve komentare otupjela. Koliko god netko to želio umanjiti, činjenica je da te nauče puno o odgovornosti, privrženosti i ljubavi.
Vratimo se još malo na posao, mnogi vjerojatno mislite kako vaš posao izgleda glamurozno, ali iznutra sigurno nosi puno pritiska i iscrpljenosti. Koliko je teško dugoročno ostati svoj u našoj industriji?
Od početka sam nekako imala jasan osjećaj za to kako radio treba izgledati. Danas mi je posebno drago što se razvio taj format u kojem je autentičnost postala ključna, da moraš biti svoj, imati vlastiti glas i nešto što je prepoznatljivo. Mislim da je jako važno znati slušati ljude, a ne samo govoriti "bla, bla, bla" i puniti eter. Nije dovoljno samo htjeti raditi radio, moraš imati što reći, ali i znati to reći na pravi način, slikovito i iskreno. Pitanje koliko ostati svoj uvijek je prisutno. Pritisci postoje, i okolina i komentari znaju utjecati, pogotovo kad si mlađi. Kad ti netko kaže da nisi dovoljno dobar ili da nešto radiš pogrešno, prirodno je da se počneš preispitivati i pokušati prilagoditi. S vremenom, kroz rad i iskustvo, to se mijenja. Ja danas jako puno radim, pripremam se, čitam, razmišljam unaprijed što ću i kako reći. I dalje imam stvari zapisane na papiru: ne oslanjam se samo na improvizaciju, jer postoji forma i struktura koju moraš poštovati. U eteru bih rekla da je oko 70 do 80 posto mene ono što ljudi čuju, a ostatak su stvari koje moram odraditi, sponzorski sadržaji, servisne informacije, promet i slično. Ali i to nastojim iznijeti na svoj način, da zadrži moj izričaj. Netko drugi bi isto to rekao potpuno drugačije, i u tome i jest ljepota radija. Kako vrijeme prolazi, sve više shvaćaš koliko je sve zapravo prolazno i koliko se ne treba previše opterećivati tuđim mišljenjem. Ljudi su najviše okrenuti sebi i vlastitim životima, i rijetko tko se zaista dugo bavi time što netko drugi radi. S vremenom dođeš do toga da je besmisleno pokušavati se svima svidjeti. Uvijek će postojati netko tko će imati zamjerku, bez obzira na to što radiš. Zato je važnije ostati vjeran sebi nego pokušavati zadovoljiti nečija očekivanja.
Svojevremeno ste otvoreno govorili o mentalnom zdravlju, psihoterapiji i napadima panike. Koliko vam je bilo važno javno progovoriti o tome, posebno zato što vas mnogi doživljavaju kao osobu punu energije i pozitive?
Ne razmišljam baš kroz prizmu koliko je važno o tome pričati, jer danas mnogi pričaju o svemu i svačemu. Ako me pitaš ja ću ti reći što mislim bez težine epiteta "javne osobe". Ne volim paziti što govorim da budem korektna. Nisam sigurna je li to dobro ili loše, ali meni je najvažnije da ono što radim bude iskreno i ne volim docirati ljudima. Kao što sam rekla, meni moj posao nije samo posao, nego način življenja. I zato mi je normalno reći kada nisam dobro, kada osjetim da mi se "klima tlo pod nogama", i da je u redu s nekim o tome razgovarati, s osobom koja je možda neutralna, objektivna i može dati neku jasniju perspektivu. Vjerujem da je razgovor jako važan. Znam da to nekima možda zvuči kao luksuz ili nešto nedostižno, ljudi često nemaju ni vremena, ni volje, ni mogućnosti da idu na razgovore ili terapiju. Ali i dalje mislim da je važno pronaći barem jednu osobu s kojom možeš otvoreno pričati, nekoga tko te zna slušati i dati ti iskren odgovor. Ne mislim da to uvijek mora biti stručna osoba, ali vjerujem da u životu svatko ima barem nekoga s kim može podijeliti stvari. Samo je važno ne ostati sam u svemu. Ja sam u nekim trenucima išla na takve razgovore, trenutačno ne, ali imam osjećaj da bih možda opet trebala. Nešto kratko, jedan ili dva razgovora, samo da me netko malo "centrira", da mi kaže da je sve u redu i da mi pomogne posložiti stvari. Postoji i puno dobre literature, knjiga koje mogu pomoći i koje su zaista vrijedne. Inače jako volim čitati, iako u zadnje vrijeme ne stignem koliko bih htjela. Ali kad god uspijem, uvijek mi to dođe kao neki dodatni prostor da stvari bolje posložim.
Osim poslovnog ispunjenog života, na privatnom vam nije ništa gore! Već šest godina u vezi ste s IT stručnjakom Draženom Kovačićem, a nedavno ste otkrili da ste se i zaručili. Kako biste opisali ovo životno razdoblje u kojem se trenutačno nalazite?
Da, to je bilo prije skoro godinu dana, krajem kolovoza. Bilo je baš lijepo i jako simpatično. Nisam uopće očekivala prosidbu, nisam to ni naslućivala, iako smo mi o toj temi već prije razgovarali, onako usput, kroz život i planove. Svadba nam nikad nije bila tabu tema, znali smo je spomenuti i ranije, pa smo znali reći nešto u smislu: ako sve bude u redu, bilo bi lijepo da se to jednom dogodi. Čak smo se znali šaliti i govoriti kako bi bilo lijepo da se to dogodi dok nam je pas još živ. Nažalost, ona više nije s nama, ali sve te stvari su nekako bile dio naših razgovora, bez pritiska i bez nekog plana "mora se". Općenito smo jako dobar par. Razumijemo se, podržavamo i prije svega se puno smijemo. Mislim da je to ona idealna kombinacija, kad u partneru imaš i ljubav i prijatelja i osobu na koju se možeš osloniti. Iskreno, nemam osjećaj da išta moramo ili da trebamo nešto posebno dokazivati. Nama je jednostavno dobro i to mi je najvažnije. Svadbu još uvijek na planiramo, nemam osjećaj da sada moramo dodati neku "sljedeću stavku" u životu, kao da se mora ispuniti neka lista. Ako će nam jednog dana postati dosadno ili ćemo osjetiti da to želimo, možda ćemo reći: "ajmo se vjenčati, ajmo to napraviti". Mislim da smo mi baš taj tip, da stvari radimo prirodno, kad i ako do toga dođe.
Je li Dražen pogodio s prstenom? Je li vam veličinu prstenjaka mjerio koncem dok ste spavali?
Prsten je odličan, baš mi se sviđa, volim takav stil. Sad vam pričam kao da ste ga vidjeli... Samo da nije kič i nametljivo. Svugdje mogu prožvakati prenaglašenost, ali kod zaručničkog prstena - ni čuti. A i veličinu je pogodio savršeno. Zapravo je sve ispalo savršeno tako što je moja prijateljica, koja ima zlatarnicu u Osijeku, uskočila. Ja sam s njom ranije radila kampanje za nakit pa se on njoj javio da provjeri koja bi bila prava veličina. Ona mu je pomogla oko odabira i savjetovala što bi bilo najbolje i praktično mu organizirala cijeli taj dio. Tako da su njih dvoje to zajedno posložili, i stvarno su pogodili.
Jeste li kao tinejdžerica ikada maštali o svojem vjenčanju? Kako ste ga tada zamišljali?
Jesam, razmišljala sam o tome. Ne mogu reći da nisam, ali s obzirom na to da dolazim iz male sredine, Velike Gorice i da sam prošla kroz jako puno tih klasičnih, lokalnih svadbi, imam prilično jasnu sliku što mi se ne sviđa. Ta tradicionalna varijanta, dolazak po mladu, velika organizacija, cijeli taj "dernek", to mi nikad nije bila opcija. Čak ni dok su mi roditelji bili živi, nisam se vidjela u tome, a sada još i manje. Zapravo mi je ideja svega toga dosta opuštena. Ne opterećujem se haljinom, cipelama ni tim detaljima. To mi stvarno nije primarno. Ako bih to radila, voljela bih da bude intimno i jednostavno, bez previše pritiska i formalnosti. Postoje mi i vrlo minimalističke opcije, kao vjenčanja za dvoje ili u najužem krugu, nešto što je više doživljaj nego događaj. S druge strane, možda bih ipak išla na nešto malo šire, ali i dalje jednostavno. S obzirom na to da je on iz Istre, taj ambijent mi se prirodno nameće kao opcija, nekako mi odgovara atmosfera i sve što Istra nosi. U svakom slučaju, ako do toga i dođe, vidim to kao nešto opušteno, bez velikih opterećenja i bez potrebe da se išta "odradi po pravilima".
To je jako cool, a onda ne biste krili vjenčanje od javnosti, kao što je bila situacija sa zarukama?
Zaruke su prošle nekako "ispod radara", ne zato što sam ih htjela sakriti, nego jednostavno zbog okolnosti. Dogodile su se doslovce dva dana prije mog prvog dana na novom poslu, na "bravu!". U tom trenutku sam osjetila da mi je stres prevelik i da jednostavno ne mogu to još dodatno stavljati u fokus i razgovarati o tome s ljudima. Da sam ostala na prijašnjem radnom mjestu, vjerojatno bih to sasvim normalno podijelila, rekla bih svima da mi se dogodio jedan lijep i sretan trenutak. Nemam ja problem s time, ali tada je počelo jedno novo razdoblje, nova firma i novi ljudi, i jednostavno mi nije bilo prirodno da to ističem. Nije mi to nešto što trebam prezentirati drugima. To je više naš trenutak, a ne nešto što mora biti javno potvrđeno.
Za kraj našeg ugodnog razgovora, gdje planirate provesti godišnji odmor?
Gledajući unatrag, shvatili smo da smo gotovo svako ljeto provodili u Istri. Nismo išli dalje, dijelom i zbog psa, jer nismo bili spremni na duža putovanja i promjene ritma. Ove godine mi se, međutim, javila želja da odemo malo dalje, na neki od otoka, recimo Vis, Korčula ili nešto slično u Dalmaciji. Da se nakratko maknemo od Istre, iako će ona i dalje ostati dio naših planova jer nam je tamo stvarno lijepo i osjećamo se domaće. Draženova obitelj je također u Istri, on je iz Umaga, pa će taj dio uvijek prirodno biti prisutan u našim ljetima. Ipak, voljeli bismo napraviti i mali odmak, pa smo baš gledali opcije za otoke. Vis mi se trenutačno čini kao jedna od najizglednijih ideja za ovo ljeto. On ima nešto kraći godišnji odmor od mene, a ja sam si ovaj put uzela malo duži predah jer mi je to zaista potrebno. Tijekom godine gotovo da i ne uzimam slobodne dane, ne putujem zimi, ne idem na skijanja, nego sve ostavljam za ljeto, kada si mogu priuštiti dulji odmor. Prvih nekoliko dana i dalje živim u istom ritmu, budim se prerano, tijelo mi je naviknuto na tempo i treba mu vremena da "prešalta". Često mi treba barem tjedan ili dva da se uopće počnem opuštati, a tek nakon toga stvarno uđem u odmor i počnem ga živjeti bez žurbe i opterećenja. Zato mi je taj ljetni period zapravo više od običnog odmora, to je vrijeme kada se pokušavam resetirati i fizički i mentalno.
Otvori KEKS Pay
