Bogat je ovo vikend za feministilku i kvir zajednicu: gotovo istovremeno, otvorena su dva značajna i dugovječna festivala: 24. Queer Zagreb, te jubilarni, 20. Vox Feminae festival, koji je od nišnog događanja postao cjelogodišnji projekt sa vrlo živim medijskim portalom. O njihovim počecima, ali i kako Vox Feminae vidi za dvadeset godina, pitali smo organizatoricu festivala Eminu Hermann.
20. Vox Feminae počeo je jučer – kakvi su dojmovi i kako je imati festival i u jednom mainstream prostoru poput Kaptol centra, što je prije dvadesetak godina bilo teško zamislivo?
Festival smo sinoć otvorile ispred Šesnaestice predstavljanjem LOUD! HR projekta, odnosno polaznica glazbenih radionica za kvir i feminističku zajednicu i prvenstveno smo ponosne na polaznice koje su se ohrabrile stati pred više od stotinu ljudi i prezentirati stečena znanja. Otvorenje je prošlo opušteno, u razgovorima, zagrljajima, pljeskanju i podršci novim licima na glazbenoj sceni. Filmski program otvaramo u Kaptol Boutique Cinema i drago nam je da je festival toliko narastao da danas moramo tražiti veće dvorane i nove prostore. Od samih početaka bilo nam je važno doprijeti do šire publike, ali i ostati ukorijenjene u nezavisnoj kulturnoj sceni, pa smo kroz godine program održavale u različitim prostorima, od kina Europa, Dokukina KIC i kina Tuškanac do Kunst Teatra, ZPC-a i Pogona Jedinstvo, ali i povremeno u većim, mainstream dvoranama poput Lisinskog. Vidljivost programa uvijek nam je bila važna, jednako kao i kontekst u kojem se odvija.
Zadnjih godina prostor se značajno suzio, zatvaranjem kina Europa i Tuškanac izgubile smo neke ključne lokacije, pa nam se Kaptol Boutique Cinema pokazao kao logična i trenutno najbolja opcija, pogotovo jer su i drugi festivali već utrli put publici u tom prostoru. U tom smislu, ono što je prije dvadesetak godina bilo teško zamislivo danas nam djeluje kao prirodan korak, da se kvir i feministički sadržaji odvijaju i u takvim komercijalnim prostorima.
Ove ste godine raširili program na velik broj lokacija, a i trajanje je prilično dugo: što biste od nadolazećih događanja izdvojili kao najvažnije?
Program se ove godine održava od 2. do 24. svibnja, što je, rekla bih, rekord za naš festival. Ta je odluka djelomično uvjetovana činjenicom da ove godine na festivalu rade samo dvije osobe, Noah Kraljević i ja, uz pomoć vanjskih suradnica - Barbare Gregov koja je pomogla u selekciji filmskog programa, Tihane Bertek koja organizira izložbu i Petre Donković koja je pomogla kurirati program za zajednicu.
Posebno smo ponosni na izložbu koju otvaramo u utorak, 5. svibnja u studio-galeriji Klet, a u sklopu koje svoje ilustracije s portala VoxFeminae izlaže 18 ilustratorica, nakon koje slijedi razgovor bivšom i sadašnjom redakcijom portala. U srijedu, 6. svibnja pak otvaramo filmski dio festivala u Kaptol Boutique Cinema hrvatskom premijerom filma Marianne Faithfull: Broken English. Novost u festivalu je i predstava Parabajka u našoj produkciji, koja je nastala prema motivima iz istoimene knjige Ivane Kovačić, naše drage suradnice i prijateljice koja je, nažalost, preminula prošle godine. Predstavu režira Sara Blažić, dramaturgiju potpisuje Espi Tomičić, a ono što nam je posebno drago jest da u njoj igraju amateri i amaterke, lokalna kvir zajednica koja od listopada prošle godine uvježbava svoje glumačke vještine u našem DKC Šesnaestica. Predstava se održava u šatoru Cirkorame u dvorištu Pogona Jedinstvo, a na rasporedu je 19. svibnja u 20 sati.
Festival ove godine slavi jubilej: kako je i zašto nastao?
Festival su prije 20 godina pokrenuli Gabe Ivanov, Tanja Topolovec i Noah Kraljević po uzoru na međunarodne ženske festivale, sa željom da se lokalnoj publici omogući pristup kvir feminističkim sadržajima, kao i da se promovira rad domaćih umjetnica – dizajnerica, glazbenica, ilustratorica, slikarica, filmašica, književnica, performerica koje tada gotovo da nisu imale prostor za javno djelovanje. U tom trenutku takav kulturno-umjetnički festival u Hrvatskoj zapravo nije postojao (i danas pored Voxa postoji samo Smoqua u Rijeci, od 2017. godine), a potreba za njim bila je itekako prisutna. Za mnoge mlade umjetnice, pogotovo one koje su se bavile kvir i feminističkim temama, to je bio jedan od rijetkih prostora gdje su mogle pokazati svoj rad.
Otvaranje jubilarnog Vox Feminae festivala
Zanimljivo je da je prvi Vox Feminae Festival zapravo započeo kao street fashion festival, no vrlo se brzo pokazalo da interesi i potrebe zajednice nadilaze taj okvir. Gabe i Tanja odlučile su proširiti koncept i otvoriti prostor i drugim umjetničkim praksama, upravo zato što je kronično nedostajalo mjesta za žene, pogotovo mlade autorice. Već je prvi program bio prilično hibridan i zaigran – uključivao je izložbe, body painting, DIY radionice, modnu reviju, izradu fanzina, glazbeni program od DJ-anja do nastupa bendova (Bura bend, Lollobrigida, Dekolaž, Suicidal Birds), i zapravo je od samog početka nagovijestio smjer u kojem će se festival razvijati.
Iz te potrebe da se stvori prostor koji tada nije postojao, Vox je rastao organski, zajedno sa zajednicom koja ga je gradila. I možda je baš ta početna energija – kombinacija entuzijazma, nužde i želje za povezivanjem i građenjem zajednice – ono što ga i danas drži živim.
Kada ste se vi priključili i na koji ste način osobno i profesionalno rasli zajedno s festivalom?
Ja sam se timu priključila kao volonterka 2014. godine. Tada sam lijepila plakate, hostala gošće filmskog dijela festivala, radila čajeve i kave posjetiteljicama festivala. A zapravo sam cijelo vrijeme promatrala Nou Kraljevića kako radi video produkciju i maštala o tome da jednog dana i sama uzmem kameru u ruke. Kad je festival završio, pitala sam ga ima li volje naučiti me snimati i montirati videe. I onda sam 2-3 mjeseca volontirala s njim u montaži i na terenu, nakon čega sam zaposlena za stalno. Uz video produkciju, počela sam se baviti i novinarstvom, a tu su mi mentorice bile Antonela Marušić i Barbara Matejčić. Mislim da je to zapravo najveća vrijednost ovog tima, što su suradnice uvijek bile voljne uskočiti i podijeliti svoja znanja s mlađim članicama i članovima kolektiva. U zadnjih 11 godina naučila sam kako odgovorno i etički pristupiti novinarstvu, samostalno snimati i montirati videe, educirati druge o LGBTIQ+ ravnopravnosti na radnom mjestu, koordinirati rad Društveno-kulturnog centra Šesnaestica i kreirati program za kvir zajednicu tako da osluškujem njihove realne potrebe. Od prošle sam godine supredsjednica i koordinatorica i želja mi je nastaviti promovirati vrijednosti koje su mi omogućile da sada budem tu gdje jesam kako bih i mlađim generacijama omogućila prostor za profesionalni rast i razvoj.
Kako je u zemlji koja ima valjda najviše festivala po glavi stanovnika raditi jedan nišni, precizno kuriran, ali i često marginaliziran festival?
Izazovno, ali i zabavno. Postoje problemi koji su univerzalni u organizaciji svih festivala – nedostatak financijskih sredstava i nedostatak ljudstva, ali mislim da nam je svima zajedničko što zaista vjerujemo u svrhu festivala i ono što radimo. Ono što Vox Feminae kao festival izdvaja jest to što znamo za koga kreiramo program, odnosno imamo publiku na koju uvijek možemo računati, i upravo prema publici kuriramo festival. Čitav radioničarski i izvedbeni program ispunjen nam je danima unaprijed, na pojedine radionice prijavljuje se i preko 50 osoba. Smatram da je najveći izazov zainteresirati publiku za filmski program, zbog čega smo smanjile broj filmskih projekcija, ali smo se pobrinule da uz svaku projekciju slijedi i razgovor. Rekla bih da je to nešto što ljudima fali, prostor za komentiranje, raspravljanje i analizu pogledanog s autoricama. U vremenu u kojem svi imamo bezbroj pretplata na razne filmske platforme i gutamo serije i filmove od jutra do sutra, upravo taj moment koji nam omogućuje da s redateljicama ili teoretičarkama promislimo o tome što smo upravo konzumirale dodaje neku novu razinu iskustva. Da se razumijemo, nismo mi osmislile „razgovor nakon filma”, samo se trudimo uz svaku projekciju organizirati i kvalitetnu raspravu ili radionicu za gledateljice koje su načele temu i sada žele znati više.
Kako se uloga festivala mijenjala kroz godine? Jesu li se mijenjale i teme kojima se bavite?
Festivalska uloga oduvijek je bila okupiti zajednicu, promovirati lokalne neafirmirane umjetnice, adresirati aktualne društvene teme i izazove s kojima se suočava naša publika. Ideja koja je ostala ista u ovih 20 godina jest osnaživanje zajednice, ali naravno da su se s potrebama zajednice mijenjale i naše teme. Neke smo festivale vezale za specifične teme poput djevojaštva, radosti kao otpora, trans identiteta, strašnih žena (superjunakinja), ženske seksualnosti… Teme se uvijek trudimo vezati uz aktualna društvena zbivanja, ponuditi zajednici da ih zagrlimo tamo gdje ih najviše boli.
Što smatrate njegovom ulogom danas? A najvećim uspjehom?
Danas je festival više usmjeren na zajednicu, na promociju mlađih autorica i umjetnica, kao i kvir zajednice. Kad smo tek počele s festivalom, to je, uz Queer Zagreb, bio jedan od rijetkih regionalnih festivala posvećen feminističkim i kvir temama i sjećam se da sam i sama kao publika dolazila na tih tjedan dana festivala i visjela na festivalskim lokacijama od jutra do mraka, halapljivo gutajući sav serviran sadržaj, od filmskih projekcija do radionica i koncerata. To je bilo tih tjedan dana godišnje kad sam mogla vidjeti druge kvir žene na jednom mjestu, družiti se, sklapati nova prijateljstva i uživo upoznati autorice čija su me djela držala na životu kroz godinu. Malo zvuči dramatično, ali u ono vrijeme, dok sam o kvir identitetima mogla čitati gotovo isključivo na internetu, bilo je pravo osvježenje uživo sresti ljude od krvi i mesa koji su stvarali i konzumirali feminističke i kvir sadržaje. I zapravo najvećim uspjehom festivala smatramo to što smo uporno gurali te teme i što ih danas praktički svaki ozbiljniji festival ima uklopljene u svoj redovni program. Iz organizacijske prespektive noćna je mora što se za neke premijere borimo sa ZagrebDoxom, ZFF-om i ostalim većim festivalima, ali nam je s druge strane neopisivo drago što su se kvir i feminističke teme probile u mainstream.
Često se govori, a pogotovo otkad je Možemo na vlasti, da se projekti poput ovoga utapaju u parama – kakav je vaš dojam „iznutra”?
Svi u kulturi pate, utapanje u novcima jest mit u koji mogu povjerovati samo osobe koje se nisu bavile kulturnim radom. Realnost je takva da uoči ovakvih festivala gotovo svi koji provode takve projekte rade prekovremeno, računaju na pomoć volontera/ki i nažalost su često primorani potplaćivati se kako bi pošteno isplatili vanjske suradnice. U nevjerici pratimo medijske napise o tome kako nam je „Tomašević osigurao velike novce jer smo svi s njim kućni prijatelji” i rado se tome nasmijemo dok raspravljamo o tome da li si moramo smanjiti radne sate kako bi financijski izgurali godinu.
Festival je povezan sa čitavim ekosustavom koji čine i Društveno-kulturni centar Šesnaestica, portal VoxFeminae… kako izgleda vaš rad kroz godinu?
K-zona (udruga koja stoji iza portala, festivala i DKC Šesnaestica) kroz godinu provodi puno manjih projekata koji su usmjereni na promicanje rodne ravnopravnosti, osnaživanje žena i kvir zajednice za kulturno-umjetničko djelovanje, medijsku pismenost mladih i slično. Na portalu se trudimo pisati o širokom spektru tema iz (popularne) kulture i područja društvene pravde: od književnosti, filma, izvedbenih i vizualnih umjetnosti do medijskih fenomena, rodne politike i svakodnevnih kulturnih praksi, i to hibridnim esejističkim stilom koji spaja teoriju, kulturnu kritiku i osobno iskustvo. U Društveno-kulturnom centru Šesnaestica kroz godinu provedemo više od 200 programa. Organiziramo program za lokalnu zajednicu koji uključuje filmske, glazbene, kazališne i književne radionice, predavanja iz povijesti likovne umjetnosti, filmske večeri, okrugle stolove i razna druga događanja. Šesnaesticu otvaramo i za dvadesetak drugih udruga i kazališnih skupina koje u nedostatku javno dostupnih prostora, naš centar koriste za razvoj i provedbu svojih programa.
Za kraj, kako vidite Vox u narednih 20 godina?
Za 20 godina voljela bih da Vox Feminae više ni ne doživljavamo kao izdvojeni festivalski trenutak, nego kao nešto što je potpuno integrirano u svakodnevni kulturni život grada i zajednice. Već sada vidimo kako je festival nadrastao svoju prvotnu formu i proširio se na cjelogodišnje djelovanje kroz Šesnaesticu i nadam se da će u tom smjeru i nastaviti.
Voljela bih da razlika između „festivala” i „redovnog programa” s vremenom potpuno nestane – da kontinuirano stvaramo prostor za kvir i feminističke glasove, umjetnost i susrete, bez potrebe da ih koncentriramo u nekoliko tjedana u godini. Isto tako, nadam se da će nove generacije preuzeti program, oblikovati ga prema svojim potrebama, u smjerovima koje mi danas možda još ne možemo ni zamisliti.
Ako smo u proteklih 20 godina uspjeli otvoriti prostor i pogurati ove teme prema vidljivosti i prihvaćenosti, onda bih voljela da u sljedećih 20 Vox bude mjesto eksperimenta, radosti i zajednice – manje borbe za osnovni prostor, a više igre, stvaranja i međusobne podrške.
Otvori KEKS Pay
Takvim nakazama je mjesto u podrumima umobolnica