Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

'S trinaest godina sam odlučila biti umjetnica i nikada se nisam obazirala na okolinu'

Odlučila sam se na golo tijelo kao oblik komunikacije jer je uvijek zanimljivo, posebno uz erotiku i seksualnost kao najjače tjelesne senzacije, ističe umjetnica
29. studenoga 2020. u 16:18 5 komentara 1298 prikaza
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Ja, Vlasta Delimar, užarova kći, ne podržavam identifikaciju ili pripadnost bilo kojoj ideologiji, religiji, političkoj stranci ili državi. Ne podržavam nagrade. Zalažem se za ljudska prava, slobodu individue, poštovanje različitosti i ekološku svijest... Ovako je, vlastitim riječima, na koricama kataloga Muzeja suvremene umjetnosti u prigodi retrospektive pod nazivom “To sam ja”, 2014. godine samu sebe predstavila prva hrvatska performerica. Rođena je potkraj srpnja 1956. u Zagrebu, a u čast njezina rođenja otac je ispekao svinjsku glavu, što je za proletersku obitelj bio domet luksuza. Dio rane mladosti provela je u Koprivnici, no povratak u Zagreb bio je ključan za eksploziju njezina talenta, koji je otpočela demonstrirati kao pridruženi član glasovite Grupe šestorice nekonvencionalnih i buntovnih umjetnika pokraj 70-ih godina prošlog stoljeća, otkada interes javnosti za njezin rad ne jenjava.

Jasminka Horvat Martinović, predsjednica Uprave Wiener osiguranja EY PODUZETNIK GODINE Priznanje pozitivnim i uspješnim pričama važnije je nego ikad

“Uvijek sam željela kao umjetnica i kao osoba imati svoju autonomiju, kao i potrebu pobuniti se i odcijepiti, ne biti dio nečega što me sputavalo”, rekla je u uvodu intervjua za Večernji list u povodu 40 godina umjetničkog rada i djelovanja, intervjua u kojem se, kao i u svojim radovima, iskreno i bez zadrške ogolila do kosti.

Krenimo od sadašnjeg trenutka: kako se slobodna osoba poput vas nosi s ograničavanjem slobode kretanja i djelovanja koje je donio koronavirus?

Slobodu kretanja kao dio discipline koja je u ovo doba korone potrebna ne smatram kao napad na slobodu, već kao mogućnost nove egzistencijalne kreativnosti, a ne strah i neizvjesnost. ‘Ajmo zamijeniti dosadašnje vrijednosti nekim drugim vrijednostima koje nas ne mogu ugroziti. U vlastitom domu moguća su čuda koja nas mogu zadovoljiti (dobro je pročitati Xavier de Maistre ,“Putovanje mojom sobom”). Čini mi se da je kroz kreativnost moguće zadržati najviše vlastite slobode.

Imate li vi potrebu odgovoriti na epidemiju kakvim performansom?

Trenutačno nemam želju suprotstaviti se prirodnoj pojavi koja će vjerojatno jednog dana, kako je došla, isto tako i nestati. Umjesto euforije i histeričnog zastrašivanja koronom napravila sam nešto za mene važnije, a to je poistovjećivanje sa strahotama i posljedicama potresa u Zagrebu. Milan Božić i ja izveli smo performans Tišina živih skulptura u tišini oštećenih kuća na 12 lokacija u središtu Zagreba ispred zgrada koje su stradale u potresu i koje za mene imaju određeno emotivno značenje kao npr. HNK, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, kazalište Gavella... Obojenih tijela (Milan ružičasto, ja plavo) stajali smo ispred ranjenih kuća (nismo dobili dozvolu za ulazak), a u rukama smo držali komad papira na kojem je pisala riječ DOSTOJANSTVO. Svojom prisutnošću htjeli smo dati svoj doprinos njihovoj revitalizaciji. Jer kuće su kao živa bića uz svoje memorije i postojanje.

Prema vašoj službenoj biografiji, već s 13 godina odlučili ste biti umjetnica. Kakve su bile reakcije okoline?

Otac Ivan odlučio je napustiti sirotinjski život u Zagrebu i otvoriti užarsku radionicu u svojoj rodnoj Koprivnici, gdje sam živjela od svoje sedme godine. Vrlo rano osjetila sam veliku strast prema umjetnosti. Međutim, ta mala, ruralna, konzervativna sredina previše me sputavala. Oduševljavala sam se ocem prijateljice Lidije Klarić koji je bio slikar amater. Njegov romantičan atelijer na tavanu do kojeg se trebalo popeti ljestvama definirao je moju odluku pa sam uistinu s 13 godina odlučila: bit ću umjetnica. Slušanje glazbe poput one Josipe Lisac koju sam smatrala svojom prvom art učiteljicom davalo mi je snagu jer Josipa je bila beskompromisna, što je svakako bilo inspirativno. U mojoj sredini istodobno su se slušali Slavko Perović, Ana Štefok i Anica Zubović i slično.

Ivan Đikić tek tada ćemo biti 'slobodni' Đikić: 'Ako se cijepimo, 2022. godina će biti normalna za život, a to je optimistično'

Jesu li vas roditelji podržali?

Moj je otac bio odličan pedagog sve do mojeg puberteta kada se više nije snalazio, osobito s odlukom da mu kći ode iz roditeljskog doma na školovanje u drugi grad. Tada su počeli naši konflikti. Majka kao u svakoj pravoj patrijarhalnoj sredini nije imala pravo glasa. Otac me odgajao spartanski, što je značilo da je dobio snažnu i samouvjerenu djevojku kojoj nije više mogao naređivati. I tako sam, nakon završene osnovne škole u Koprivnici, doslovno pobjegla od kuće na prijamni ispit u Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Probudila sam se u četiri sata ujutro, uzela pod jednu ruku veliku dasku za crtanje, gotovo veću od mene, a u drugu pribor za crtanje. Bila sam toliko uvjerena da moram proći prijamni ispit da apsolutno nije postojala mogućnost da ne prođem, i tako je i bilo.

Jeste li već tada shvatili da na vašem životnom putu neće biti mjesta za posao od 9 do 17 sati?

U ono vrijeme nisam na taj način razmišljala, bilo je bitno samo da upišem tu školu, a kako će biti dalje, to me nije zanimalo. Već će se nešto otvoriti. Kada čovjek ima otvoreno srce i um, onda se stvari same otvaraju. Mora se dogoditi nešto dobro. To više što je moj otac bio obrtnik, radio kod kuće, imao vlastito vrijeme i ustajao kada je htio, bio sam svoj šef... Očito sam to upila a da nisam ni bila svjesna što to znači. Ustajati u šest ujutro i raditi, kao neki moji prijatelji i sestrična, meni je to bilo nezamislivo.

 | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Za vaš umjetnički uspon ključan je susret s Grupom šestorice i vašim budućim suprugom, članom grupe Željkom Jermanom. Kako je sve počelo?

Radovi i ponašanje Grupe šestorice išli su u smjeru demokratizacije umjetnosti, otpor prema vrijednostima građanske umjetnosti, naglašavanje etike prema estetici i, ono što me najviše, oduševilo malodušan pristup tržištu. Razmišljanja o valorizaciji svojih radova u odnosu prema tržištu umjetnosti bio im je u nekom desetom planu. Konceptualno, analitičko, tautološko, elementarno, tolerancija, provokacija, način prikazivanja stvarnosti i svakodnevice bili su novi termini koje sam kroz njih usvajala nakon završene srednje škole. Nikada više nisam uzela „olovku“ u ruku, u smislu crtanja ili slikanja. To je zaista bilo pravo mentalno osvježenje. U konačnici, u druženju pronašla sam sebe u strastima Demura, Jermana i Marteka. ELEMENTARNOST imali su sve troje. Demurovo elementarno slikarstvo, Jermanova elementarna fotografija, Martekovi elementarni procesi u poeziji i dogodilo se elementarno tijelo Vlaste Delimar. Moje elementarno tijelo nije nastalo kao produkt disciplinirane edukacije, već kao spontani čin svakodnevice uz druženja i neminovne egzistencije s Jermanom u Voćarskoj 5, koji nije bio autoritet „iznad mene“, već je bio onaj koji je bio „sa mnom“ uz apsolut podrške.

Građani čekaju u redu na testiranje na COVID-19 u KBC Osijek NOVI PODACI Stožer: U posljednja 24 sata 2919 novoboljelih, preminulo 57 osoba

Kako je izgledao život u Voćarskoj, toj kultnoj kulturnoj točki Zagreba onog vremena?

Samo u Voćarskoj sam mogla nastaviti živjeti svoje ideje koje nisu trpjele bilo koji oblik autoriteta (od vlastitog roditelja, škole, Crkve....) Samo u Voćarskoj mogla sam ostvariti svoja razmišljanja o umjetnosti, odnosno kakvu bih ja umjetnost mogla raditi, samo u Voćarskoj mogla sam nastaviti živjeti svoju „slobodu“. Voćarska je prštala energijom anarhizma. Bakunjin je virio iza svakog grma u zelenom dvorištu. To je zaista bio „moj svijet“, svijet beskrajne tolerancije, uzajamnog poštovanja i beskrajnih tulumarenja. Ovdje se svaka žena mogla osjećati ženom. U Voćarska br. 5 ili, kako je Jerman znao reći, slobodna Europa bila je doista koncentrat umjetnosti i umjetnika u kojoj su se održavali sastanci Grupe šestorice, tiskao se (u tehnici sitotiska u našoj ručnoj tiskari) časopis samizdat MAJ 75 koji su osmislili Martek i M. Stilinović. Posjećivali su nas umjetnici iz cijele bivše Jugoslavije, kustosi, kritičari, galeristi. Atmosfera je bila konstruktivna i radna uz, naravno, hedonističke seanse osobito pri sastavljanju časopisa MAJ 75 kada su bili prisutni svi članovi Grupe šestorice i mnogi prijatelji ljubitelji umjetnosti, što je davalo poseban svečani čin obično uz lonac graha s buncekom i dodatnim gemištima.

Vaš prvi performans bio je zajednički s Jermanom, kada ste prvi put te 1979. u Podroomu u Mesničkoj ulici nastupili bez odjeće. Je li vas suprug trebao nagovarati na to?

Prvi zajednički performans Pokušaj poistovjećenja bio je zapravo izlazak iz našeg zajedničkog života, a istovremeno smo istraživali muško-ženski odnos kroz našu uzajamnost. Tako je nastao performans u kojem smo kroz znakove jezika (pisali smo na tijela riječ JA) i tijela pokušali vidjeti mogu li se naše različitosti poistovjetiti. Jerman me nije trebao nagovarati na nastup bez odjeće jer je jedino nastup bez odjeće mogao biti moguć. Tadašnja publika odlično je prihvatila i prepoznala naš nastup. Naročito zato što se na umjetničkoj sceni pojavilo nešto sasvim svježe, za razliku od tradicionalnih vrijednosti. Četrdeset godina poslije, 2019., ponovila sam sličan performans u istom prostoru kao homage Jermanu, koji nije od 2006. više s nama, te kao početak obilježavanja 40 godina postojanja na art sceni.

HUB OSOBNE FINANCIJE Financijska pismenost – ključna vještina svih generacija

Dakle, skidanje odjeće bila je i vaša želja?

Ne moja želja, nego moj prijedlog. Išla sam u školu koja je u ono vrijeme trajala pet godina i meni je tog zanatskog drilanja zaista bilo dosta. Zaista sam bila dobra u tom načinu izražavanja, u crtanju i slikanju, ali meni je to toliko već bilo dosadno da nisam htjela ići ni na Akademiju, pa sam upisala povijest umjetnosti i etnologiju. Jerman i Grupa šestorice su mi došli u tom trenutku nakon škole kao neki poklon s neba koji se otvorio jer sam vidjela da ću uz njih puno brže i lakše doći do nečega što je mene zanimalo, a to nije bila tradicionalna umjetnost, nego nešto drugo što će me zadovoljiti. Tada još nisam znala što, ali sam vidjela da su mi se otvorila vrata kroz koja moram proći i, kada sam prošla kroz vrata Jermanove kuće u Voćarskoj 5, znala sam – to je to.

 | Autor : Davorin Visnjic/PIXSELL Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL 19.11.2019., Zagreb - U Kulturnom centru Mesnicka odrzan je performans umjetnice Vlaste Delimar u kojem je sudjelovala i publika. Performans je odrzan na 40. obljetnicu performansa Vlaste Delimar u istom prostoru. Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

Zašto ste odlučili izložiti publici golo tijelo?

Jerman je jako puno portretirao druge ljude, naravno beskrajno puno i mene, i onda sam kroz te portrete došla do ideje da bih se ja mogla početi baviti sobom, svojom osobom pa da vidimo dokle će to doći i je li to ono što mene zadovoljava. Ako se želiš baviti sobom, onda se sobom moraš baviti apsolutno, ne djelomično, trebaš se apsolutno uključiti, ne samo mentalno nego i tjelesno. Odlučila sam se na golo tijelo kao oblik komunikacije jer je uvijek zanimljivo, posebno uz erotiku i seksualnost kao najjače tjelesne senzacije, a ujedno najsnažniji oblik ljudske egzistencije te postojanje kroz koje postajemo slobodna osoba koja ima svijest o vlastitoj vrijednosti. Oni koji ne mogu doći do nivoa samosvijesti i vlastite vrijednosti osjećaju se ugroženima pa nisu u stanju prepoznati golo tijelo kao dobar i zdrav način komunikacije te se upuštaju u zlonamjerne i vulgarne kritike pokazujući pritom svu svoju neukost i isključivost. Sada da napravim veliki skok iz 80-ih u 2000-te, da pokažem kontinuitet i proces što se s mojim tijelom događa. Iz toga su proizašli radovi i performansi kao Imam 60 godina ili Pripremanje za starost ili Pravo na orgazam iznad 60, performans koji je bio najprihvaćeniji u cijeloj mojoj karijeri te se publika nevjerojatno poistovjetila s tematikom. Ovaj je performans nastao kada sam se počela brinuti za ostarjelu i nemoćnu majku, uz čiju sam starost i nemoć spoznala koliko može biti važno misliti o starenju, a osobito o spolnom životu ljudi treće dobi, što je još tabu-tema, osobito u Hrvatskoj.

nestali s ekrana Gdje su danas poznata TV lica? Nekada su vladali malim ekranima, a danas za danima slave ne žale

Sigurno da takvo promišljanje i djelovanje nije bilo lagano u sredini u kojoj živimo. Vjerojatno ste se naslušali svega.

Jesam, ali mene to nikada nije zanimalo. Ako imam neku svoju ideju, uopće se neću obazirati što kaže moja susjeda, moji roditelji, rođaci. Ako se čovjek tako razgolićuje u svojim idejama, onda se zaista ne smije obazirati na ono što okolina govori. Ja uopće ni u jednom trenutku nisam imala ni zadrške ni sumnju da to što radim nije dobro jer, znate, nekad umjetnici znaju sumnjati u neku svoju odluku i muče se oko nje. No, bez obzira na sve moguće kritike mene kao mlade umjetnice, ni u jednom trenutku nisam se pokolebala, dapače to mi je bio još jedan dokaz da sam zaista u pravu i da tim putem kojim sam krenula moram nastaviti. I nije baš cijeli svijet bio protiv mene, mnogi ljudi su mi davali podršku, pogotovo stariji kolege umjetnici i neki ljudi do čijeg mišljenja mi je bilo stalo. To mi je bilo bitno, a ne što neka moja strina u Koprivnici misli.

Kako je izgledao vaš prvi samostalni performans, bez Jermana, 1980. u zagrebačkoj Galeriji SC-a?

Bila je to godina napetosti jer je te godine umro Josip Broz Tito. Performans je trebao biti izveden početkom godine, no morali smo čekati jasnu zdravstvenu situaciju s Titom. Performans sam izvela nakon njegove smrti u jesen izvodeći transformaciju ličnosti odjećom, šminkom i frizurom. U obliku modne revije htjela sam pokazati kako je vizualni izgled zapravo samo maska. Stoga sam se odijevala u raznu odjeću, obuću, mijenjala perike i na kraju sam se prošetala bez odjeće, gola. Kakve su bile reakcije publike? Ipak, galerijska publika je na neki način odgojena publika i, kad dolazi u galerijski prostor, osobito u SC, koji je u ono vrijeme bio jedna od najsuvremenijih scena, ta se publika nije zgražala, jedino su se mnogi pitali: Tko je ta nova mlada umjetnica? Tako je Rada Vnuk za Vjesnik objavila razgovor sa mnom preko cijele stranice, što je za mene bio zaista velik uspjeh, i to mi je na neki način odškrinulo vrata prema vidljivosti. I Večernjakova novinarka Ana Lendvaj bila je jedna od prvih novinarki koja je pisala o djelovanju galerije Podroom u Mesničkoj i takvoj vrsti umjetnosti. Rijetko tko se u ono vrijeme usudio pisati, iako to nisu nikada bili veći članci, ali nama je jako puno značilo kada bi se u Večernjaku pojavila mala vjestica ili kada bi Ana napisala pola kartice osvrta. To je za nas bilo kao da smo “dobili” cijeli Večernji list.

Vaš vjerojatno najpoznatiji performans “Šetnja kao Lady Godiva”, kada ste goli projahali centrom Zagreba, izveli ste 2001. godine. Premda će ta akcija kasnije postati klasik suvremene umjetnosti, izazvali ste tada veliku pompu, ali i zgražanje dijela javnosti.

Taj performans trebao je biti izveden pet godina prije kada sam ga pokušala realizirati uz podršku Muzeja suvremene umjetnosti, no oni su me odbili. I te 2001. ponovno sam tražila njihovu podršku, kao i Moderne galerije i UrbanFestivala, no i ovoga je puta podrška svih institucija izostala. Zato sam odlučila performans izvesti samostalno, bez ičije pomoći. Prošao je bez uhićenja jer se toga dana na Jelačić placu održavalo veliko otvaranje natjecanja u streljaštvu, međutim, policija je slučaj prijavila sudu kao prekršajno djelo. Parnica je održana s presudom i kaznom od 100 maraka, a kaznu sam uredno platila i time okončala slučaj Lady Godiva. Performans sam izvela iste godine u Slavonskom Brodu bez dozvole i bez problema.

Samo na Večernji TV-u Financijski stručnjak Igor Škrgatić otkriva kako se riješiti ovrha i ostalih financijskih problema

Jedna od poznatijih akcija je i “Marička” tijekom koje koljete pijetla. Koja je bila poanta i kako ste se nosili s reakcijom udruga za zaštitu životinja?

Prvi put sam je izvela u klubu Gjuro 1990. godine i tada su me prvi puta napali iako još nisu bili organizirani u udrugu, a uspjeli smo zaobići i medijsku hajku. Potom sam imala opet jedan rad u Modernoj galeriji gdje sam koristila pijetla i tada je došao neki čovjek iz te udruge i htio je pustiti pijetla van iz ograđenog prostora. I u Ljubljani sam to radila i tamo je bilo nekih sitnih negodovanja, ali u Klovićevim dvorima 2006. je bilo najstrašnije. Dogodila se nezapamćena medijska pozornost jer je Udruga za zaštitu životinja pokrenula cijeli skandal: od dolaska krim-policije na performans do medijske hajke u tisku, na radiju i televiziji. Desetak dana u dnevnom su se tisku provlačile vijesti o klanju kokoši u galerijskom prostoru, dogodile su se čak i prijetnje kustosici Bavoljak, zapaljen je galerijski kombi ispred zgrade Galerije, a meni je policija ponudila 24–satnu zaštitu. Kod nas, ali i u svijetu, u posljednje vrijeme, kada je riječ o zaštiti životinja, postoji mnogo licemjerja, od udruga do raznih odluka koje su vezane za neka prava koja su toliko umjetno nametnuta i dovode ljude u užasno nezgodne situacije pri korištenju životinja u umjetnosti. Zašto me predsjednik udruge Luka Oman nije nazvao i pitao o smislu performansa, nego je napravio hajku? Pa onda bi trebalo pozatvarati ne znam koliko ljudi na selu koji svakodnevno rade taj čin! Čak su se i moji ljudi u Koprivnici zgražali pitajući se zbog čega sam ja osuđivana. Oni kažu: “Pa mi to radimo svaki dan, zašto tebe proganjaju kao neka inkvizicija?” A ja sam samo htjela prikazati kako izgleda svakodnevni život žene u ruralnoj sredini, konkretno moje tete Maričke. To je priča o egzistenciji i preživljavanju jer, ako želim preživjeti, ja toj kokoši koju sam uzgojio moram oduzeti život. Taj sam performans izvela više puta i moram priznati da mi je bilo zabranjeno i u Engleskoj, Njemačkoj i Japanu. Uspjela sam Maričku izvesti u Québecu u Kanadi usprkos užasnom strahu galerista što će se dogoditi i hoće li biti problema s udrugama.

 | Autor : Goran Kovacic/PIXSELL Foto: Goran Kovacic/PIXSELL 16.05.2018., Rijeka - Izlozba plakata pod imenom "Hrvatski proizvod" autorice Vlaste Delimar otvorena je u galeriji Akademije primjenjenih umjetnosti u Rijeci (APUR). Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Kakva je bila sUdbina vaših, umjetnički žrtvovanih, kokoši?

Uvijek ih skuham i pojedem. To više što je pijetla u slučaju Klovićevih dvora uzgojila moja mama. Rekla sam joj: “Mama, ovaj pijetao ide u moj performans i molim te da ga lijepo hraniš.” Dakle, taj je pijetao došao iz kokošinjca moje mame i sljedeći je dan završio u loncu za naš ručak.

Znači li to da su roditelji s vremenom omekšali kada je riječ o podršci i prihvaćanju vaše umjetnosti?

Jesu kasnije, kada su vidjeli da sam uporna u tome, da se piše u novinama i da sam na televiziji, a ljudi često imaju povjerenje u javne medije jer to ti je neka garancija da ono što si radio nešto vrijedi. To pojavljivanje u javnosti ih je baš omekšalo, jedino je bilo pitanje mogu li ja baš živjeti od toga. Kada sam dobila nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, koja je u Jugoslaviji bila jedna od najprestižnijih nagrada, jedan je novinar pronašao moga oca na sajmištu gdje je prodavao svoje užarske proizvode i pitao ga je li ponosan na svoju kći zbog nagrade, a on je odmah pitao: “A koliko je to novca?” Uopće ga nije zanimalo veliko priznanje. Tako većina ljudi razmišlja.

Krunoslav Šego, zamjenik ravnatelja Kliničkog bolničkog centra Osijek Dr. Krunoslav Šego: 'Pravi udar još nismo niti imali, a ja sam prehodao koronu ne znajući da sam zaražen'

Uistinu, može li se živjeti od performansa?

Mora se živjeti od performansa. Jer, ako ja ne želim biti činovnica u uredu i želim svoju autonomiju i život koji ću kreirati na neki svoj način, onda moram podnijeti neku žrtvu i nečega se odreći. Ako želim živjeti od umjetnosti, onda se moram snaći, i uvijek svima ponavljam da, ako živiš skromno, bez prevelikih prohtjeva i bahatosti, može se. Nikad u životu nisam nigdje radila... Pardon, kada mi se kći rodila, onda sam radila u jednoj privatnoj izdavačkoj kući kao grafička urednica, ali to je trajalo ni godinu dana s kliznim radnim vremenom. Deset sam godina živjela s Jermanom od bavljenja sitotiskom i to tako da se ne opterećujemo previše, nego koliko nam je trebalo, a kasnije, kad čovjek odluči živjeti od danas do sutra, uvijek se nešto dogodi. Taman ti se isprazni blagajna, dođeš do nula kuna, opet nekako dođeš i do naznaka nekog novog izvora financija tako da blagajna nikada ne ostane skroz prazna. U životu nikada nisam imala ni jedan kredit. Kako kažu stari ljudi, pokriješ se koliko imaš i to je bila moja filozofija života koja do danas uspješno funkcionira. Honorari su uvijek kapali kod nas u Hrvatskoj puno manje, ali na raznim gostovanjima po inozemstvu bilo je posve drukčije.

Još jedan zanimljiv podatak iz vaše biografije kaže da ste, nakon dva braka, sadašnjeg životnog partnera upoznali na groblju?

Te 1999. otišla sam na pogreb prijateljičina oca u Koprivnicu i doista tamo upoznala Milana Božića. Da upoznala sam „ranjenog“ ratnika koji je kroz svoju priču, tvrdu istinu borca koja prodire u egzistencijalnu dilemu svakog pojedinca, ušao u moj svijet života i umjetnosti. Odmah sam mu predložila da napravimo zajednički performans Razgovor s ratnikom ili žena je nestala. Performans je doista bio razgovor s ratnikom kao izravnost egzistencijalne nemoći. On je velikodušno dao cijelog sebe. Bio je to jedan od rijetkih radova koji sam napravila u vezi s ratnim strahotama i ratnim besmislom.

No, moj razgovor s „ratnikom“ nastavlja se i danas nakon dvadesetak godina, ali s nekim drugim temama. Danas uživamo u našoj ljubavničkoj uzajamnosti zrelih osoba. A Milan se upustio u avanturu samostalnog istraživanja svijeta umjetnosti.

Rijeka: Ivan Đikić sudjelovao na znanstvenom skupu o virusu COVID-19 traži odgovore oko testova Đikić opet prozvao ministra Beroša, ali i Šukera i Primorca: 'Tko je odobrio korištenje testova?'

Kada ste spomenuli mjesto Štaglinec, koji ste nakon smrti oca pretvorili u kulturnu oazu, čest gost na vašem imanje bio je i veliki Tom Gotovac. Kakve uspomene čuvate na njega?

Što je Štaglinec? To je mjesto pokraj Koprivnice gdje je moj otac užar Ivan Delimar sagradio užarsku radionicu koja je nakon njegove smrti služila kao galerijski prostor za trajanja Međunarodnog performans festivala koji sam od 2005. do 2015. vodila i organizirala uz pomoć Milana Božića i Marijana Špoljara, kustosa i kritičara iz Koprivnice. U desetak godina festivala ostvarila sam sve ciljeve koje sam zamislila; uključila sam lokalnu zajednicu, dobila mnogobrojnu publiku, formirala izvrsnost programa uz golem interes umjetnika za festival, ali nisam uspjela povećati financijsku podršku države ni pronaći neke druge izvore. Zato sam uz ostale motive 2019. napravila radikalnu promjenu. Srušila sam užarsku radionicu Ivana Delimara i zakopala je na imanju u dvorištu. Tako se zakopana memorija svih događanja čuva kao velika ukopana vrijednost koja iz dubine zemlje zrači novu energiju za nove umjetničke kreacije. No, moram pohvaliti odličnu suradnju s mještanima Štaglinca kao i štaglinečke vatrogasce koji su nam svih godina nesebično pomagali. Rođen kao Tomislav Gotovac, a umro kao Antonio G. Lauer, svojom prisutnošću u Štaglincu i beskrajnim druženja s drugim umjetnicima dao je posebno značenje festivalu. Imao je velik ugled kod umjetnika performera i publike. Bio je pravi počasni gost u Štaglincu. Omogućili smo mu da radi što mu se prohtjelo. Konačno, u Štaglincu je izveo svoj kultni performans TOM, u kojem se „obračunao“ sa svojim imenom i prezimenom. Tom i ja imali smo više zajedničkog. Ja sam stanovala na Drapšinovu trgu (danas Mačekov trg), on u Krajiškoj, pohađali smo istu osnovnu školu u Krajiškoj, odlazila sam kao dijete u Kinoteku, oboje smo odlazili u crkvu sv. Blaža, fascinirao nas je Meštrovićev Zdenac života, fascinirao nas je rad s vlastitim tijelom. Od našeg upoznavanja 1980. imali smo nekoliko faza nedruženja, a od 2005. ponovno smo postali ljubav neizmjerna kojoj se pridružio Milan Božić i mi smo postali, kako je znao reći, „njegova obitelj“. Zadnju godinu života brinuli smo za njegovo zdravlje, kućanstvo, vodili ga k liječniku kupali ga, hranili. On je za nas bio zaista jedan od najvećih. Zato smo mu ove godine u povodu 10 godina smrti poklonili još jednu posvetu prisjećanjem na njegova sudjelovanja u Štaglincu, malom knjižicom u vlastitom izdanju.

 | Autor : Borna Filic/PIXSELL Foto: Borna Filic/PIXSELL 01.10.2018., Zagreb - U Muzeju suvremene umjetnosti otvorena je izlozba Vlaste Delimar - Magda. Izlozba je otvorena performansom. Photo: Borna Filic/PIXSELL

Naposljetku ste upoznali i svoju muzu iz djetinjstva, Josipu Lisac. Kako je izgledao taj susret?

Moju prvu art učiteljicu upoznala sam 2014. kada sam je pozvala na zajednički performans za trajanja retrospektivne izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti. Bio je zamišljen kao neki show jer smo nas dvije razgovarale, malo se prisjećale mladosti, a ona je pristala otpjevati čak četiri pjesme. Dvorana je bila puna, kao i ja jer sam susretom s Josipom zaokružila jedan životni ciklus.

Snijeg u Zagrebu 14. 1. 2013. IZNAD PROSJEKA Pripremite se, stigla je dugoročna prognoza za zimu. Evo što nas sve očekuje

Što nova pripremate u svojoj umjetničkoj radionici?

Plan je bio da ove godine, nakon Zagreba i Ljubljane, obilježim 40 godina rada izložbama i performansima u brojnim gradovima, od Rijeke, Sarajeva, Beograda, Novog Sada i Podgorice jer me za svaki od tih gradova veže posebna priča, ali sve je odgođeno za sljedeću godinu iako nitko živ ne zna ni što nas do kraja ove čeka. No mogu biti zadovoljna s izložbama u Zagrebu i Ljubljani. Napravila sam odlične izložbe i performans upravo za te galerijske prostore, što i jest bio koncept. U svakom gradu nova izložba i performans. Osobito sam zadovoljna performansom Ah, moji umjetnici, moji ljubavnici, koji je bio posveta mojim prijateljima umjetnicima s kojima sam gradila svoju umjetnost, a većina njih više nije među nama (Demur, Jerman, Lauer). Ovaj rad bio je doista kao svečanost, što i zaslužuje 40 godina predanog rada. Poseban ugođaj performansu dao je operni pjevač Neven Paleček, koji je otpjevao moje tekstove. Sada pripremam u Skoplju fotovideo rad pod nazivom Čežnja za Makedonija, a održat će se 3. prosinca 2020. na središnjem trgu Makedonija. Ovaj kolaž uz muzičku podlogu, pjesmu Dade Topića “Makedonija”, otvara širok prostor naših sloboda, naših osobnosti jer to je mjesto gdje vječno sunce sja. Uz pomoć producenta udruge Domino radim na promociji dokumentarnog filma “Užarska radionica Ivana Delimara II.” koji je osobna priča vezana za Štaglinec. Film je do sada bio na filmskim festivalima u Puli, Opatiji i Splitu te u kinima u Koprivnici i Rijeci. Pišem knjigu “Voćarska 5” kao mjestu od povijesnog značenja, na kojem sam provela najvažnije formativne godine svojeg života što se tiče umjetnosti, a uz preburan život s Jermanom, spominjem važna događanja i ljude koji su bili bitni za umjetničku scenu onog vremena, početak ljubavi s Martekom...

Zoran Vakula
PROGNOZA ZA HRVATSKU
Vakula otkrio kakva bi trebala biti veljača i koliko će biti oborina
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
  • Avatar Uskok
    Uskok:

    Počivao u miru general Praljak. Hrvatski heroj. 🇭🇷

  • navijeke:

    To se zove ustrajnost, s trinaest godina odlučila je postati umjetnica, već je jednom nogom u grobu, nije uspjela - ali trudi se iz petnih žila. Svaka joj čast.

  • vk52:

    Laka mu bila izdajnicka zemlja Hrvatska za koju je se zrtvovao.