Htjedoh za početak napisati rečenicu: Nedostaje nam Amos Oz. Ali ubrzo sam shvatio da s njom nešto nije u redu. Pa sam napisao: Nedostaje mi Amos Oz. Poopćavanje osjećaja prvim licem množine vjerojatno je prvi, ali ne više tako bezazleni korak u fanatizam.
Ovu knjigu sačinjavaju tri eseja: "Pozdrav fanaticima", "Svjetla, a ne svjetlo" i "Snovi kojih se treba što prije osloboditi". Sva tri govore o meni, koje se pretvara u sve nas; i o drugome, koji biva svi drugi. Sva tri, iz različitih očišta i uloga, govore o fanatizmu. Prvi o tome da fanatizam nije i ne može biti samo muslimanski i arapski. Drugi o bolu kao prvoj pretpostavci jedinstva svijeta. Treći govori o Izraelu i o smislu Izraela, te o nuždi dvije države na istom teritoriju. Ustvari, govori o tome kako je, da bi se govorilo o vlastitom dostojanstvu, nužno govoriti o dostojanstvu drugih.
Amos Oz prije svega je čovjek koji jasno misli i dobro pripovijeda. Da bi se pripovijedalo, nužno je znati misliti o onom što se još nije dogodilo. Malo to ljudi zna. Stvarno dobar pripovjedač morao bi biti dobronamjeran čovjek. Ukoliko nije samoubojica, koji će skupa sa sobom i druge povući u smrt. Oz vlada dramaturgijom legende, logikom svetih priča. I onda u tu dramaturgiju ugrađuje ono što postoji u stvarnosti. Tako priča o tome što je pričao izraelski pisac Sami Michael. Jednom se Michael našao na dugom cestovnom putovanju, sam s profesionalnim šoferom. A šofer takav je kakvi su svi taksisti i vozači, uhvati se odmah onog glavnog. Neophodno je, kaže on, da mi Židovi pobijemo sve Arape. Umjesto da ga, kao svaki pošten čovjek, odmah napadne, Michael ga je upitao tko, po njegovom cijenjenom mišljenju, treba da obavi taj zadatak. "Mi! Židovi! To je naša obveza! Jer, ili mi, ili oni! Zar ne vidite što nam rade čitavo vrijeme?" Zapalio se tako vozač. "Ali tko to točno mora pobiti sve Arape? Vojska? Policija? Vatrogasci? Liječnici u bijelim kutama i s injekcijama?" Pisac je insistirao. Na što mu vozač odgovara: "To se mora jednakomjerno rasporediti među svima nama. Svaki židovski muškarac morat će zatući par Arapa."
Pisac i dalje nije odustajao: "U redu. Recimo da vi, kao stanovnik Haife, dobijete zaduženje za jednu zgradu u Haifi. Idete od vrata do vrata, zvonite, pristojno pitate stanare: 'Oprostite, jeste li vi možda Arapi?' I ako je odgovor pozitivan, otvoriš vatru i sve ih pobiješ. Nakon što si završio i pobio sve Arape u zgradi, siđeš dolje i kreneš prema svojoj kući, i onda, prije no što si se uspio udaljiti, s najgornjega kata zgrade začuješ bebin plač. Što ćeš napraviti? Okrenuti se i vratiti gore? Popeti stepenicama i ubiti bebu? Da ili ne?"
Vozač je dugo šutio, a onda je rekao: "Čujte me, gospodine, vi ste stvarno jedan okrutan čovjek!" Ovu anegdotu, koja uostalom i nije njegova, nego je nastala dopričavanjem priče drugoga pisca, Oz dovršava svojim univerzalno važećim zaključkom, koji jednako funkcionira u Hrvatskoj, kao i na Bliskom istoku, u glavi Penavinoj i Thompsonovoj, kao i u glavama židovskih i arapskih fanatika: "Ova priča otkriva ponešto o mješavini osjećaja koja ponekad vlada u glavi fanatika: spoj bezosjećajnosti, sentimentalnosti i nedostatka mašte." Nenačitanost je smrtonosno oružje, neprosvijećenost, nekultiviranost, tupost mašte. Nije to univerzalni lijek, veli Oz, ali "ponekad uključenje mašte i prisila da se iz neposredne blizine pogleda u patnju žrtve imaju moć da tu i tamo posluže kao protuotrov apstraktnoj okrutnosti koju nose slogani poput 'Smrt Arapima!' ili 'Smrt Židovima!', ili čak 'Smrt fanaticima!' Pobiti sve Arape mnogo je jednostavnije no ubiti jednu arapsku bebu, žednu bebu koja grli tvoju nogu i uplakana te moli da joj daš malo vode jer su joj usta užasno suha."
FOTO Kolinda Grabar-Kitarović oduševljava svojim izgledom, a ovako se mijenjala tijekom godina
U drugom eseju Oz se pozove na ujedinjujuću svemoć i demokratičnost bola. Bol je, a ne univerzalni moralni princip, ono što ujedinjuje sve ljude. I polemizira s Isusom Nazarećaninom, koji svojim učenicima govori neka oproste počiniteljima "jer ne znaju što čine". Nema pisac ništa protiv opraštanja, dapače, ali mu na živce ide to što "Isus ponekad čitavom svijetu daje status moralno infantilne dječurlije koja čini zlo samo zato što ne zna što je to zlo." Ljudi vrlo dobro znaju, vjeruje Oz, kad drugim ljudima nanose bol. I pritom savršeno jasno osjećaju bol drugoga.
Oz nikad ne poučava druge što bi trebali činiti, niti on prekorijeva Arape ili kršćane zbog moralnog prekršaja prema Židovima. Njegova je strategija u tome da zlo koje čine drugi objašnjava preko zla koje činimo mi. Recimo, on se ruga mesijanskom kompleksu kod Židova: "Nije slučajno da Židovi nemaju papu, a ne bi ga ni mogli nikako imati. Da se netko dosjeti, muškarac ili žena, i prozove se 'židovskim papom', svaki od nas bi mu/još prišao, potapšao rame židovskom papi i rekao: 'Bokić, papa, ti mene ne poznaš, ni ja tebe ne poznajem, ali moja baka i tvoja teta zajedno su vodile biznis u Minsku ili Casablanci, pa te sad molim da pet minuta budeš tiho, samo pet minuta, i ja ću ti jednom za svagda objasniti što to Bog zaista želi od nas."
Govoreći o nužnosti dvije države, Oz kaže da nikad ne bi pristao živjeti kao židovska manjina u arapskoj državi već naprosto zato što sve, ili skoro sve arapske države zlostavljaju svoje manjine. Ali da isto tako ne očekuje od Arapa da oni žive kao manjina u izraelskoj državi i pod vječno ugnjetavačkom izraelskom vlašću. On najavljuje katastrofu, ponajprije po Izraelce, međunarodnu izolaciju i nesreću, ako što prije dvije države ne budu uspostavljene. To on piše i govori mnogo, mnogo prije.
Knjigu "Pozdrav fanaticima" opet je sjajno prevela Andrea Wiess Sadeh, a nama ovdašnjima ova je knjiga još mnogo važnija kao bliskoistočna alegorija o bivšoj Jugoslaviji, te Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, nego kao pripovijest o Izraelu i Palestincima. Doista je grehota što su ministar Medved, Plenković i gospodin Njonjo slabo pismeni, pa je neće čitati. Bili bismo bolji ljudi da imamo više mašte.
Otvori KEKS Pay
