Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Kao malodobni dječak prošao sam tri ustaška zatvora. Revizionizam me pogađa, to je sramota Hrvatske

Alfi Kabiljo svjetski je poznati skladatelj, dirigent i aranžer koji je tijekom svog burnog života vinuo među hollywoodske zvijezde, a posljednji projekt na kojem radi je - gurmanska opera. Ovo je njegova priča
04. svibnja 2021. u 11:20 21 komentara 7684 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Iskusni kažu da je tajna uspjeha samo u tome da se pokreneš. U slučaju skladatelja, dirigenta i aranžera, s pravom prozvanog kraljem mjuzikla, Alfija Kabilja posrijedi je golem talent, ali i životna energija koja ga stalno goni na pokret. Kao pasionirani tenisač praktički otprije Drugog svjetskog rata, i danas u 86. godini života najstariji je tenisač na Šalati, samoprozvani je predsjednik Svjetske hedonističke stranke pa sa smiješkom kaže da je “imetak” potrošio na Michelinove restorane, fina vina i skijanja, ali ne žali. Skijaški je fanatik koji se svojedobno za jakih zima sa Sljemena znao skijama spustiti sve do Zvijezde, a svega 20 minuta udaljenosti od doma do sljemenske skijaške staze bio je i jedan od okidača zašto se iz Hollywooda vratio u Zagreb. U životu se, kaže, uvijek grozio ‘3P’ – pandemije, potresa i pogroma – a sva tri ih je prošao i preživio pa u ovoj pandemijskoj realnosti ne prestaje stvarati, a u povojima je i prva gurmanska opera.

komercijalizacija rock kulture Pedeset je godina najpoznatijeg isplaženog jezika Rolling Stonesa

I kad sam vas zvala za dogovor za ovaj intervju, vi ste bili na službenom sastanku. Znači, koroni usprkos ne stajete s radom?

Naravno da ne stajem s radom, ali tempo je lakši. Velika pjevačica Tereza Kesovija pozvala me da je pratim na klaviru u HRT-ovoj emisiji “Kod nas doma” i da razgovaramo o Parizu u kojem je ona bila zvijezda, a ja sam tamo živio i radio kao skladatelj i aranžer. Upravo je izašao i njezin dvostruki CD na kojem su i tri moje pjesme koje ona snimila, a francuske riječi napisao je kultni šansonijer Serge Lama. Izveli smo pjesmu “Nek’ idu lađe“ koja je pobijedila i kod publike i kod žirija 1973. na Splitskom festivalu. Osim toga, ovih dana u Croatia Recordsu izlazi i album “Vice Vukov pjeva pjesme Alfija Kabilja“...

Na čemu trenutačno radite?

Imam nekoliko projekata. “Odisejada“ za zagrebački ansambl flauta koji diljem svijeta izvodi moju skladbu “Anunnaki“. Vodi ga profesorica Renata Penezić, prva flautistica Zagrebačke filharmonije. Pišem i ciklus pjesama za svjetski poznatu divu Lanu Kos, a na riječi izvrsnog pjesnika Mate Marasa o ženskim likovima grčke mitologije. Na polju pak zabavne glazbe napisao sam pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva, a Ivica Krajač piše riječi.

Koliko vam se životna rutina promijenila u pandemiji?

Najviše me pogodilo što su neki znanci oboljeli, a neki umrli. Najteže mi je palo što su nam nepotrebno zabranili da igramo tenis, a ja ionako igram singl pa nema opasnosti da se razbolimo. No sad opet igram i moram se vratiti u prijašnju kondiciju. Uglavnom, moja životna rutina je stabilna i srećom nema rata, fašizma, ustaštva i boljševizma da mi je poremeti.

Imate bogato životno iskustvo, mislite li da će ljudi nešto naučiti iz ovoga izazovnog pandemijskog razdoblja?

Ovisi o svakoj osobi i tome koliko je sigurna u sebe, koliko se brine o sebi i svojim bližnjima, koliko je disciplinirana, je li podložna strahu, panici, vjerovanju u medicinu... Vjerojatno je većina shvatila, a što znamo i iz povijesti, da se pandemije stalno pojavljuju i da moramo biti u svim segmentima oprezni i spremni obraniti sebe i bližnje.

 | Autor :

Kakav je vaš stav o antivakserima i ljudima koji vjeruju u teorije zavjere te postavljaju pitanje “postoji li COVID doista”?

U svakoj su se pandemiji pronalazili pogrešni krivci koji su nevini ili ubijeni ili protjerani i to kao rezultat ljudske zlobe i zločestoće. Preko društvenih mreža danas možete agresivno širiti otrovne i zlonamjerne lažne vijesti i prognoze o COVID-u, pa i o možda još gorim bolestima. Tome se treba suprotstavljati svaka vlada, a pogotovo demokratskih država.

Vašu skladbu “Neka cijeli ovaj svijet”, koja u sebi sadrži slavensku melodiku i težnju cijelog svijeta za mjestom gdje nema ratova i nikakvih problema, davnih dana pjevao je Vice Vukov na Yamaha festivalu u Tokiju, oduševio publiku i odnio 2. nagradu. Danas je nekako aktualnija nego ikad. Kako je nastala?

Kad smo Milan Grgić i ja počeli pisati mjuzikl “Jalta, Jalta”, kojeg je ta pjesma dio, rekao sam mu: “Ovaj put, za razliku od našeg prvog mjuzikla ‘Velika trka’, moramo krenuti od finala, završetka mjuzikla i neka bude pozitivan i himničan.” Napisao sam melodiju, pjevao je Milanu preko telefona i za koji dan dao note, sastali smo se prosvirali i završili pjesmu. Nekako tih dana dobio sam propozicije i prvog Yamaha festivala u Tokiju. Otišao sam Vici, kojemu se pjesma odmah svidjela, snimili smo je na moj mali kvalitetni kasetofon, poslao sam je u Tokio i nakon tri tjedna dobili smo poziv na festival.

Najšira publika za vas zna upravo po tom slavnom mjuziklu “Jalta, Jalta”. Zašto je nastala vremenska rupa u njegovu izvođenju u Zagrebu? Naime, 1995. skinut je s repertoara Komedije i od tada pa do, čini mi se, 2010. moglo ga se gledati samo u Rijeci.

Ovo pitanje morate postaviti bivšem ravnatelju Komedije Niki Pavloviću. Komedija je tada dobila novac i da se postavi “Jalta, Jalta” s mlađom postavom, što nikad nije realizirano. Grgić je bio ogorčen i više nikada nije odlazio u Komediju piti kavu. Trebalo je 15 godina da se naš mjuzikl obnovi. Apsurd je imati koku koja nosi zlatna jaja, zaklati je i ne pojesti. I tu s Komedijom nije kraj. Moram spomenuti kako sam ogorčen jer me i bivši direktor Komedije Krešimir Batinić tako grozno ‘ispljuvao’ za sve moje nove mjuzikle, od “Madame Hamlet“, “Krađe Mona Lise“ za koji je libreto napisao Miro Gavran, do “Marylin Monroe“ za koji je autor libreta Ivica Krajač. Rekao mi je da ništa ne valjaju. Pitao sam je li ih preslušao? Je li pregledao notni album, pročitao libreto? Ništa nije. Nikada, od Tokija do Rija, od Londona do Los Angelesa, nitko me nije tako zlurado s podmuklim smiješkom otpilio.

Koja je formula uspjeha odličnog mjuzikla koji će trajati i svidjeti se publici? Skladali ste ih 13, a 2018. u Komediji je bilo obilježeno 750. izvođenje “Jalte, Jalte”...

Formula je jednostavna. Kad su Štefančić i Simonelli bili ravnatelji Komedije, hrvatski mjuzikli su se igrali i nisu se skidali s repertoara. Moj “Kralj je gol“ nakon stojećih ovacija mogao je dostići popularnost “Jalte”, ali naprasno je skinut s repertoara i u Metkoviću je srušena njegova scenografija. Sigurno će se bivši ravnatelj Komedije ljutit što javno kritiziram njegovu neshvatljivu odluku. No ionako u ovom mileniju ništa od mojih mjuzikla nije htio postaviti dok u prošlom ipak jest tri popularna mjuzikla “Car Franjo Josip u Zagrebu”, “Kralj je gol” i “Tko pjeva zlo ne misli”.

Napisali ste glazbu i za 80 filmova i više od stotinu epizoda televizijskih serija. Za 25. rođendan najveće diskografske tvrtke filmske glazbe Varese/Sarabande iz Los Angelesa jedino ste Morricone i vi bili predstavljeni od Europljana na njihovu CD-u. Veliko priznanje.

To je golemo priznanje kad znamo koliko ima skladatelja s našeg kontinenta. Ono malo što sam radio u Hollywoodu bilo je jako zapaženo pa sam bio u nominaciji i Akademije i Bafte.

 | Autor :

Zna se da ste radili glazbu za “Pad Italije”, “Okupaciju u 26 slika”, “Kužiš, stari moj”, “Seljačku bunu”. Ali radili ste i za hollywoodske spektakle. Kako je došlo do te suradnje?

Svojedobno su Jadran film i Jugoton izdali prvu long play ploču filmske glazbe u Jugoslaviji, a to je bila “Alfi Kabiljo – velike filmske teme“. Moj prijatelj Davor Antolić, inače vrhunski montažer u Hollywoodu, tu ploču dao je svom kolegi koji ju je dao producentu Fredu Weintraubu. Čim je došao u Zagreb na dogovore o koprodukciji s Jadran filmom, direktno iz aviona došao je k meni i pitao: “Gdje je taj skladatelj o kojem svi pričaju u Los Angelesu? Imam takav i takav film, trebam glazbu. Ako imate nešto što mi odgovara, odmah mi pustite.” I pustio sam mu nešto iz simfonije sovjetskog skladatelja Nikolajeva. Rekao je to je to. MGM je snimio film “Gymkata“, najvećim dijelom u Istri, napisao sam glazbu i snimio je u Lisinskom i dobio poziv za MGM u L.A.-u.

Upoznali ste Sharon Stone (surađivali s njom na filmu “Scissors”), tko vas se od hollywoodskih faca posebno dojmio?

Upoznao sam dosta raznih faca, pogotovo na tenisu. Najbolje je bilo na tulumima kod Davora Antolića, nekad i kod nas poznatog glumca, a tada montažera koji je dobio i Emmy. S dvostrukim oskarovcem Zoranom Perišićem, koji je izmislio Supermenovo letenje, često sam pilotirao njegovim avionom, naravno uz njega, ali osjećaj nije bolji od skijanja. Vožnje jahtama do otoka Catalina u dobrom društvu ostale su nezaboravne... Ima toga.

Zvuči dobro, zašto niste ostali u Hollywoodu? Što vas je vuklo natrag u domovinu?

Tamo ima puno praznog hoda. Dogovorite film, pa se on odgađa. Udaljenosti su goleme, gužva na cestama je iz dana u dan sve veća, makar sam kao dobar šofer prokužio male ceste s manje prometa. Uglavnom, bilo mi je bitno da sam sebi samome dokazao da mogu uspjeti i u svjetskom centru filma, ali vuklo me doma. Naša domovina je prekrasna, obožavao sam skijanje i obožavam more na koje možeš kod nas relativno brzo stići i to je neprocjenjivo. Osim toga, veliki centri Pariz, London, Beč u kojima sam radio, avionski su nam veoma blizu. I naravno, moja obitelj je ipak u domovini.

Općenito ste veliki filmofil. Kao dječak ste nosili ugljen i zaradu trošili na kino. Koji vas se film u posljednje vrijeme posebno dojmio?

Čak sam i u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kad je za mene bilo iznimno opasno vrijeme, išao gledati hrvatski film “Lisinski“. U novije vrijeme južnokorejski film “Parazit“ oduševio me originalnošću.

Prvu ste skladbu napisali s osam godina i u osnovnoj školi imali bend. Tko vas je upoznao s glazbom?

U našem je stanu moja majka svirala klavir, imali smo mnogo gramofonskih ploča i gomilu nota svih stilova. Obožavao sam slušati radio i ploče, od simfonijske glazbe sve do jazza, šansona i popularnih pjesama. Velika je sreća što sam bio đak genijalnih pedagoga, skladatelja Rudolfa Matza i njegove supruge pijanistice Margite Matz. Moj je interes bio najvećim dijelom usmjeren prema simfonijskoj glazbi. Poslije rata u sovjetskom dućanu pokupovao sam Prokofjeva, Šostakoviča, Hačaturjana, kao i mnogo nota poput “Slike s izložbe“ Musorgskog, čije sam klavirsko izdanje slušao s orkestracijom genijalnog Leopolda Stokowskog. To je bio moj ulaz u simfonizam koji mi je pomogao u skladanju filmske glazbe.

 | Autor :

Jeste li doista vi prvi u Jugoslaviji u Londonu snimili rock-glazbu?

Tako kaže muzikolog Mike Mazur, koji je bio kod mene na prvoj probi mog benda. Imali smo dva termina na Radio Zagrebu. Snimali smo moje skladbe u stilu locomotiona, boogie-woogieja, skladbe s rock ‘feelingom’. I u Londonu sam svirao u rock-bendu i bio na koncertima Billa Halleyja, Chubbyja Checkera i još na nekim rock-događanjima.

Vaše skladbe nerijetko su bile pobjednice festivala i u zemlji i u inozemstvu. Što se s festivalima dogodilo danas?

Prošlo je vrijeme festivala. Nekad su ih financirale države, kao i diskografske kuće, najviše radi turizma jer na festivale su dolazile svjetske zvijezde i zvijezde zemalja koje su se plasirale. Tako su se, osim turističkih destinacija, lansirali i pjevači i nove pjesme. Osobno sam sudjelovao na 36 internacionalnih festivala od Kariba do Tokija. Danas gotovo da i ne postoje u takvom smislu jer je sve dostupno zahvaljujući internetu.

Čini li vam se da je znatno opala kvaliteta današnje zabavne glazbe?

Produkcija je golema i dostupna takoreći svakome jer nije više skupo kupiti opremu, a glazbena kultura i obrazovanje sve je manje. Nađe se talentiranih autora, ali ako nije spretan komunikator ni majstor interneta, ako nema dobar spot koji traži novac, njegov će se talent nažalost izgubiti. Golem broj talentiranih zvijezda zablista, ali ako nema iza sebe kapital ili diskografsku industriju, nestane.

U Rio de Janeiru pobijedili ste s Radojkom Šverkom, no intervenirao je njihov ministar rekavši da ne može pobijediti komunistička zemlja. Koliko vas je to ‘komunistička zemlja’ puta koštalo u karijeri?

To je bio klasičan primjer. Nažalost, često je jugoslavenska radiodifuzija radila protiv mene na festivalima, s obrazloženjem “kako ja kao privatno lice mogu zastupati SFRJ?” U Riju su sve činili da dođe Olivera Vučo jer za Radojku nikad nitko nije čuo. No direktor festivala je rekao: “Alfi je izvrstan skladatelj i ja mu vjerujem.” I poslije, na Interviziji u Bratislavi zastupao sam SFRJ, jednom s Mirom Ungarom, jednom s Radojkom, unatoč njihovim protestima.

Vaša je pjesma “Tvoja zemlja”, koju je maestralno otpjevao Vice Vukov. Kako ste upoznali Vicu, kako ste kliknuli?

Upoznali smo se na Opatijskom festivalu i odmah sam znao – to je pjevač za mene jer može pjevati moje velike melodije. Vice je pjevao i moju izvrsnu pjesmu “Dolazak“ za izbor za Eurosong, ali pobijedila je BiH. Uglavnom, Vice i ja realizirali smo i long play ploču koja je bila zabranjena, a kad se vratio natrag u Hrvatsku, opet smo napravili long play ploču, ali su je opet zabranili svirati na radiju, navodno zbog neslaganja s predsjednikom.

Koja ste obrazloženja dobili što je ta pjesma zabranjena, zašto nije mogla pobijediti na festivalu? U konačnici, nakon nje Vice je emigrirao iz zemlje?

Nikoga nisam ništa pitao niti sam htio slušati komentare jer pobijedio je moj prijatelj Hrvoje Hegedušić s izvrsnom pjesmom.

 | Autor :

Poslije niste pristajali na njeno korištenje u predizbornim kampanja. I tako dižete ogradu između sebe i današnje politike?

Moja pjesma na sjajan Britvićev tekst je svačija pjesma i ne pripada nijednoj političkoj stranci. Pjeva se u svim zgodama, a neki su mi čak u znak zahvalnosti zbog nje ljubili ruke.

Revizionizam je u porastu svuda, u Hrvatskoj također. To vas sigurno strašno pogađa jer, kako ste jednom otkrili, prošli ste tri ustaška zatvora?

To me strašno pogađa i to je sramota ove države. Prošao sam tri ustaška zatvora i doživio da su odmah nakon proglašenja NDH ustaše došli s pozdravom ZDS u naš stan i počeli pljačkati. Odlazak u zatvore i tamošnji boravak za malodobnog dečka nije bio baš ugodan. Dobili smo izgon iz stana jer smo stanovali na sjeveru grada, ali moj tata, koji je imao neke veze, uspio je isposlovati da ostanemo i bili smo jedina židovska obitelj koja je preživjela na sjeveru grada. Zahvaljujući dakle očevim vezama jer je bio uspješan graditelj i mnogo toga u Zagrebu sagradio uspio je i moju mamu, tete i mene izvući iz zatvora. Ma tu ima filmski groznih priča, kakvih god hoćete.

Dio vaše obitelji stradao je u Jasenovcu?

Osamdeset posto moje obitelji je ubijeno u Jasenovcu, Jadovnu, Staroj Gradiški, Loborgradu, naravno i mala djeca. Moji su stričevi bili glavni organizatori famoznog bijega, od kojih je samo jedan ostao živ. Bio je poznat jer je imao knjižaru preko puta kaptolske škole koju smo inače i Fritz Krleža i ja pohađali, a ja čak i u vrijeme rata zahvaljujući dobrim ljudima.

O holokaustu ste razgovarali i sa Stevenom Spielbergom?

Da, govorio sam za njegovu zakladu. O tome treba govoriti. Čuo sam o takvim zvjerstvima od dr. Nikole Nikolića, mojeg susjeda kojeg su zamijenili za nekog njemačkog oficira, a koji je dvije godine bio svjedokom groznih zločina, takvih da su čak i neki Nijemci protestirali. Danas u školske programe treba staviti istinu o hrvatskom holokaustu.

Vaša su obitelj sefardski Židovi, jednom ste, ako se ne varam, spomenuli da ste bili i kod kardinala Stepinca? Kako vas se dojmio?

Nama je puno pomagao pater Pindulić iz Omišlja i preko njega je moja mama došla u vezu i s papinskim nuncijem kad su moju baku i tetu vodili za Jadovno. Bili smo kod Stepinca, koji je primio moju mamu i rekao: “Sve su to farizeji, ne mogu ništa učiniti.” Činio mi se tada uznemiren jer je vjerojatno bio svjestan strahota koje su se oko njega događale. Nažalost, moju baku su ubili, među 20.000 ubijenih, ali moja teta je pobjegla iz vlaka i otišla u partizane, a poslije u Francusku.

Ivo Baranović i Pere Eranović Naše akademije postale su tvornice upropaštenih snova

Zanimljivo je da ste diplomirali arhitekturu. Je li to bila očeva želja? I zašto se nikada niste bavili tim poslom?

Nije to bila izrazito očeva želja. Iako, on se družio i radio s vrhunskim arhitektima, a i meni su arhitekti imponirali. Zagolicala me i sama ideja da i ja nešto stvorim. No nakon diplome stalno sam čekao posao i u tom dugom čekanju počeo sam aranžirati za radio i TV i svirati u svom bendu jer trebalo je uzdržavati obitelj. I nije mi žao što sam ostao u glazbi. Kod nas za pseću kućicu trebaš brdo dozvola, a kamoli za gradnju kakvog zdanja. Želio sam projektirati kazališta, no nije se obistinilo. I sramota je što Zagreb nema kazalište za mjuzikle. Već sam dosadan, ali otkad je nastao naš prvi mjuzikl “Velika trka” 1969., borim se i u svakom intervjuu ističem da trebamo kazalište za mjuzikle. Samo Komedija ima kapaciteta izvesti mjuzikl i bila je prvo kazalište u Europi, poslije West Enda, koje je davalo mjuzikle, i to većinom hrvatske, a svi su bili silno uspješni. Znači, potrebe ima, ali kazalište specijalizirano za mjuzikle nemamo ni danas.

Niste radili kao arhitekt, no ne znači da vas ne mogu pitati kakav je vaš stav o arhitektonskom izgledu Zagreba i potrebama njegove obnove nakon potresa?

U svoje vrijeme jako sam pratio arhitekturu i čak putovao na mjesta na kojima je radio Le Corbusier da to vidim uživo. Zagreb se počeo sjajno razvijati zahvaljujući Holjevcu i bio sam uvjeren da Zagreb može preskočiti Savu, no to na kraju nikad nije realizirano i mislim da je to strašan hendikep za grad. Budući gradonačelnik, ako to bude Tomašević, a ja vjerujem u te mlade snage, mora imati na umu da Zagreb mora održati formu malog Beča i ne dopustiti da fasade trunu iz dana u dan. Kao što u Beču postoji građevinska policija, ona nam treba i u Zagrebu. To jest neka vrsta diktature, ali bez nje kod nas nažalost ne ide. Potres je pak potpuno nova situacija u kojoj su i grad i država totalno zakazali.

Spomenuli ste već Tomaševića kao potencijal za mjesto novog gradonačelnika. Kao rođenom Zagrepčaninu, koji su to, po vašem mišljenju, najveći problemi s kojima će se budući gradonačelnik morati uhvatiti u koštac?

I gospođa Mrak Taritaš mi je vrlo simpatična i kao arhitektica sigurno bolje od drugih poznaje probleme grada. A gradu treba štošta. Novi gradonačelnik treba početi raditi na viziji grada preko Save. Rijeka usred grada nešto je najljepše u svakom gradu, a mi to nismo iskoristili. Treba pomoći ljudima koji nemaju svoje stanove da prestanu biti vječni podstanari, treba sanirati zgrade koje onemogućuju promet kroz centar, puno se posvetiti prometu i pozvati i platiti stručnjake iz Londona ili Pariza, najbolje ljude da nam daju sugestije. O smeću da i ne govorim, neka naše vodstvo ode u Beč i pogleda kako se tamo smeće melje u golemim zgradama i potom prenamjenjuje u druge svrhe. To su sve elementi koje novi gradonačelnik sa svojim timom može tek početi rješavati.

Imate rijetko i zanimljivo ime. Koje je njegovo značenje?

Alfons je bilo vrlo popularno ime 20-ih i krajem 30-ih godina. Ja sam Alfi jer je to skraćenica tog imena, a i moja majka se školovala u Engleskoj i to Alfi joj je nekako bilo bliže. Iako, dečki su me zvali Fič jer sam se, bez ikakvog povoda, uvijek potpisivao Fich. I to F i I pisano na ćirilici, a potom CH na latinici.

Nama mlađima uz prezime Kabiljo odmah pada na pamet i vaš sin Ilan i njegov hit “Kad nema ljubavi”. Nije se nastavio baviti glazbom?

On je izvanredna osoba, i to ne zato što mi je sin. Jako je brižan otac, ima dvije kćeri koje su iznimno talentirane za slikarstvo i pjesništvo, žive u Beču, a tata im više nije u glazbi, tu i tamo nekome pomogne kao producent. Kao vokalistu nudili su mu i u Beču i u Los Angelesu da snimi ploče, ali on nema moju ambiciju. Ali zato je poput mene veliki hedonist i jedan je od troje ljudi koje znam koji najbolje znaju ispeći ribu.

The Father, Anthony Hopkins Anthony Hopkins Prestao sam piti tek kad sam shvatio da ću nekoga ubiti, a da se toga neću moći sjetiti

I vi kuhate?

Ne znam kuhati, ali znam odabrati. Pisao sam i recenzije vina, a ljudi me znaju zvati da im preporučim koje vino ide uz koje jelo. Kao hedonist i gurman mogu reći da sam dosta dobro upoznat s time, a i član sam Hrvatskoga sommelier kluba. Nikad mi nije žao kupiti skupo vino.

Znači, u politici se možemo nadati vašem angažmanu samo ako ste na čelu stranke hedonista?

Ja sam samozvani predsjednik stranke SHS (Svjetske hedonističke stranke), ne one iz Kraljevine Jugoslavije. Imam i potpredsjednicu i potpredsjednika, a ako dođete, recimo, za vikend k meni na kamenice, i vi možete postati članica moje stranke. Vrlo smo otvoreni.

Imate ideju skladati i gurmansku operu “Gurman” prema romanu “Epitaf carskog gurmana” vašeg prijatelja Veljka Barbierija?

Imam već i njen sinopsis, ponudio sam ga i novom direktoru riječke opere Filipu Faku, izvanrednom pijanistu. To bi bila sjajna opera, a vjerojatno i jedina s gastronomskom prezentacijom i za koje bi cijelo kazalište mirisalo na hranu.

ČEKAJU DIJETE
Rođen u ratnom Sarajevu, odbio nastupati za Hrvatsku, a sada će oženiti zanosnu Riječanku
Pevex
BICIKL U PROMETU
Infrastruktura i edukacija kao preduvjet za razvoj biciklističke kulture u Hrvatskoj
  • pepomacan:

    Revizionisti su ovi jugovići i antife, koji nas žele vratiti iz demokracije u jugoslaviju i komunizam!! To je stvarno sramota , ne "ove države", nego HRVATSKE(ta im riječ teško prelazi preko usta)!!!!!

  • Avatar Graničari Stari
    Graničari Stari:

    Ništa ja vama ne vjerujem drugovi. Slovenija i Hrvatska pune jama i rovova sa desecima tisuća pobijenih 1945. godine. Samo ostataka mitskih žrtava 1941. do 1945. nigdje nema.

  • pp:

    Prošao tri ustaška zatvora i još je živ. Neki nisu vidjeli niti jedan partizanski zatvor i više ih nije bilo. I tko je zlo?