Atraktivna zgrada zagrebačkog Hrvatskog glazbenog zavoda s jednom od najljepših i najakustičnijih koncertnih dvorana u Hrvatskoj zamalo je otišla na bubanj. Na sreću, još uvijek u Zagrebu ima budnih čuvara kulturne tradicije koji su čvrsto uvjereni da HGZ u samom središtu grada nije na prodaju i da mora i dalje služiti svojoj kulturnoj svrsi. Ali, samo njihove dobre želje i kompetencije nisu dovoljne da bi HGZ i u budućnosti opstao s obzirom na to da je iseljenjem Muzičke akademije iz svojih prostora ostao bez dijela jako važnih prihoda te se našao pred teškim odlukama.
Instrumenti s početka 19. st.
Istina, HGZ-u bi trebao pomoći Grad Zagreb. Gradonačelnik Milan Bandić je u vrijeme otvaranja zgrade Muzičke akademije rekao da ima planove u vezi s HGZ-om, ali o tim planovima javnost već godinama ne zna ništa. No, zato mi imamo neke ideje kako bi se vrijedna zgrada HGZ-a, ta zagrebačka verzija bečkog Musikvereina, mogla dodatno oživiti i uprijeti u kulturno-turističku ponudu grada Zagreba.
Prvi je prijedlog da se u zgradi HGZ-a, koju bi se za tu priliku moglo i preurediti, a donekle i proširiti, naravno, uz poštovanje konzervatorske struke, smjesti Muzej glazbe o kojem se u glavnom hrvatskom gradu već dulje govori. To ne bi mogao biti neki veliki muzej, ali bi mogao biti muzej u kojem bi svoju vrijednu muzejsku imovinu izložio i HGZ (ostavštine velikih glazbenih umjetnika, note, vrijedni instrumenti, fotografije, plakati...). Muzej hrvatske glazbe trebao je biti smješten na Trgu sv. Marka, što je ideja koju je zdušno podržavao i bivši predsjednik i skladatelj Ivo Josipović, i to u zapuštenoj palači Grlečić-Jelačić u kojoj bi se prema novim planovima trebao smjestiti tzv. Zagorkin muzej Gričke vještice.
Drugi je prijedlog da se u ovisnosti o dostupnom prostoru unutar zgrade HGZ-a u njoj izloži barem dio zbirke starih klavira koju su tijekom brojnih godina skupili otac i sin Ljubomir i Danijel Gašparović. Riječ je o najvećoj privatnoj zbirci klavira u državi koja obuhvaća instrumente mahom iz prve polovice 19. stoljeća.
Treći je prijedlog da se u zgradi HGZ-a smjesti mali muzej posvećen velikoj hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević, koja je posljednjih godina, zahvaljujući snimkama njezinih skladbi koje u suradnji s Muzičkim informativnim centrom objavljuju uglavnom stranci, sve poznatija izvan hrvatskih granica. Uostalom, i Knjižnica HGZ-a čuva muzikalije, fotografije, programe i korespondenciju Dore Pejačević, potekle iz poznate obitelji Pejačević, umjetnice koja je živjela u Beču i koja se dopisivala s nekim od najvećih umjetnika svoga doba.
Četvrti je prijedlog da se u zgradi HGZ-a osnuje mali muzej koji bi bio posvećen poznatoj Zajčevoj zborskoj kompoziciji “U boj, u boj” iz finala opere “Nikola Šubić Zrinjski”. Riječ je o domoljubnoj skladbi silnog naboja koja je odavno prešla hrvatske granice te je popularna posebno u Japanu u kojem je izvode tamošnji zborovi. A Ivan pl. Zajc u Zagrebu je živio od 1870. pa do smrti 1914. godine. Zajc je bio i ravnatelj Glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, a u udubini velike dvorane HGZ-a nalazi se i njegova bista, rad Vanje Radauša. Muzej grada Zagreba ima i zbirku posvećenu tom popularnom i plodnom skladatelju. Pa nije lucidni Boris Papandopulo slučajno izjavio: “Postoje opere i postoji Zrinjski.”
Dodatna promocija Hrvatske
Peti prijedlog bio bi upućen većinom stranim gostima koji sve masovnije posjećuju Zagreb. Već dugo razmišljam o činjenici kako bi Hrvatska mogla upotrijebiti činjenicu da je otac fatalne Dore Maar, Picassove muze i fotografkinje o kojoj su napisane brojne knjige i čiji se portreti stalno prodaju po bajoslovnim svotama Siščanin Josip Marković. Henriette Theodora Marković mogla bi vrlo lako biti magnet za turiste i tako dodatno promovirati Hrvatsku. Poznati hrvatski arhitekt Josip Marković u Zagrebu je upisao Obrtnu i Graditeljsku školu, a jedno je vrijeme i radio na relaciji Pariz – Zagreb te kritizirao zagrebačku urbanističku praksu. Osim što se školovao u Zagrebu, u Zagreb je, čini se, Dora Maar preselila svoju baku Barbaru, koju je često posjećivala u Sisku tridesetih godina prošlog stoljeća.
