Pred kraj još jedne kazališne sezone, koju će kulturnjaci, među ostalim, pamtiti po otvaranju veličanstvene zgrade HNK2 u Adžijinoj ulici, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu spremilo nam je još jednu dramsku poslasticu. Riječ je o predstavi "Maria Stuart", koju prema tekstu Friedricha Schillera, točnije prema jednoj od najvažnijih drama njemačke klasične književnosti, režira i koreografira Matija Ferlin, naš međunarodno priznati umjetnik čije inscenacije kontinuirano oduševljavaju publiku i kritiku u Hrvatskoj i inozemstvu.
Publika će "Mariju Stuart" premijerno imati prilike vidjeti već ovoga petka, a uoči premijere, koja je ujedno i prva dramska premijera na sceni HNK2, ekskluzivno smo zavirili na probu.
Iako je Schiller "Mariju Stuart" napisao još 1800., samo pet godina prije smrti, aktualnost ovog djela do danas ne jenjava. Priča je to o moralu, moći, politici, osobnoj odgovornosti i borbi za prijestolje u kojoj su se našle škotska kraljica i katolkinja Marija Stuart te njezina rođakinja, engleska kraljica i protestantica Elizabeta I., što čini jedan od ključnih trenutaka elizabetinske Engleske u osamdesetim godinama 16. stoljeća. Tada je, naime, Elizabetin otac Henrik VIII. već počeo uvoditi protestantizam, čemu su se protivile, među ostalim, katoličke zemlje poput Francuske i Španjolske, a kada je Elizabeta došla na englesko prijestolje, ti vjerski i politički sukobi dosegnuli su vrhunac. I sama Elizabeta bila je žrtva političkog nasilja, kao i pokušaja atentata, a kao šlag na torti mnogi katolici nisu je smatrali legitimnom kraljicom i nasljednicom. Za njih je to bila Marija Stuart, koja je, prema kanonskom pravu, imala više prava na prijestolje no Elizabeta.
"Maria Stuart" priča je o moralu, moći, politici, osobnoj odgovornosti i borbi za prijestolje u kojoj su se našle škotska kraljica i katolkinja Marija Stuart te njezina rođakinja, engleska kraljica Elizabeta I.
Iako je sukob ove dvije kraljice trajao desetljećima, one se nikada zapravo nisu susrele, što ostavlja slobodan prostor za imaginaciju i interpretaciju, idealan za pisce i kazališne umjetnike. Upravo tako razmišljao je i Schiller pišući treći čin, scenu u kojoj naše glavne protagonistkinje stoje jedna nasuprot drugoj predbacujući si međusobne grijehe, a naposljetku i Matija Ferlin, koji je zagrebačkim kraljicama – Jadranki Đokić i Nini Violić – u tom prepucavanju podario gotovo tri stotine godina poslije izumljen telefon. A ono što je ovdje također važno napomenuti jest to da upravo scenski susret prvakinje Drame Jadranke Đokić, naše Marije Stuart, i nacionalne prvakinje Nine Violić, koja utjelovljuje Elizabetu I., oblikuje snažnu i napetu kazališnu os koja nosi cijelu predstavu jer temperamentnost i odrješitost ovih velikih glumica može se osjetiti u svakom trenutku izvedbe, što je komentirala i Nina Violić.
– Matija i ja prvi put radimo zajedno i njegov svijet zaista obožavam. Njegov umjetnički izraz iznimno je bogat vizualno, a u izvođačkom smislu oduvijek mi je bio vrlo privlačan. Duboko sam istraživala, počevši od tijela, taj snažan i često zastrašujući strah od žene koja je slobodna, strastvena i govori izravno. Marija je impulzivna, dok je Elizabeta žena koja nosi gotovo patološki strah od takve otvorenosti jer je kod nje sve potisnuto i skriveno. Igrati taj sukob upravo s Jadrankom Đokić bilo mi je izuzetno inspirativno jer je Jadranka za mene doista snažan i poticajan umjetnički partner – otkrila je Nina Violić, a osim već spomenutih dama u predstavi glume: Luka Dragić, Dušan Gojić, Silvio Vovk, Livio Badurina, Marin Stević, Ivan Jončić, Alen Šalinović, Iva Mihalić, Tesa Litvan, Domagoj Ikić te Fabijan Komljenović, koji u nekoliko navrata na vrlo simpatičan način, poput kakvog profesora povijesti ili povijesti umjetnosti, interpretira umjetničke slike, što od zabavnog, zanimljivog trenutka vrlo naglo postaje potresno svjedočanstvo o današnjem vremenu.
Naposljetku, kako navodi Cvijeta Pavlović, valja reći da i Schillerova popularnost, jednako kao i aktualnost, traje do današnjeg dana. Njegova brojna djela, od kojih su samo neka "Wilhelm Tell", "Spletka i ljubav", "Fiescova urota u Genovi", "Razbojnici" i "Djevica Orleanska", od 19. se stoljeća izvode na zagrebačkim kazališnim pozornicama, a skorašnja premijera "Marije Stuart" u HNK2 bit će šesta premijera ove predstave u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koja dolazi gotovo sto godina nakon njihove posljednje produkcije iz 1928., čiju je režiju potpisao Ivo Raić, a scenografiju Ljubo Babić, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća.
"U tom kontekstu tragedija 'Maria Stuart' pripada najizvođenijim Schillerovim djelima u svjetskim razmjerima, vjerojatno zbog ambivalentnosti teksta, a time i interpretacija, te je jedna od najekraniziranijih tragedija u novije vrijeme. Na hrvatskim pozornicama 21. stoljeća i dalje se potvrđuje njezina popularnost: u Zagrebu 2009. (Kazališna družina Kufer i Teatar &TD, red. Mladen Vukić), u Varaždinu 2009. (HNK Varaždin, red. Petar Selem), u Zagrebu 2023. (Teatar &TD, red. Anastasija Jankovska) itd. Kad se u obzir uzmu i druge Schillerove drame ('Razbojnici', HNK u Zagrebu, 2014.), a posredno i opere (Verdijeva opera 'Don Carlos', libreto J. Méry i C. du Locle prema Schillerovu 'Don Carlosu', HNK u Zagrebu, 2017., Verdijeva opera 'Ivana Orleanska', libreto T. Solera prema Schillerovoj 'Djevici Orleanskoj', HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, 2026., najavljeni Verdijev 'Don Carlos', Splitsko ljeto, Split, 2026. itd.), nedvojbeno je da Hrvatska voli Friedricha Schillera. Kao što je razdoblje posljednje trećine 18. stoljeća i prvih desetljeća 19. stoljeća u povijesti njemačke književnosti poznato pod sintagmom Goetheovo doba (Goethezeit), tako bi se moglo reći da hrvatska suvremena dramska kultura u europskom kontekstu pronosi – Schillerovo doba", zaključuje Cvijeta Pavlović.
Otvori KEKS Pay
