Nitko nije izašao nepotrešen sa zagrebačke izložbe talijanskog fotoreportera Marija Boccie otvorene u ponedjeljak u Talijanskom institutu za kulturu.
Fotoreporter s dugim stažem bilježenja ratnih sukoba kao dopisnik dnevnika Il Manifesto izvještavao je iz Sarajeva, Beograda, Prištine i Bagdada, radeći dvadeset godina na ratištima i u zonama siromaštva diljem Europe, Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka.
U Zagrebu je sada, trideset godina kasnije, na izložbi "Sarajevo 1992.-1996. najduža opsada" izložio fotografije koje je snimio u opkoljenom Sarajevu u kojem je boravio, iz njega za opsade izlazio na nemoguće načine i opet mu se vraćao dvadesetak puta.
Izložene fotografije sve su crno bijele, skloniji je kazao mi je takvom izričaju jer uvjeren je da boja može odvratiti pažnju od snimljenih subjekata, a iako ratne na njima nema ranjenih niti izravnih sukoba – Boccia je fotografirao Sarajlije, njihov prkos i građanski otpor ratu. Najjači prikaz toga je njegova fotografija djevojke Bojane koja trči za vrijeme granatiranja, ne, kazao je Boccia, iz straha, ona trči iz bijesa.
- To što smo oboje bili izloženi napadu ne stavlja nas u istu poziciju. Njezin bijes mogao sam slutiti, no ne i dijeliti. Pucaju na njezin grad, njezine navike, njezin život. Ja se brinem za volontere i plaćen sam. Dio njezina bijesa zasigurno je usmjeren bio i prema meni jer sam ukrao intimnost te trke – kazao je Boccia. Upravo ta fotografija obilježila je rat u Sarajevu.
Vaše fotografije ne prikazuju samo razaranje, već "običan" život. Kako ste u tim ekstremnim uvjetima odlučivali što ne fotografirati?
U trenutku okidanja izbor je uvijek instinktivan, određen kulturom, savješću i onim što jesi. Naknadno mogu reći da mi je temeljno važno uvijek bilo ne slijediti tržišnu logiku, uvijek sam izbor fotografija ostavljao sebi, a ne redakcijama i uredništvima, tako sam zadržao vlastitu autonomiju. Zato nisam snimao samo ratne fotografije, već prije svega fotografije civilnog otpora ratu.
Što Vas je u svakodnevici Sarajlija pod opsadom najviše fasciniralo?
Briga o kvaliteti života. Sarajke su, čak i za vrijeme opsade, nastavile se šminkati, ljudi su nastavili odlaziti u kazalište, učiti, išlo se u školu, nastavili su prodavati cvijeće – ukratko, Sarajlije su nastavile s aktivnostima koje se u uvjetima opsade čine naizgled suvišnima, ali koje životu daju smisao.
Postoji li neka fotografija s ove izložbe koja za Vas ima posebno snažnu osobnu priču, a koja se ne vidi na prvi pogled?
Susret s malom Anelom i njezinom mamom. Na fotografiji mala Anela drži plišanog medvjedića kojeg sam imao u autu i kojeg sam joj darovao. To je bio početak našeg odnosa koji je trajao sve godine opsade. Nažalost, majka nije preživjela – poginula je od jedne od posljednjih granata koje su pale u njihovom kvartu.
Često se kaže da fotografija može biti voajerska. Kako ste balansirali između uloge promatrača (novinara) i suosjećajnog ljudskog bića dok su ljudi oko Vas patili?
Za mene svaki ljudski odnos počinje pogledom, pogledi su razlog zašto sam odlučio baviti se ovim poslom. Fotografija je za mene izgovor za upoznavanje ljudi, a ne za izražavanje samoga sebe. Ipak, ravnoteža o kojoj govorite teško se pronalazi i mora se osvještavati i usvajati svaki dan.
Radili ste na mnogim ratištima, od Sarajeva do Bagdada. Postoji li nešto što je specifično samo za duh Sarajeva, što niste sreli nigdje drugdje?
Ono što me je posebno pogodilo konkretno u Sarajevu jest da se radilo o ratu između ljudi s kojima nisam imao kulturnih razlika, za razliku od udaljenijih mjesta poput Bliskog istoka ili Afrike.
Vjerujete li i danas, nakon 30 godina, da fotografija može utjecati na promjenu svijesti ili su slike rata danas postale samo "buka" u medijima?
Prisiljen sam u to vjerovati, pogotovo zbog onih koji dolaze nakon nas. No nažalost svjedočimo krvavim ratovima uživo i bez nekih velikih reakcija javnosti. Veliki masovni pokreti protiv ratova, kojima sam za života svjedočio i u kojima sam sudjelovao, danas su sve rjeđi.
Kako se osjećate gledajući ove crno-bijele prizore danas u Zagrebu? Djeluju li Vam te uspomene kao da su iz drugog života ili su i dalje žive?
Još su uvijek žive i vrlo su aktualne s obzirom na sve što se upravo događa u svijetu.
Što biste voljeli da mlađe generacije ponesu sa sobom nakon što vide ovu izložbu?
Moralnu i političku obvezu da se učini sve kako se nešto slično nikada više ne bi ponovilo. "Da se nikad, nikome i nigdje više ne ponovi", kao što piše na mramoru u Potočarima (Srebrenica).
Jeste li s nekim od ljudi koje ste fotografirali ostali u kontaktu do danas?
S mnogima. I danas me kontaktiraju.
Što vam je danas u fotografskom fokusu?
Bavim se uglavnom sređivanjem svog fotografskog arhiva i fotografiranjem svoje djece.
Otvori KEKS Pay
