Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Prestao sam piti tek kad sam shvatio da ću nekoga ubiti, a da se toga neću moći sjetiti

Kultni velški glumac za ulogu u filmu “Otac” osvojio je BAFTA-u, a svoj teški karakter i alkoholizam uspio je obuzdati – slikanjem.
23. travnja 2021. u 12:13 1 komentara 2302 prikaza
The Father, Anthony Hopkins
Foto: Screenshot

Anthony Hopkins ima svoju zvijezdu na hollywoodskoj stazi slavnih, titulu britanskog “sira”, stotinjak filmova u portfoliju, poštovanje struke, vojsku fanova širom planeta, Oscar u dnevnom boravku i podužu listu ostalih prestižnih nagrada. Neki je dan toj listi pridodao i onu Britanske filmske akademije (BAFTA) u kategoriji glavnih glumaca za ulogu koju je ostvario u filmu “Otac”, a pitaju li se ugledni filmski kritičari, njegovo glumačko veličanstvo kući će uskoro odnijeti i svoj drugi zlatni kipić američke filmske akademije. U spomenutom filmu, u režiji Floriana Zellera, koji je nakon svjetske premijere na lanjskom Sundanceu postao dostupan na streaming platformama, Hopkins je maestralno odigrao svog (istoimenog) vršnjaka Anthonyja umirućeg uma koji se bori s demencijom i sjećanjima koja rapidno blijede, odnoseći djelić po djelić njegova identiteta.

liga pravde zacka snydera Obožavatelji su učinili nemoguće i natjerali filmske moćnike da pokleknu

“Osjećam kao da gubim svoje lišće, nemam više kamo spustiti glavu”, govori Hopkinsov Anthony u ovoj drami o starosti, bolesti i usamljenosti koju je, kako je nakon snimanja otkrio novinarima, teško podnio, koja ga je emocionalno iscrpila jer ga je suviše približila suočavanju s vlastitom starošću i smrtnošću. Pa ipak, u tu je ulogu uronio unatoč još jednoj podudarnosti iz osobne biografije. Dok se u “Ocu” bori sa svojom filmskom kćeri koju je utjelovila briljantna Olivia Coleman, Anthony Hopkins danas živi sa spoznajom da sa svojom jedinom kćeri Abigail nije razgovarao više od 20 godina. Glumac ne zna gdje njegova kći živi, ima li djece i svi u njegovoj orbiti znaju da se ta tema nikada ne spominje. Godinama su ga zbog nje proganjali demoni, no teško ih krotio.

“Ne znam što bih vam rekao. Ljudi se razilaze, obitelji se svađaju i život ide dalje. Niste dužni voljeti svoju obitelj”, odgovorio je na pitanje jednog radijskog novinara koji se usudio postaviti mu bolno pitanje, otvarajući tako dvojbu do koje je mjere na njega odgovorio rezignirani i duboko povrijeđeni otac, a do koje glumac. Hopkins, kojeg se često naziva jednim od najvećih živućih glumaca, koji je personificirao zlo u svom očaravajućem portretu kanibalističkog ubojice Hannibala Lectera u filmu “Kad jaganjci utihnu”, na svojem je 83 godine dugom životnom putu i sam često generirao zlo, prema drugima i samome sebi, destruktivan i autodestruktivan podjednako. Depresivan, šutljiv, razdražljiv, težak, maestralan, sklon opijatima, nevjeran, nestalan duh... sve je to bio Anthony Hopkins. Tako valjda mora svaki genijalni um.

Rođen je u silvestarskoj noći 1937. kao Philip Anthony Hopkins u velškom Margamu, mjestu nedaleko od luke Port Talbot. Otac Richard Arthur Hopkins bio je pekar, a majka daljnja rođakinja irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa. Kao dječak patio je od disleksije i izbjegavao je druženje s vršnjacima iz škole. Bio je povučeno i šutljivo dijete koje će samoga sebe poslije opisivati kao nedruželjubivog blesana. Samotničke dane provodio je, međutim, slikajući i prebirući po tipkama klavira, što je za njegova oca, koji je radio od jutra do mraka u pekari, bilo ravno besposličarenju. Tata Richard svojedobno je pitao sina što svira. Svirao je Beethovena. “To je onaj gluhi o kojem si mi pričao? Sinko, pusti taj klavir i prihvati se posla”, kazao je otac, ali uzalud.

“Nisam znao kamo bih sa sobom. Baš sam bio jadan. Sve sam zabrljao što sam god mogao. Bio sam pravi moron. Nedruželjubiv, uopće nisam mario za ostalu djecu. Stalno sam se pitao što zapravo tu uopće radim? Na nastavi sam bio samo nekoliko puta. Bio je to najmračniji period mog života”, prisjetio se godinama poslije. Kad je navršio 12 godina, roditelji su ga, zabrinuti zbog njegova asocijalnog ponašanja, upisali u West Monmouth Boys School u 50-ak kilometara udaljenom Pontypoolu. Ni u muškoj gimnaziji Hopkins se nije snašao, a učitelji su od njega dizali ruke, smatrajući ga izgubljenim slučajem. No, u 15. godini života odigrao se, pokazat će se, susret koji će posve predodrediti sudbinu šutljivog, neprilagođenog dječaka. Bio je to susret s tada već glumačkim superstarom Richardom Bartonom, čija je sestra živjela u Hopkinsovu susjedstvu i čijom je garderobom i luksuznim autima bio očaran. Pomislio je kako bi volio biti slavan i bogat kao on, pa je odlučio upisati glumačku školu. Znao je da mora otići iz Walesa. I otišao je. Već nekoliko godina poslije počeo je voditi život o kakvom je tada samo sanjao. No, od snova ga je dijelilo još nekoliko koraka: valjalo je ponajprije upisati College of Music and Drama u Cardiffu, što mu je glatko pošlo za rukom, gdje se ubrzo pokazalo da ima urođeni talent za glumu i da silno uživa u njoj. Maturirao je s 20 godina, a onda iduće dvije proveo u vojsci. Iz tog vremena ostao mu je nadimak “23449720 Gunner” (artiljerac) Hopkins. Nakon povratka iz vojske jedva je dočekao da se vrati glumi.

Prvi profesionalni nastup imao je 1960. u predstavi “Have a Cigarette” u Palace Theatre u Swanseaju, a zatim se preselio u London kako bi upisao Kraljevsku akademiju drame i umjetnosti. Tijekom studija njegovu darovitost zamijetio je slavni Laurence Olivier, koji će mu ubrzo postati mentor. Čim je Hopkins diplomirao, Olivier ga je imenovao svojim asistentom u The National Theatre gdje su prema Strindbergovoj drami pripremali predstavu “Mrtvački ples”. Prvu veliku šansu dobio je igrom nesretnih slučaja kad je Olivier zaradio bolnu upalu slijepog crijeva. U svoj dnevnik slavni glumac je tada zapisao: “Jedan novi mladi glumac u družini posebno obećava. Ime mu je Anthony Hopkins i zamijenio me u ulozi Edgara briljantno odigravši ulogu.” Zahuktalu kazališnu karijeru oplemenio je pokojom ulogom u radiodramama i televizijskim filmovima, a uskoro će kročiti i na veliko platno. Prvu veću filmsku ulogu dobio je u “Zimi jednog lava” 1968. godine s Katharine Hepburn i Peterom O’Tooleom. Ne samo veliki karijerni skok, Hopkins je Laurenceu Olivieru dugovao i susret s budućom suprugom, glumicom norveških korijena Petronellom Barker, no brak sklopljen 1967. u župnoj crkvi St. Mary’s u Kentu već je prvih mjeseci potresla kriza.

"razgovor" Sedlar snima film o Titu i Stepincu, glume ih hollywoodske face

Hopkinsu je karijera bila na prvom mjestu, a Petronella je teško podnosila samoću. Utjehu je nakratko pronašla u rođenju kćeri Abigail, ali brak koji je potrajao tek pet godina nisu uspjeli spasiti. Službeno, razveli su se zbog famoznih nepremostivih razlika, realno, zbog Hopkinsova preljuba i pijančevanja. Nagli uspon pokazao se kao preteško breme za mladog glumca koji je, usprkos prvoj velikoj nagradi u karijeri – bila je to nagrada britanske Filmske akademije (BAFTA) za najboljeg televizijskog glumca 1972. – sve dublje tonuo u ovisnost o alkoholu. Bio je to okidač i za napade kazališnih kritičara koji su ga sve jače napadali svojim oštrim perima, a što o njima misli, slikovito je demonstrirao u National Theatreu u Londonu gdje je usred predstave “Macbeth” otišao s pozornice skandalizirajući kritiku, ali i publiku. Zavjetrinu je nakratko našao u aferi s Jennifer Lynton, asistenticom producenta na setu filma “When Eight Bells Toll” u kojem je igrao, s kojom je počeo ljubovati još tijekom prvog braka. Navodno su se upoznali isti dan kad je odlučio napustiti svoju suprugu, samo 18 mjeseci nakon rođenja kćeri. Nepunih pola godine nakon službenog razvoda od prve supruge, u siječnju 1973. Hopkins je sklopio svoj drugi brak. No nevolje u raju s Jennifer počele su već dvije godine nakon vjenčanja.

Pritisnut skandalima s alkoholizmom, razvodom i kazališnim kritikama Hopkins se s novom suprugom ubrzo nakon vjenčanja preselio na američko tlo kako bi spasio brak i ispisao posve novo životno poglavlje. Stigli su u New York gdje je Hopkins dobio ulogu u predstavi “Equus” na Broadwayu. Ubrzo će se ispostaviti kako je promijenio kontinent, ali ne i loše navike. Štoviše, prema istom obrascu kao i u Velikoj Britaniji, svoj “američki san” otpočeo je s kombinacijom opijanja i skandala na pozornici koje su prema istom uzroku pratile i loše kritike. Jednu predstavu otvorio je urlanjem na nekoliko gledatelja koji su zakasnili na nju, na način da je usred replike stao na rub pozornice, izvrijeđao ljude, a zatim nastavio glumiti kao da se ništa nije dogodilo. Jednog jutra 1975. probudio se u hotelskoj sobi u Arizoni mamuran, bez ikakve spoznaje kako je tu završio.

“Početkom sedamdesetih dobivao sam dobre angažmane, ali sam postao ovisan o alkoholu. Toliko sam pio da sam imao halucinacije: u jednom trenutku sam povjerovao da sam Ivan Krstitelj, razgovarao sam s morem na plaži u Malibuu, a valovi su mi odgovarali. Pio sam po flašu tekile na dan i isključivo sebe krivim za oba propala braka. Prestao sam tek kada sam shvatio kako je sasvim izvjesno da ću nekoga ubiti i da se toga poslije neću moći sjetiti”, ispričao je svojedobno Hopkins koji je pomoć zatražio na sastancima Anonimnih alkoholičara kamo je prvi puta kročio na Božić 1995. godine, otkada nikada nije popio ni kap alkohola. Godinama poslije, priznat će kako novu životnu energiju koju je pronašao kada se naposljetku očistio od ovisnosti može zahvaliti supruzi Jennifer, koja je uz njega bila u svim apstinencijskim krizama i pomogla mu da ustraje i riješi se poroka.

Idućih deset godina počeo je prihvaćati ulogu za ulogom i tako zaigrao u 25 filmova, od kojih je najvažniji “Čovjek slon” Davida Lyncha. No, privatno, nije se posve oslobodio vlastitih demona pa je odbijao imati djecu, u strahu da će u slučaju razvoda ponovno ostati bez njih. Možda u toj odluci treba tražiti razloge nezadovoljstva supruge Jennifer koje je eksplodiralo željom za povratkom na europski kontinent, što su naposljetku i učinili. Vratio se u velikom stilu, pa je 1986. za ulogu kralja Leara u istoimenoj predstavi najprije osvojio nagradu nazvanu po njegovu mentoru Laurenceu Olivieru za posebno postignuće, a dvije godine poslije dobio je počasnu titulu doktora Sveučilišta u Walesu. No, žudnja za Hollywoodom nadjačala je snagu bračnih zavjeta s lakoćom. Te 1991. prihvatio je ulogu serijskog ubojice i kanibala Hannibala Lectera u trileru “Kad jaganjci utihnu” redatelja Jonathana Demmea, a tek 16 minuta koliko se njegov lik pojavljuje u filmu, bilo je dovoljno za Oscar u SAD-u, englesku BAFTA-u i mjesto u povijesti kinematografije Film koji je odigrao u 54. godini života donio mu je globalnu slavu, a nedavno je u intervjuu za Variety otkrio da je u trenutku kada mu je agent poslao scenarij mislio kako je to dječja priča, tako mu se činilo iz naslova. Nakon deset stranica nazvao je agenta jer “bilo je to nešto najbolje što je ikad pročitao. Stoga je zbog uloge Hannibala Lectera bio strašno nervozan. “Zamislite, blijedi Velšanin poput mene glumi američkog serijskog ubojicu”, kazao je, priznajući da ga je dugo nakon snimanja filma mučila nesanica. Opijen uspjehom filma, usprkos protivljenju supruge pa i gesti engleske kraljice Elizabete koja ga je 1993. proglasila vitezom zbog doprinosa svijetu umjetnosti, naposljetku je izabrao SAD za svoju domovinu, što će ga koštati i drugog braka. Naizgled, činilo se da ne mari pa je dobiveno američko državljanstvo proslavio 3000 kilometara dugom vožnjom u automobilu uzduž Amerike.

30 godina kultnog filma Psihološki horor o ubojici kanibalu bio je toliko strašan da gotovo nije snimljen

“Nikad prije nisam vidio ništa tako lijepo kao što je to Kalifornija. Sve te dugonoge djevojke! Svaku večer svratim u restoran Deana Martina, popijem tekilu i uživam”, govorio je u to doba, dok su se blockbusteri redali: “Howard’s End”, “Bram Stoker’s Dracula”, “Chaplin”, “Legenda o jeseni”, “Nixon”, “Amistad”, “Hitchcock”, “Dvojica papa”... Dok je karijera cvjetala, zbog loših iskustava iz dva propala braka na nekoliko se godina povukao u osamu, prekinuo sve kontakte osim poslovnih i živio u svom svijetu. Pritom, duboko je patio zbog neostvarenog odnosa s kćeri koja je u vrijeme kada je upisala fakultet već bila ovisnica o alkoholu. U razgovoru za medije priznala je kako je bila na rubu samoubojstva te da je “očito pokupila ovisnost od svog oca”. Kada je nakon diplome krenula očevim, glumačkim stopama, nakratko su se zbližili i to doba joj je kupio stan i omogućio dvije manje uloge u filmovima u kojima je i on igrao. No, Abigail je “zbog njegove teške naravi” prekinula svaki kontakt s ocem i u tom inatu ustrajala dva desetljeća. Privatnu sreću naposljetku je pronašao u trećem braku s Kolumbijkom Stellom Arroyave, koju je upoznao kada je 2001. ušao u njezinu trgovinu antiknim namještajem i otada su nerazdvojni.

“Meni je potrebna Stella jer svako jutro ustaje dobre volje. Na sve gleda pozitivno. Od nje sam naučio prihvatiti život onakav kakav jest. I otkad sam s njom, naučio sam da ne treba previše očekivati od života, pa je onda i svaki uspjeh veći”, izjavio je.

“Bio sam očajan muž tijekom prva dva braka. Iako se moj život dramatično promijenio kad sam prestao piti, u ljubavi sam uvijek bio arogantan i htio da sve bude po mom. Naravno, tijekom godina postao sam razumniji, a uz sadašnju suprugu Stellu konačno uspijevam shvatiti kako funkcionira ženski um. Iako je 18 godina mlađa od mene, zrelija je više no što ću ja ikada biti. Ona je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu”, rekao je o Stelli. Upravo na njezin poticaj, u sebi je u dubokoj jeseni života, osim glume, probudio svoje dvije ljubavi iz djetinjstva – za glazbu i slikarstvo. Naime, usporedo s filmskom karijerom 83-godišnji oskarovac posljednjih godina intenzivno se bavi skladanjem i slikanjem pa, budući da sebe naziva “sramežljivim umjetnikom”, u tim disciplinama, uz potporu Stelle, odlučio je skupiti hrabrost i pokazati javnosti svoje druge umjetničke strane. Da se ozbiljnije okuša u slikarstvu potaknula ga upravo supruga nakon što je, prije gotovo 15 godina, pronašla njegove crteže. Njegove su slike izložene zahvaljujući njoj, otkrio je Hopkins, kada ga je uspjela uvjeriti da je “pravi slikar”. 

životni intervju stanke gjurić Jesu li Hrvati puritanci? Uglavnom jesu, ali ne u tolikoj mjeri kao Amerikanci

U ulozi slikara debitirao je 2005. malom izložbom u Teksasu, gdje je svih 100 slika prodano u roku od sedam dana, a Hopkinsove slike variraju od tradicionalnih krajolika do mračnih portreta kakvi se mogu i očekivali od čovjeka koji je maestralno odigrao serijskog ubojicu Hannibala Lectera. “Za mene je to vježba za mozak, a i usrećuje me, jednako kao glazba i gluma”, izjavio je Hopkins koji voli djela Van Gogha i Picassa, ali kaže da oni nisu utjecali na njegove radove – slika prema osjećaju, voli boje i različite oblike. Sada se već nekoliko godina intenzivno bavi slikarstvom – četiri dana u tjednu u njihovu domu u Malibuu rezervirana su za njegov hobi koji prerasta u sve ozbiljniji posao pa tu probuđenu strast prekida tek neki glumački projekt kojem se i dalje odaziva jer ta glad, na radost vojske poklonika, ni danas ne zamire. 

NA MORU
Imamo fotografiju: Evo kako je predsjednik Milanović izgledao u mladosti
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti
  • Avatar Dalmatinka_.
    Dalmatinka_.:

    dijelim isti ukus s Hopkinsom koji voli popiti dobar crni toskanski Chianti... Hannibal Lecter je bio veliki gurman, poznata je njegova fraza u filmu: "Pojeo sam mu jetru s malo graha i finim Chiantijem."