Naslovnica Premium

Jozić: Pravopis mora biti jedan, općenacionalan i obvezujući

Na pravopisima je zgrnut velik novac, ali Institutov pravopis bit će besplatan i dostupan na internetu
28. ožujka 2013. u 17:19 1 komentara 74 prikaza
željko jozić (1)
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

U javnosti se obično tvrdi da hrvatski instituti rade premalo. Novi ravnatelj Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje Željko Jozić to demantira te je odlučio da će 15. travnja predočiti novi hrvatski pravopis koji je već izazvao veliku pozornost. Ništa čudno. Pa na pravopisima se zgrnuo velik novac. Prodano je na stotine tisuća tih knjiga. No Institutov pravopis bit će besplatan i dostupan na internetu.

– Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je nedavno dovršen, bit će predstavljen na konferenciji za novinare kao internetska inačica uz poziv na javnu raspravu o njegovim rješenjima. Usporedo s javnom raspravom, koja će trajati mjesec dana, o rukopisu pravopisa zatražit ćemo stručno mišljenje hrvatskih pravopisaca, vodećih hrvatskih jezikoslovaca (ponajprije standardologa) i profesora hrvatskoga jezika u gimnazijama diljem Hrvatske, a zatražit ćemo i mišljenje Društva profesora hrvatskoga jezika koje ima 6000 članova. Pravopis ćemo dati na ocjenu svim znanstvenim, kulturnim, obrazovnim i medijskim ustanovama jer nam je namjera da naš pravopis bude općenacionalan i općeprihvaćen. Očekujemo da naš poziv na iznošenje mišljenja o pravopisu u sklopu javne rasprave naiđe na širok odjek jer je činjenica dugogodišnjeg nepostojanja jedinstvenoga pravopisa stvorila negativnu klimu u društvu kad god se govori o pravopisu, pa i o hrvatskome jeziku. Cjelovita inačica našeg hrvatskoga pravopisa bit će javno dostupna i potpuno besplatna. Bez obzira na našu usmjerenost modernim tehnologijama, procijenili smo da će tiskano izdanje ipak biti potrebno, a u tom su smjeru išli i prijedlozi nekih kolega jezikoslovaca, pogotovo onih starijih – kaže Jozić. Pitamo ga tko uopće može naložiti obveznu primjenu tog pravopisa.

Uvijek sa službenim pečatom

– Hrvatski su pravopisi u svojoj povijesti uvijek nosili pečat službenoga odobrenja. Tako je i prvi moderan hrvatski pravopis, onaj Ivana Broza iz 1892. godine, imao odobrenje vlasti koje glasi: Po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu. Jer riječ je o nedvosmislenom propisivanju načina pisanja koje mora imati zakonsko uporište, odnosno službeno odobrenje mjerodavnih institucija. Pravopis nije rječnik ni gramatika, kojih može biti više i koji se mogu razlikovati. Dočim pravopis mora biti samo jedan zato što se pravopisna pravila moraju slijediti kako ne bi došlo do pravnih i inih nedoumica, jer jedan zarez ili točka postavljeni na krivo mjesto mogu i te kako utjecati na značenje i smisao rečenice ili nekog dokumenta. Mi se nadamo da će naš pravopis biti dignut na razinu službenoga jer će zadovoljiti brojne kriterije koji su važni da bi jedan pravopis bio služben, a ti su: izrazita institucijska komponenta u autorskom smislu, tekst koji je verificirala mjerodavna strukovna institucija, što je u ovom slučaju Institut, ocjena jezikoslovne struke na razini cijele države, profesora hrvatskoga jezika, ocjena znanstvenih, kulturnih, obrazovnih i medijskih ustanova te ocjena opće javnosti dobivena u javnoj raspravi – kaže Jozić. I ističe da je javnost zasigurno upoznata s činjenicama o službenome odobrenju pojedinih izdanja pravopisa koje su davala mjerodavna ministarstva. Pa je Ministarstvo kulture i prosvjete 1994. “odobrilo za uporabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske” Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša, a ta odluka nikada nije dokinuta.

– Zbog činjenice da se izdanje tog pravopisa iz 2000. ipak unekoliko razlikuje od toga odobrenoga (neću, ne ću > ne ću, pogrješka, pogreška > pogrješka, zadatci, zadaci > zadatci), javila se potreba za raspisivanjem novoga natječaja, i to za školski pravopis (premda je izdanje iz 1994. bilo odobreno za škole). Tako je propao natječaj iz 2001., a odobravanje Hrvatskoga školskog pravopisa trajalo je dvije godine, od 2003. do 2005., kad je od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa dobio “preporuku kojom se odobrava uporaba (…) u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske”. No time je pravopisna zbrka samo dobila dodatnu dimenziju i pojačala tenzije pa su uslijedili brojni pozivi za pisanje jedinstvenoga, obvezujućega pravopisa. To se može pročitati i u pismu ministru ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika koje u listopadu 2006. naglašava da još uvijek postoji potreba za obvezujućim pravopisnim priručnikom “jer je to jedini način da se konačno riješe prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj” – prisjeća se ravnatelj Jozić.

U nezaobilaznom podsjećanju na povijest, Jozić ističe da se pravopisi koji su bili u uporabi od 1990. (Anića i Silića od 1986. i pretisak Londonca iz 1990. Babića, Finke i Moguša) nisu razlikovali u trima pitanjima koja se najčešće spominju kad je riječ o pravopisu (neću/ne ću, pogreška/pogrješka, zadaci/zadatci). Jozić kaže da su autori potonjega pravopisa uveli 1994. dvostruka rješenja, odnosno uz neću, pogreška i zadaci uveli su i ne ću, pogrješka, zadatci.

Praksa iskristalizirala rješenja

– Godine 2000. u 5., prerađenom izdanju trojice autora uklonjene su dvostrukosti, i to tako da su uklonjena ona rješenja koja su bila već toliko zaživjela u medijskom i javnom prostoru (neću, pogreška i zadaci) da je bilo gotovo nemoguće očekivati da se ponuđena rješenja prihvate kao jedina moguća. Od te godine do 2011. čitav niz izdanja pravopisa tih autora tako propisuje samo rješenja ne ću, pogrješka, zadatci. Godine 2007. objavljen je pravopis Badurine, Markovića i Mićanovića koji ima rješenja neću, zadaci, pogreška. Tako se zatvara krug pravopisne nesigurnosti, a naš pogled na to razdoblje jest taj da je upravo ono postavilo dobre temelje za donošenje jedinstvenoga pravopisa. U više od dva desetljeća dopuštenih dvostrukosti (jer je i do danas pravopis iz 1994. jedini koji ima odobrenje za uporabu u školama) dana je prilika da praksa iskristalizira svoja rješenja pa i da odabere iz prostora dvostrukosti ona rješenja koja su prikladnija – podcrtava Jozić i najavljuje da stručnjaci iz Instituta pri donošenju svojih rješenja nisu u obzir uzimali samo potvrđenost u uporabi.

– Neprekidno vodeći računa o sustavnosti i tradiciji, mi smo uzimali u obzir i ono što je praksa u svojoj životnosti odabrala. S istim smo se poštovanjem odnosili i prema tradiciji, ne ograničujući je na određeno razdoblje, nego uzimajući je u njezinoj punini. Kaže se da je idealan pravopis onaj koji ima nedvosmislena jedinstvena rješenja, ali je hrvatski jezik toliko slojevit i isprepleten inojezičnim i izvanjezičnim “naplavinama” da je takav pravopis gotovo nemoguće ostvariti. Ipak mogu sa zadovoljstvom reći da smo mi u pravopisnom timu, koliko god bili svjesni da su dvojna rješenja u jeziku (a dvojnih rješenja ima na svim jezičnim razinama: i u gramatici, leksiku, sintaksi itd.) sasvim legitimna i uobičajena, nastojali izbjeći dvojnosti jer je praksa pokazala, pogotovo u ranoj fazi usvajanja jezičnih pravila u osnovnoj školi, da dopuštanje pravopisnih inačica često zbunjuje korisnike pravopisa. Mogu reći da smo se u donošenju odluke koje od rješenja mi odabiremo u svojem prijedlogu vodili trima načelima: načelom sustavnosti, jer je sustav osnova svake norme, pa tako i pravopisne, načelom hrvatske pravopisne tradicije i vrlo važnim načelom potvrđenosti i čestotnosti u suvremenoj hrvatskoj pisanoj praksi – zaključuje Jozić. A nama preostaje strpjeti se do polovice travnja.

>> Grješka i ne ću idu u povijest, vraćaju se greška i neću?

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • županjac:

    Već dugo namjeravam nekoga meritornog pitati kada se i na koji način namjerava uvesti u javno izražavanje hrvatski književni jezik (tu naravno mislim na radio i TV). Naime, strašno me smeta uvođenje, rekao bih, "zagrebačkog jezika" kao službenoga, jer, ako ... prikaži još! malo poslušate vidjet ćete kako se ogromna većina glagola izgovara sa naglaskom na drugi slog. Razumijem ljude iz naroda koji sudjeluju u nekom razgovoru na radiju ili televiziji, i koji govore onako kako su navikli u svom kraju. Ali da se takav način izražavanja gotovo redovito koristi u javnim medijima, mislim da je to pogrešno. Na prste jedne ruke možete nabrojati voditelje na televiziji ili radiju koji govore ispravnim književnim hrvatskim jezikom. Što mislite o tome?