Naslovnica Lifestyle Putovanja

U nekim dijelovima zemlje nikada nisu vidjeli bijelog čovjeka pa me se boje

Prije točno šest godina dogodila se ljubav između mene i Afrike. Rasla je, i onog trenutka kad je vrijeme sazrelo, otputovala sam u Keniju.
17. kolovoza 2018. u 16:25 3 komentara 1323 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Dok sam u djetinjstvu gledala dokumentarce o Africi, nisam ni sanjala da će mi taj kontinent postati drugi dom. Tata bi znao reći da su to naša braća i sestre koji teško žive, ali nas svakako imaju čemu naučiti. Tada, kao djevojčica, bila sam fascinirana afričkim savanama, plemenima i prekrasnom prirodom.

Gin, piće kakva prilika Nudi se posao iz snova: Dajte otkaz, putujte svijetom i pijte gin. Može li ljepše?

Odrastajući, počela sam shvaćati tatine riječi o surovosti života ljudi rođenih ondje. Sjećam se kad sam prvi put čula izraz “mama Afrika”. Vrtjela su mi se pitanja – kako kontinent može biti mama?

Onog trenutka kad sam prvi put zakoračila na taj kontinent, shvatila sam taj izraz. Danas ga shvaćam u potpunosti. Afrika te primi u svoje krilo, poput majke koja privije svoje dijete, i više te ne pušta. Prime te ljudi svojom srčanošću i ljubavlju. Uistinu te prigrle. Tebe, bijelog čovjeka. I ta ljubav samo raste. Postane svojevrsni “doping” kojeg se ne možeš zasititi.

1 / 6

Prije točno šest godina dogodila se ljubav između mene i Afrike. Rasla je, i onog trenutka kad je vrijeme sazrelo, otputovala sam u Keniju. Ideja je prvo rasla unutar mene, onda sam se ohrabrila reći je svojoj obitelji. Naravno da u početku nisam naišla na odobravanje. Jer je Afrika u našim očima nešto nepoznato i daleko. Nešto o čemu znamo vrlo malo. Ili kroz aspekt prekrasnog životinjskog svijeta ili kroz plemensku raznolikost i ratove. Danas znam da je ona puno više i šire.

Nakon tri posjeta malom selu Subukia u Keniji, gdje sam volontirala u sirotištu Mali dom, dogodio mi se Benin. Vraćajući se svaki put iz Afrike, mislila sam da je to i posljednji. Kako kažu, čovjek planira, Bog određuje.

Tako me prije dvije godine odveo na drugi kraj Afrike, točnije u zapadnu Afriku. U malu državu Benin. Državu za koju, iskreno, nisam ni znala. Upoznavši vlč. Odilona Singboa, prvog afričkog misionara u Hrvatskoj, stvorio se povod za posjet toj afričkoj državi. Vlč. Odilon rodio se u malom selu Hondij u pokrajini Wemexwe. Jedna je to od najsiromašnijih afričkih država. Mala država s teškom i tragičnom prošlošću. Nekada je to bilo Kraljevstvo Dahomej. Tako danas nije rijetkost sresti kralja u Beninu.

Renault Kadjar Na putu Putovanje nije utrka - puno je toga pogleda vrijedno

Ne vrijedi tuširati se

U ljeto 2016. boravila sam u Beninu gotovo dva mjeseca. Nezaboravno vrijeme, dragocjeni trenuci s ljudima i puno novih spoznaja. Prije dolaska nisam o toj državi znala ništa doli onoga što se nudilo na internetu. Informacija koju sam zapamtila je da je Benin prijestolnica voodoo religije! Bojim se da će i mama pretraživati internet, ali ne možeš sakriti Google!

Od prvog jutra pa do danas sam “jovoo”! Mislila sam da im je netko rekao moj nadimak pa ga malo rastežu, ali ne! “Jovoo” na lokalnom jeziku znači “bijeli čovjek”. Po dolasku u Benin, ubrzo sam saznala da tu žive, djeluju i čuda čine tri časne sestre – sve tri iz BiH. Moja prezimenjakinja, sestra Maristela Galić, sestra Jacinta Petrović i sestra Doroteja Dundjer, obje iz Žepča. Već 30 godina služe ovdašnjem narodu. Bore se za školovanje djevojčica i svakodnevno hrane na stotine djece.

U Benin sam došla volontirati u sirotište sv. Ivana Pavla II., rodno selo vlč. Odilona. Po dolasku u Hrvatsku na studij, pa kasnije i biskupskim dekretom, Odilon je tu i ostao, ali nije zaboravio svoj narod. Tako uz pomoć Hrvatske i Njemačke izgrađuje dom sv. Ivana Pavla II. koji će pružati skrb, brigu i sve potrebno odbačenim i potrebitim djevojčicama.

Dvije godine od prvog boravka u Beninu opet sam tu. Dok vam ovo pišem, misli mi povremeno odlutaju na ritam bubnjeva koji je u ovoj zemlji konstanta. Ništa se ne radi bez bubnjeva. A da ne bi bilo zabune, sa mnom su u Afriku došle i stotine drugih, koji su me punili riječima, molitvama, donacijama i slatkišima za potrebite. Tako moji dani prije puta obično budu kaotični, puni trčanja na sve strane. Svi bi htjeli nešto poslati. I svaki put mi srce napune svi ti divni ljudi.

– Malo je, malo, uzmi još – viču.

A ja im odgovaram:

– Naše malo njima je puno.

A to shvatiš tek kad vidiš gladno dijete kojem možeš pomoći i onim “malo”! Pa ti nekako srce bude puno i zahvalno da si u prilici pomoći, a i da si baš tu gdje trebaš biti. U jednoj od najsiromašnijih afričkih država. Državi koja i nije imala ratnih strahota, ako se usporedi s prvim susjedima, Nigerijom, gdje se ratovi vode i dan-danas.

biciklizam Avantura Odlučili ste se na put biciklom, evo što trebate znati

Benin okružuju Nigerija, Niger, Burkina Faso i Togo. Ima izlaz na ocean, Beninski zaljev, koji je za domaće gotovo sveto mjesto. Benin je, naime, jedna od sedam država gdje se nalaze vrata bez povratka. Tužna je to i tragična prošlost čovječanstva. Prošlost o kojoj mi znamo vrlo malo. U malenom gradiću Ouidah nalazi se možda i jedina turistička destinacija. Put robova. Dok sam pješačila tim putom i slušala te priče, suze su mi samo klizile niz lice. Nalazim se na trgu robova gdje nam vodič priča da su robovi dovođeni točno tu, na mjesto na kojem stojimo. S brodova bi stigli kolonijalisti. Robove bi tržili za topovsko zrno, butelju vina te ogledala koja su u tom trenutku bila tražena roba, pa se njima moglo kupiti puno robova. U trenutku kada bi ih kupili, odmah bi ih slali na žigosanje da se zna čiji su.

Pješačimo niz jednu prašnjavu ulicu i nailazimo na stablo baobaba. Govori nam da je to stablo zaborava. Da su robove tjerali da kruže oko tog stabla. Muškarce devet puta, žene sedam puta, u znak da im se tijelo više nikada neće vratiti u Benin, ali duh jednog dana hoće, ali i kako bi ih potpuno dezorijentirali i pripremili za brodove.

Naš se put nastavlja dalje. Nailazimo na kuću. Cijela ograda oko kuće iscrtana je robovskim putem. Uočavam veliki natpis: Zomachi, na lokalnom jeziku – vatra se nikada neće ugasiti! Kuća je to u kojoj su u podrumu robove držali mjesecima u mraku bez normalnih životnih uvjeta, kako bi ih pripremili za potpalublje brodova. One koji su se opirali svemu tome, vezali su u tor za stoku. Tako danas na tom mjestu stoje dva spomenika. Dva roba u polusjedećem položaju, vezani preko glave.

Sljedeća točka tog puta vodi nas na masovnu grobnicu. Sveto mjesto. Vodič nas moli da se izujemo pri ulazu i poklonimo žrtvama. UNESCO je na tom mjestu podigao veliki spomenik na kojem se naziru boje. Boje predstavljaju plemena koja su najviše stradala. U grobnici se nalaze posmrtni ostaci onih koji sve to nisu mogli izdržati, pa su ubijeni ili su izabrali smrt mjesto ropstva. Izlazim s tog mjesta s takvim dojmom, sramom zbog činjenice da su ljudi to napravili jedni drugima.

Put u tišini nastavljamo prema oceanu. Iz daljine vidim ogromna vrata. To su vrata bez povratka. UNESCO ih je podigao u znak sjećanja na 12 milijuna ljudi koji su odvedeni iz Benina kao robovi, a neslužbene brojke kažu 20 milijuna ljudi. Brodovi bi čekali na oceanu. Primali bi 1000 ljudi na jedan brod. Do Haitija bi ih stiglo oko 500. Tako danas na Haitiju žive ljudi s pretežno beninskim korijenima. Žene bi vezali prema gore, tako da ih putem mogu silovati, a muškarce prema dolje. U okovima! Oni najsnažniji prerezali bi si jezik ili nasmrt iskrvarili. Stajala sam ispred tih vrata, zagledana u taj ocean, i nekako neshvatljivo pokušavala naći odgovore sama za sebe. Tamo sam se vratila i ove godine. Isti osjećaj. Osjećaj tuge i dubokog poštovanja prema njima. I bez obzira na sve, oni su me primili poput rođenog brata. Širom raširenih ruku. Bez predrasuda.

Jug Benina pretežno je katolički, dok na sjeveru žive ljudi islamske vjeroispovijesti. Ostatak otpada na sekte kojih ima na stotine jer nastaju gotovo svakodnevno. Glavni je grad Cotonou, u koji sletiš i odmah te zapljusne val vlage. Vlaga je ovdje oko 90 posto pa je tuširanje nepotrebno. Hahaha!

Trgovina je glavna djelatnost. Na tržnicama se prodaje sve i svašta. Službeni jezici su francuski te lokalni jezici fon i yoruba. Osim njih, ima ih još dosta. Uglavnom, osim nekih kratkih pozdrava još mi ne uspijeva reći ništa drugo. Narod me po mentalitetu podsjeća na ljude iz Dalmacije. Imaju siestu. Zbog visokog postotka vlage i vrućine popodne sve staje, odmara se. Tako ćete na tržnici naći žene ispod štandova. Žene ovdje nemaju puno prava. Teže će se izboriti za školovanje, ako novca i ima, školovat će se muška djeca. Ima puno poligamije. U takvim relacijama stradaju ženska djeca koja, ako im umre majka, budu odbačena na ulicu. Svakodnevno srećemo jako puno djece na ulici.

Jovoo je uvijek atrakcija, kamo god dođemo. U nekim zabačenim dijelovima države ljudi nikada nisu vidjeli bijelog čovjeka, pa primjećujem određenu dozu straha. U misiji je sa mnom ovaj put doputovala i moja afrička prijateljica, Dražana Perković. Naime, Afrika nas je povezala još prije šest godina. Dražana je inače tajnica duhovo-humanitarne udruge Kap ljubavi u Tomislavgradu koja pomažu i djeci u Beninu.

Pomirenje Etiopije i Eritreje Etiopija i Eritreja Dvije susjedne afričke zemlje koje su još nedavno ratovale postigle mir za primjer svijetu

Svijet može učiti od njih

Naš dan započinje misnim slavljem uz bubnjeve i mnoge male instrumente kojima još ne znam ime. Nakon toga slijedi doručak te pripreme za taj dan. U domu sv. Ivana Pavla II. trenutačno se nalazi 27 djevojčica za koje se skrbe tri časne sestre. U rasponu od par godina do onih koje su krenule u srednju školu. Dom je to koji je stvarno i sigurno utočište odbačenim djevojčicama. Ono što im uz edukaciju i sve ono što dobivaju u domu možemo dati i mi je nježnost i pažnja. Kada zakoračimo na vrata, hrle nam u zagrljaj, vičući na sav glas naša imena. Ja sam Josephine, jer im je tako lakše. U kolektivnom grljenju dođe i do kratkih okršaja zbog nemogućnosti da ih se sve zagrli odjednom. Konstantna je ta potreba da ih se grli i ljubi. Htjeli – ne htjeli, oni nam se uvlače polako u srce kroz krilo. Traže potvrdu onoga što rade. Traže da im vikneš “bravo” i pružiš osmjeh. To je ono što ih čini jednakim sa svom djecom na svijetu.

Dani nam prolaze u učenju, igraonicama, plesu, molitvi, grljenju i pospremanju. Sve se događa brzo i intenzivno. Dolazeći u Afriku, nadobudno sam mislila da ću ja mijenjati njih. Tu sam se gadno prevarila. Svakim dolaskom i odlaskom shvaćam da oni mijenjaju mene.

Slatkiši su luksuz u ovom dijelu svijeta. Tražena roba! Hrana se temelji na kukuruzu i riži. Nakon ručka obično im podijelimo bombon ili kockicu čokolade. Za mene su to obično lekcije. Usprkos činjenici da na dlanu drže komadić čokolade, neće je pojesti dok sve ne dobiju taj isti komadić. Solidarnost na djelu. A kako se tek iznenadim kad vidim da tu istu kockicu dijele. Svaki put to za mene bude šok. Onda se sjetim afričke etičko-humanističke filozofije ubuntu. Filozofije koja svakodnevno živi među narodima. Ja sam ono što jesam, zato što smo mi ono što jesmo. Kada radite dobro, dobro se prostire svuda, to je za cijelo čovječanstvo! Šok i zahvala da imam mogućnost to vidjeti i doživjeti. Naučili su me da samo dijeleći možeš naprijed. Cijeli bi svijet mogao učiti od ovih djevojčica. One ostavljene i odbačene itekako imaju što reći svima nama.

U svakodnevnoj komunikaciji s lokalnim stanovništvom doznajem tužne sudbine djece. Zbog ukorijenjenosti voodoo religije i kojekakvih vjerovanja, događaju se grozne stvari. Tako postoji vjerovanje da djeca koja su rođena na zadak ili s jednim zubom moraju odmah umrijeti. Djeca kojima majka umre pri porodu također moraju umrijeti. Tako su posljednjeg beninskog predsjednika, zbog smrti majke dok ga je rađala, spasile misionarke koje su tada djelovale u Beninu. Sekte su normalna i svakodnevna stvar, kao i poganski hramovi u kojima nisam bila, jer mi dovoljno sablasno izgledaju izvana. Obično se na pročeljima takvih kuća nalaze kosturi životinjskih glava i raznorazne amajlije.

Zbog uistinu teškog života i siromaštva ljudi su spremni na sve. Prije nekoliko dana sestra Doroteja odvela nas je na sjever države gdje se nalazi jedna njihova kuća sa sirotištem. Pri dolasku primjećujem odvojeno naselje. Naoko obični afrički zaselak. Oble kućice od blata i kravlje balege sa slamnatim krovom. Ispred zaselka stoji i ploča s nekakvim natpisom.

– Što je to? – znatiželjno pitam sestru.

– Naselje gubavaca.

– Gubavaca? – viknem glasno.

Generacija Z nove generacije Kakvi su putnici Hrvati? Evo za čim najviše žalimo....

Zvuči mi nestvarno. Kaže mi da su oni izliječeni, ali s teškim posljedicama po zdravlje. U glavi mi se roje misli, pitanja. Pitam je možemo li ih posjetiti, pomoći im kako. Odgovara mi da nema problema, da tamo živi sedam ili osam obitelji i da je pametno da svima damo po nešto. Tako smo drugi dan odnijeli svakom po nekoliko kila riže, kukuruza, nešto kolačića i novca. Dok sam ulazila u taj dio, obuzela me ogromna tuga. Na nogama nas je dočekala jedna starica. Smijala se i istovremeno govorila nešto na lokalnom jeziku. Primjećujem da nema dijelove stopala jedne i druge noge. Grlim je, grli ona mene. Nudi nam da sjednemo oko ognjišta. Nehumani uvjeti života. Teško siromaštvo i na to guba. Dijelimo stvari koje smo im donijeli dok nas jedna žena poziva da idemo u jednu kuću. Na pragu male trošne kuće, sklupčana na stolici, gotovo beživotno tijelo starice. Sestra nam prevodi da je starica slijepa i gluha. Primjećujem da ni ona nema dijelove stopala. Srce mi se paralo od tuge. Izašla sam iz te kuće i suze su samo krenule. Od nemoći. A opet i velika zahvalnost da sam tu, da smo mogli pomoći, bar malo.

Sjeli smo u auto i krenuli na jug. Dok sam zbrajala misli, sestra zaustavlja automobil pored nekog bunara. Izlazimo i odmah se oko nas okupljaju djeca koja potiho viču:

– Bombon, bombon.

Promatram jednu mamu kako ide prema bunaru. Na leđima joj u marami beba od nekoliko mjeseci. Žene u Africi gotovo sve rade s djecom na leđima. Važno je da su im ruke slobodne. I tu vidim simboliku onog izraza “mama Afrika”. Vadim svoj fotić i pokušavam uhvatiti trenutak kako ona pumpa vodu s ogromnim osmijehom. Dovikuje mi: “Jovoo, jovoo!” Vrtim se po toj blatnoj cesti i susrećem oči koje me prate. Djevojčica od svega pet ili šest godina. Vidno mršava i ispijena. Na leđima u platnu nosi malu bebu. Pomislim da nosi mlađeg brata ili sestru. Obraćam se sestri Doroteji komentirajući kako ona mala nosi to dijete na leđima. Sestra mi daje odgovor kakvom se ni u snu nisam nadala.

– Djevojčica je služavka! Vjerojatno je prodana za novac i služi u nekoj drugoj obitelji.

Ne želim joj vjerovati, bez obzira na silne godine provedene u Beninu. Govorim joj:

– Kako znate, po čemu vi to vidite?

Odgovara mi da je djevojčica počešljana i uredno obučena za jedno dijete s ulice. Iako je meni sve to na njoj izgledalo prilično neuredno. Ponavlja mi da je sigurna da to dijete negdje služi. Ta djevojčica me neprekidno gledala. Oči su joj bile prodorne i tužne.

Pamtit ću je dok sam živa

– Možemo li joj kako pomoći?

Sestra kaže da u selu ne poznaje nikoga. Da ćemo teško naći roditelje, ali i one kod kojih služi. Stojim kao ukopana i ne vjerujem. U kakvom svijetu mi živimo? Uspoređujem to dijete sa svojim nećacima, djecom svojih prijatelja. Pa ona je samo djevojčica, dragi Bože. Sestra nastavlja da je to u Beninu sasvim normalna stvar. U situaciji kad se nema novca za hranu, čine se i takve stvari. Pogled je to koji sigurno neću zaboraviti dok sam živa. Pogled koji je u sebi imao pogled svih onih djevojčica koje imaju sličnu sudbinu. Utihnuli smo svi. Primijetila je to i sestra Doroteja. Govori nam da se u 30 godina njezina djelovanja u Beninu nagledala stvarno svega i da je to razlog zbog kojeg pomažu curicama. Da dobiju školovanje, zanat. Bar neki zalog za budućnost. I to je ono kako ja vidim pomoć Africi. Ono što čine svi naši misionari po svijetu. Neumorno i neprekidno bore se da bi osigurali školu, hranu i skrb za potrebite. I uistinu se uvijek vrtimo oko rečenice svetice našeg vremena sv. Majke Tereze: “Ako ne možeš nahraniti stotine djece, nahrani jedno dijete.” Mi koji smo rođeni u razvijenijem dijelu svijeta, kojima je imati vodu i struju sasvim normalna stvar, moramo znati i htjeti pomoći onima koji su u potrebi. Jer smo pozvani na to. Pozvani smo biti humanisti. Plodove rada naših misionara vidim i po susretima s djecom koja su izašla iz sirotišta. Stekli su svoj zanat i danas imaju obitelji.

Posljednjih nam dana u domu sv. Ivana Pavla II. kuha najstarija od štićenica. Zove se Augustine. Školuje se za kuharicu i čim završi službeno će biti zaposlena u domu kao kuharica. Vesela je i radosna što ide u školu i što već zna da ima posao. Napisao je jednom davno jedan misionar da svatko tko jedanput dođe u Afriku u njoj ostavi jedan dio svog srca. Dok vam ovo pišem, ne znam hoću li se u nju opet i vratiti. Bilo kako bilo, ovdje će uvijek biti dio mog srca. Šaljem svima velike pozdrave uz ritam bubnjeva, toplu afričku noć i neprocjenjive zalaske sunce. Kako reče Ernest Hemingway: “Nije bilo jutra u Africi, a da se nisam probudio sretan.” To vam svima želim. Uz pozdrav na lokalnom jeziku: edabo! Što bi značilo – do skorog viđenja u zdravlju i veselju.

Edabo

S ljubavlju. 

Josephine

 

ČUDOTVORNA METODA
Kim Kardashian svoju mladolikost duguje tretmanima kisikom

A1 izdvaja za Vas

  • 1antena:

    Jel to u Francuskoj u nekim dijelovima zemlje nikada nisu vidjeli bijelca? Paris is capitol of Africa rekao mi je tamo jedan taksist.

  • lojtra1:

    Tako malo... a dovoljno. Očito smo se mi pogubili više nego oni u tim lidlovima, konzumima, kauflandima itd.

  • bucko1:

    I ja bi te se bojao...