Nekako se čini da je ove godine nakon Dore sve dosadno i nezanimljivo. Imamo efektnu pjesmu iza koje postoji i priča, a priča i ukupni kontekst uvijek su važni, međutim izostaju histerija i navijački ešaloni “za” i “protiv” kakve smo imali posljednje tri godine s Baby Lasagnom, Let3 i Markom Bošnjakom. Priča o tekstu pjesme “Andromeda” donijela je neke pluseve u medijskoj rotaciji, a i sam sam prije dva mjeseca, kad su pjesme premijerno “prikazane”, napisao da bih Lelek poslao na Eurosong makar zbog stiha “pitaj svoju baku zašto je kćeri rađala u strahu”. Mislio sam ponajviše na današnji položaj žena, femicid, ali i molitelje koji svake prve subote u mjesecu na Trgu zazivaju mušku dominaciju.
Dakako, danas svi znaju o čemu je u tekstu pjesme riječ, ali bez obzira na “starohrvatske” motive iz Bosne 16. stoljeća – kao i tetovaže koje su bile simbol otpora katoličkih žena kako bi pod turskom vlašću izbjegle brak, prodaju i neželjeni život – “Andromeda” može povući neke rezonance s događanjima danas. Etiketom “ženski Thompson” neki su tu tematiku probali podvesti pod impuls kojim smo okruženi, ali takva značenja u pjesmu “Andromeda” i eurosongovsku nominaciju ansambla Lelek može se učitati samo ako im dodamo i poveznice s Putokazima, Bregovićem i Laibachom, koji su se bavili sličnim strategijama.
No nije pogrešno pomisliti da bi ove godine medijsku histeriju usporedivu sa zadnjim izdanjima Eurosonga kod nas moglo izazvati jedino da se Thompson kojim slučajem prijavio za Doru i pobijedio. Tek tada dobili bismo medijsko gorivo i priče o tome “što je pjesnik htio reći”, nagađanja hoće li mu dozvoliti nastup u Beču i dramu svih drama. Ovako, priča o Eurosongu pomalo je u drugom planu, a za to su djelomično zaslužni i sami protagonisti. Naime, pjesme za Eurosong su “ciljana prijava”, “primijenjene pjesme”, kojima se pokušava anticipirati mogući uspjeh na natjecanju. Ali, da bi do njega došli, protagonisti prije svega moraju proći domaće nastupe u pretkvalifikacijama “Dore”, pa zatim i završnicu. No većina njih i ne vjeruje da imaju taj potencijal, a i publika na domaćim izbornim večerima nimalo ne dočarava histeriju koja ih dočeka u eurosongovskoj završnici, gdje čitava dvorana urla, navija i pada u trans, dakako, namješten, jer zato ta publika i jest tamo.
Prije toga nastupi na nacionalnim natjecanjima, izuzev San Rema, djeluju poput “Eurosonga za siromašne”, jer nema ni traga one euforije u završnici, a sami sudionici tek moraju dobiti neki zalet u medijima koji bi trebao homogenizirati razasutu i nezainteresiranu publiku. Masovna publika pokazuje zanimanje tek kad se dogodi neki preokret i bitan trenutak koji ona prepozna kao okidač za uključivanje u priču. Do tada masovno su prisutni samo cinici, kritičari s negativnim zapažanjima, a i izvedbe u polufinalnim večerima nemaju onu draž spektakla iz završnice.
Hoću reći da ni izvođačima nije lako, pogotovo jer moraju i pjevati uživo – za razliku od snimljenih matrica sviračke pratnje – a to je opet mnogima pretežak zadatak, kao što smo i čuli na tri večeri ovogodišnje Dore. U njihovu obranu treba reći da ono što čujemo “iz televizora” često nije i ono što se čuje u dvorani, mada falševi u oba slučaja zvuče “iskreno” i istinito. No, isto tako, neke pjesme koje mi se nisu učinile gradivom za Eurosong – prije svega balade – na koncu su u izvedbama Irme, Lane, Lare, ni sam više ne znam kako se zovu, ili Kutlića, Tome i Đurasa, zazvučale puno bolje nego moji favoriti poput Zevin.
Što pokazuje bitnu činjenicu; pjesme koje čujemo kad se pojave u audioizdanju, tek s videospotovima, izvedbama uživo, scenografijama i medijskom rotacijom dobivaju onaj zalet koji masovna publika, a i svi mi, prepoznajemo kao “favorite” oko kojih se počinje plesti neka zanimljiva priča. Do tada je zapravo i lako pogriješiti u prosudbi tko bi što mogao postići. Usudio bih se reći da konkurencija i nije toliko loša koliko mi neki mislimo da jest, a nije ni tako dobra kako priču “pumpaju” organizatori. Svima onima koji uporno ponavljaju te tri teške riječi da je “nekad bilo bolje”, treba reći da je danas ipak najbolje.
Sjetimo se natjecanja prije tridesetak godina i smijeha koje su izazivale neke vokalne interpretacije i vizualne kreacije, kad je zabavna glazba dominirala u izborima za Eurosong, i bit će vam jasno da je situacija jednaka i danas, samo ste vi, kao i svi, u međuvremenu ostarjeli. Današnje pjesme u današnjem kontekstu imaju sličnu funkciju kao i nekadašnje, u drugom vremenu i s drugom estetikom, pa je priča o “boljim vremenima” šuplji podsjetnik na vrijeme u kojem su se procesi izbora pjesme činili jednostavnijima nego danas.
Kakav strani žiri? Gdje toga ima da nam netko drugi bira pjesme? No, uz populizam glasača, publike, uvijek dobro dođe još neki korektivni glas, pa makar i, kao ove godine, kao dokaz da su i publika i žiriji mislili slično. Lelek su po njima najbolji proizvod za Eurosong. Iskreno, da su kojim slučajem pobijedili Cold Snap ili Stela Rade, situacija bi bila slična, opet bi se našlo dovoljno zagovaratelja, a ne zabranitelja, koji bi i njihove pobjede mogli ugurati u narativ onoga što se u završnici očekuje ili može efektno konkurirati na Eurosongu. No, čak i tada nitko ne može osporiti tezu da bi ove godine najveći rusvaj i medijsku halabuku, a to je ujedno i odraz stvarnosti u kojoj živimo, izazvao Thompson da se kojim slučajem prijavio. To nije želja, nego hladna činjenica koja bi, doslovno, dolila vruće ulje na vatru Dore i Eurosonga.
Otvori KEKS Pay
Ovaj Horvat je izgubio bilo kakav kredibilitet. Žalosno