Boris Isaković jedan je od najvažnijih glumaca regije, koji ovoga ljeta u Hrvatskoj promovira svoj novi, potresni film "Oče naš". U ovom mračnom trileru temeljenom na istinitim događajima, utjelovio je srpskog svećenika Branislava Peranovića koji je psihološkim manipulacijama i strahovladom vodio komunu "Crna reka", a široj javnosti postao je poznat nakon što su u medije iscurile snimke na kojima svoje štićenike ritualno premlaćuje lopatom.
Za Večernji list govori o tom skandalu s fatalnim posljedicama, ali i o studentskim protestima, ulogama Miloševića i Mladića, životu s također poznatom suprugom Jasnom Đuričić...
U Puli smo gledali "Oče naš", koji će uskoro igrati i na Cinehillu. Vaša je uloga jedna od najmračnijih i psihološki najslojevitijih koje ste igrali, kako ste se za nju pripremali?
O samom slučaju već sam znao dosta, ali bilo mi je važno razgovarati s ljudima koji su ga poznavali ili su bili bliski toj temi. Jedan prijatelj povezao me sa svećenicima čije mi je mišljenje bilo važno čuti jer sam želio provjeriti vlastite dvojbe. Njihovi odgovori bili su vrlo jasni, čak i čvršći od onoga što sam očekivao. Važan izvor informacija bio mi je i novinar iz Novog Sada koji je radio dokumentarni film o Peranoviću.
Istodobno, poznavao sam ljude koji su ovisnicima pomagali na potpuno drukčiji način – uglavnom bivše ovisnike koji su kasnije pokrenuli zajednice za rehabilitaciju. Jedan moj prijatelj iz djetinjstva bio je težak narkoman, a danas je potpuno promijenio život i pomaže drugima. Tadašnji episkop Porfirije podržavao je neke od tih inicijativa i mnogima ulijevao povjerenje. Nažalost, imam osjećaj da je dio tog povjerenja danas izgubljen.
Pripremajući film, pogledao sam i mnogo arhivskog materijala, televizijskih emisija u kojima su sudjelovali Peranović, roditelji ovisnika i sami štićenici. Iz svega toga počela se oblikovati slika nevjerojatne podijeljenosti. Peranovića nije bilo moguće jednostavno prikazati kao psihopata ili čudovište. Očito je postojala i neka vrsta posvećenosti, želje da pomogne, nešto što njegov lik čini složenijim.
Najveći izazov bio mi je kako odigrati čovjeka o kojem ni sam nemaš konačan sud. Čak i na početku snimanja osjećao sam nesigurnost. Na kraju sam Goranu rekao: "Igrat ću ga kao čovjeka. Kad je brižan i očinski nastrojen, bit ću takav. Kad dođu trenuci nasilja, oni će biti tu. Ostatak će dovršiti gledatelj." Nakon gledanja filma, Aleksandra Janković mi je rekla: "Znala sam sve o tom slučaju i imala prijatelja koji je bio tamo, ali si me ipak natjerao da u jednom trenutku navijam za njega, a već u sljedećem pomislim: kakav je ovo zlotvor?" Upravo smo to i željeli postići.
Meni je posebno potresna scena kada štićenike nakon Crne Reke ostave same, usred ničega. Tada se zapitaš što je zapravo za njih bilo bolje.
Da, priča je prilično nedokučiva. Roditelji i neki od njegovih branitelja često su govorili o tome kakvi su pojedini štićenici bili prije dolaska u centar. Jedan od njih, primjerice, bacao je vlastitu nepokretnu majku na pod kako bi joj uzeo novac za drogu. Što uopće reći na takve situacije?
Ali nasilje je nasilje. Ideja da ćete nekoga izliječiti lopatom vrlo je bliska patologiji. To se na kraju pokazalo i kod samog Peranovića. Pročitao sam i knjigu koju je napisao u zatvoru. Nije riječ o osobito vrijednoj literaturi, ali zanimljivo je bilo vidjeti njegov način razmišljanja. Jedan odvjetnik mi je rekao da se i u zatvoru ponašao isto kao i prije – prema cimerima u ćeliji nastupao je kao netko tko ima pravo suditi drugima. Sebe je postavio u poziciju moralnog autoriteta.
Jedan mi je svećenik rekao nešto što mi je ostalo u sjećanju: "Shvatio sam koliko svećenička mantija može sakriti različite ljude." To je idealno mjesto za skrivanje jer se mnogi ne usude posumnjati u osobu koja nosi takvu uniformu. Boje se da bi time i sami ispali moralno problematični. Zato iz vjerskih institucija, neovisno o kojoj se crkvi radi, povremeno isplivavaju različiti skandali – od zlostavljanja do drugih oblika zloupotrebe moći. Neki ljudi u takve sustave ulaze iz pogrešnih razloga. A motiv bi trebao biti upravo suprotan: povlačenje iz svijeta kako bi čovjek preispitivao sebe i svoj odnos s Bogom. Ne riječima, nego djelima. Bibliju možemo čitati i sami. Važno je vidjeti pomažu li ti ljudi doista drugima. Peranović je u svojoj glavi napravio zamjenu teza i povjerovao da ljudima pomaže upravo kroz nasilje. To je bio njegov slom.
Ova priča djeluje toliko nevjerojatno da bi i dokumentarna verzija zvučala kao fikcija. Koliko ste se držali činjenica?
Naravno, vremenski raspon događaja bio je prevelik da bi sve stalo u jedan film, ali ključni događaji i okolnosti ostali su vrlo vjerni stvarnosti. Čak su i pojedini detalji autentični, poput motocikla koji Peranović vozi. Jedino što je izostavljeno jest njegova brojna obitelj. Oni su živjeli vrlo blizu centra i bili su važan dio njegove svakodnevice, ali za njih jednostavno nije bilo dovoljno prostora u filmu. Dok sam sinoć gledao film, ponovno sam se prisjetio kako je cijela priča dospjela u javnost. Pojavile su se videosnimke premlaćivanja i oni su pokrenuli cijeli slučaj. Ono što je posebno zanimljivo jest tadašnja reakcija društva. Moglo bi se očekivati da će nasilje nad ovisnicima izazvati jednoglasnu osudu, ali kod dijela ljudi proizvelo je čak i određenu vrstu odobravanja. To mnogo govori o društvu.
U karijeri ste često glumili vrlo mračne likove – od Slobodana Miloševića do Peranovića u "Oče naš". Ostavlja li to psihološki trag i kako se nosite s takvim transformacijama?
Često se vraćam jednoj rečenici koju mi je davno rekao profesor: "Borise, vi morate otvoriti vlastiti mrak." Tada mi to nije značilo gotovo ništa. Kako bi dvadesetogodišnjak uopće mogao razumjeti što znači otvoriti vlastiti mrak? Tek kasnije, radeći s profesorom Borom Draškovićem na filmu "Vukovar, jedna priča", počeo sam razumijevati što je time mislio. To iskustvo me duboko promijenilo. Od tada mi je postalo jasno da postoji mnogo takvih mračnih ljudi i mračnih priča. Nisam priželjkivao takve uloge niti sam planirao da će obilježiti moju karijeru, ali valjda ono što duboko osjećate, ponekad i nesvjesno, pronađe svoj put prema van. Tako su me uloge ratnih zločinaca prisilile da produbljujem vlastito razumijevanje ljudske prirode.
Važno je i to da su filmovi i serije u kojima sam igrao te likove uvijek bili postavljeni tako da ih ne glorificiraju. Nitko nije slavio Miloševića ili bilo kojeg drugog negativca. Nitko nije manipulirao tim pričama radi jeftinih poena. Zato se osjećam sigurno kao glumac. Ti su ljudi postojali i moj je zadatak pokušati ih razumjeti.
U ratu, srećom, nisam sudjelovao. Izbjegavao sam bilo kakvu mogućnost da budem uvučen u to jer mi kao mladom čovjeku nije bilo jasno kako je uopće moguće da se takve stvari događaju. Danas se osjećam privilegirano što mogu dolaziti na festivale poput ovog i osjećati ih kao svoje. Tome učim i svoje studente – da su to naši zajednički prostori, bez obzira na granice.
U Hrvatskoj se često može čuti da nikada nije snimljen veliki film o Vukovaru. Vi ste još sredinom devedesetih snimili "Vukovar, jedna priča", film koji je ostao vrlo važan. Kako je tada bio dočekan u Srbiji?
To je bilo 1993. godine, dok je rat još trajao. Teško je danas objasniti koliko je snažno djelovao susret s razorenim Vukovarom. Normalno ljudsko oko nije spremno za prizor ubijenog i ranjenog grada, a još manje za ljude koji nose posljedice takvog razaranja. Iskreno, ne sjećam se da je u Srbiji bilo nekih velikih polemika oko filma. Rat je još trajao i ljudi su živjeli u sasvim drukčijim okolnostima. Danas vidim da mladi ponovno gledaju taj film. Bora Drašković uvijek je govorio da je to zapravo priča o Romeu i Juliji u razorenom gradu. U središtu je bila jedna uništena obitelj, onemogućena ljubav i grad koji svemu tome svjedoči. Vukovar je tada postao snažna metafora. Golubica, vodotoranj, Dunav – sve je dobilo novo značenje. Nekada je taj grad bio mjesto mira, ljepote i zajedničkog života. Dunav je povezivao ljude, a odjednom je počeo simbolizirati podjelu. Sjećam se i završnih kadrova filma, autobusa koji se razilaze na relaciji Zagreb – Beograd, uz Bajaginu glazbu. Film je tada stigao čak i do Ujedinjenih naroda.
Koliko su oni mogli razumjeti tu priču?
Posebno mi je ostala u sjećanju jedna večera kod francuskog ambasadora. Bio sam vrlo mlad i uglavnom sam šutio. U jednom trenutku profesor Bora Drašković upitao je ambasadora je li čitao Andrića, "Travničku kroniku" ili "Na Drini ćupriju". Ambasador je odgovorio da nije. Profesor se tada gotovo naljutio i rekao mu: "Ako niste čitali te knjige, ne možete razumjeti što se događa na ovim prostorima." Došlo je gotovo do sukoba i profesor je naposljetku ustao i otišao. Ta scena ostala mi je urezana u pamćenje jer je govorila o nerazumijevanju koje je tada postojalo u Europi prema onome što se ovdje događalo.
Zato mi je zanimljiv i novi film Jasmile Žbanić. I on govori o tom nerazumijevanju, pa čak i o poticanju određenih procesa koji su doveli do tragedije. Danas, kada sam stariji, svjestan sam da smo i sami bili sposobni proizvesti mnogo toga što se dogodilo. Ali razmjeri tragedije sigurno su se mogli ublažiti. Toliko smrti moglo se izbjeći.
Posebno me boli što se i trideset godina poslije te teme često koriste za nove podjele. Prošlo je dovoljno vremena da zajedno oplakujemo mrtve. Poštovanje prema umrlima ne smije biti nacionalno pitanje. To je prije svega ljudsko pitanje. Žal je žal, bez obzira na naciju.
Spomenuli ste Jasmilin film. Meni je bilo posebno zanimljivo vidjeti vas i suprugu na potpuno suprotnim stranama priče. Vi kao Ratko Mladić, ona kao žena čijeg sina odvodite u smrt. Kako ste se pripremali za to?
Dugo sam odbijao raditi tu ulogu, upravo iz razloga o kojima sam prije govorio. Nisam uspijevao pronaći neku ranjivu točku kod tog čovjeka. Nisam mogao pronaći ono ljudsko mjesto iz kojeg bih mogao krenuti. Ali onda sam ponovno razmislio o kontekstu. Jasmila Žbanić nije tražila takvu vrstu analize. Moj zadatak bio je promatrati tog čovjeka i ono što se događa u konkretnim situacijama. Kasnije sam počeo naslućivati neke stvari – njegovu ambiciju, dugo nezadovoljstvo, osjećaj čovjeka koji je cijeli život posvećen vojsci i želi napredovati, a to mu se ne ostvaruje. A onda se odjednom pojavila situacija u kojoj je dobio priliku izrasti u ono što je postao i napraviti strahote koje je napravio. To se nekako povezalo i s mojim ranijim radom na ulozi Slobodana Miloševića. Bio je to jedan dugi period mog života tijekom devedesetih i poslije – gledanje arhivskih snimki, čitanje, istraživanje. Pomogao mi je i moj rođak, odvjetnik koji je radio u Haagu i branio neke optuženike. Mladića nije htio braniti, iako je bio pozvan, ali s dokumentacijom koju sam imao, uspio sam dobiti dovoljno materijala za film.
Kada su se nakon filma pojavili napadi, optužbe da sam izdajnik i slično, samo sam govorio: "Izvolite, sve je na YouTubeu, sve možete pogledati." A priče da sam to radio zbog novca bile su mi posebno smiješne. Kad bi ljudi znali o kakvim se zapravo iznosima radi, ne bi to govorili.
Kad već govorimo o Srebrenici, pisac Vladimir Arsenijević ovih je dana premlaćen zato što je u Beogradu pokušao organizirati komemoraciju za žrtve genocida.
Nažalost, to se moglo očekivati. Nakon svega što je rečeno, nakon rezolucije i svega što se dogodilo, nastaviti s takvim odnosom prema toj temi za mene je nevjerojatno. Malo prije sam rekao – hajdemo se stvarno pokloniti žrtvama. Predsjednik je išao tamo, govorilo se o tome. Pa čemu onda ponovno pitanje je li se to dogodilo ili nije? Meni tu razum staje. Ne mogu vjerovati da i dalje postoje ljudi koji na taj način negiraju nešto što je tako jasno dokumentirano.
Predajete na fakultetu u Novom Sadu. Posljednje dvije godine obilježili su veliki studentski prosvjedi. Kako ste vi doživjeli sve što se događalo, i osobno i sa svojim studentima?
Budući da i moja supruga radi na fakultetu i vodi svoju klasu, sve smo to prolazili zajedno. Studentima smo pružili apsolutnu podršku, u svakom smislu. Sudjelovali smo na njihovim plenumima kada smo bili pozvani, pomagali im koliko god smo mogli. To nije bilo samo političko ili akademsko. Bilo je vrlo životno – išli smo u Lidl po namirnice, kuhali kod kuće, donosili im stvari, otkrivali nove strane njihovih osobnosti, a oni kod nas. Razgovarao sam i s onima koji se nisu najbolje snalazili u toj situaciji. Razumijem da nije svatko na isti način spreman biti dio pokreta, ali govorio sam im da to vrijeme koje prolazi ipak mogu iskoristiti i za neki minimum rada. Moji studenti bili su tada druga godina i praktički su izgubili cijelu godinu. Sada, kada su krenuli dalje, vidim posljedice toga. Trebalo im je sedam ili osam mjeseci da vrate fokus. Akademija je proces koji traje od prve do pete godine – stvari se polako talože u čovjeku, razvijaju se, i taj kontinuitet sada je bio prekinut. Ali što se tiče svega ostalog, naša podrška bila je potpuna. Bilo je trenutaka gotovo nevjerojatnog zanosa. Sjećam se, primjerice, Kragujevca. Otišli smo tamo našim kamperom, spavali ondje i bili dio te atmosfere. To je bilo nešto što se teško opisuje. I Beograd je bio nevjerojatan – rijeke mladih ljudi, neka potpuno nova energija.
Mnogi ljudi iz Srbije govorili su mi da je taj kolektivni zanos tijekom studentskih prosvjeda bio usporediv jedino s prosvjedima protiv Miloševića.
Sjećam se i tih prosvjeda protiv Miloševića i tog oduševljenja. Tada smo se i sami pitali što možemo učiniti, ali uvijek je nedostajalo nešto – neki širi pogled, neka objektivnost. Ovo sada doživio sam gotovo kao nagradu za one naše nekadašnje prosvjede, kao da se jedna generacija ponovno vratila na scenu. U svemu tome bilo je nečeg vrlo sličnog kao 5. listopada. Ta radost, taj mali tračak nade, ta traka svjetlosti koja se odjednom pojavi – to u čovjeku napravi nešto nevjerojatno. U istom trenutku počnete živjeti neki drugi život, osjećate kao da ste u nekoj drugoj zemlji, zemlji radosti i sreće. To je ono što veliki pisci znaju opisati kada se u društvu dogode trenuci velikih promjena.
Dirljivo je slušati s koliko ljubavi govorite o svojim studentima i njihovim borbama.
Nevjerojatno me ispunjava rad s mladima. I kada ne radim kao glumac, ja sam stalno u glumi. Preko njih i sam učim i ponovno otkrivam neke stvari. Kod vlastitih priznanja često sam imao neku rezervu, nisam ih uvijek znao ni prihvatiti. Ali kada moj student dobije nagradu, kada vidim njihov uspjeh – to je najveće zadovoljstvo koje mogu zamisliti.
Ponosim se i kontinuitetom naše novosadske Akademije koju su stvarali ljudi poput Branka Pleše i Bore Draškovića. Kasnije su taj kontinuitet nastavili i ljudi poput Borisa Lješevića i Nikite Milivojevića. Kod nas je rad uvijek bio usmjeren na sadržaj, a ne na promociju vlastite osobnosti. Nije poanta u tome da ispred svega stoji neko veliko "ja", nego upravo u tome da se to "ja" ukloni kako bi djelo moglo progovoriti. To se vidi i kod naših studenata. Mnogi redatelji, poput Srđana Golubovića i Gorana Stankovića, govorili su vrlo pozitivno o njihovoj odgovornosti, disciplini i pristupu radu. Oni mogu biti primjer i mnogim starijim kolegama.
Zanimljivo mi je pratiti vaš rad s kolegicom Mirjanom Karanović, u čijim filmovima također glumite. Kako je bilo surađivati s njom kao redateljicom?
Mira je napravila izuzetnu stvar i postigla velik uspjeh. Naravno, ona zna biti vrlo zahtjevna. To sam osjetio još kao mlad glumac, u partnerskom odnosu, kada imate osjećaj da ono što ona zamisli mora biti upravo tako. Ali kasnije smo razvili drukčiji odnos. Ona je više puta prepoznala moje kvalitete i zato me njezin poziv nije iznenadio. Mislim da smo napravili odličan posao. Ona je imala ogromno filmsko i kazališno iskustvo – radila je s najvećim redateljima, od Kusturice nadalje – i sve to nosila je sa sobom. Zanimljivo je da je kao redateljica zapravo jako poništila vlastiti ego. Znala je da više nije samo glumica nego osoba koja mora brinuti o cijeloj ekipi, o cjelini, o tome da se svi osjećaju dobro i sigurno kako bi mogli napraviti nešto kvalitetno poput "Majke Mare". Ta svijest o sebi i o drugima bila je jako važna.
Radili ste i na serijama poput "Senki nad Balkanom", ponovno u režiji kolege glumca. Kako je bilo surađivati s Draganom Bjelogrlićem?
Tu ima jedna zanimljiva priča, jednom sam s njim došao u konflikt. Radilo se o seriji "Vratiće se rode", odnosno njezinu nastanku nakon velikog uspjeha. Bjelogrlić me tada pozvao, ali s moje strane se dogodilo nešto vrlo neprofesionalno – možda jedini takav slučaj u mojoj karijeri – i na kraju nisam igrao. Nakon toga je neko vrijeme postojao određeni hladan odnos, iako se nismo često ni susretali. Kasnije smo to izglađivali i nakon toga su došli njegovi filmovi. Sjećam se posebno premijere "Tome" u Sarajevu. Tada sam mu rekao koliko je precizno pogodio ono što je svima nama trebalo. Taj film je pokazao koliko nam nedostaje nešto zajedničko, nešto što nas povezuje – jezik, mentalitet, neka zajednička emocija. Bjelogrlić to zna pronaći i napraviti film koji postane više od filma, postane društveni događaj. On je vrlo širok čovjek po interesima i energiji. Divim se tome. Ja sam više usmjeren prema akademiji, profesuri i radu sa studentima, ali oduvijek imam osjećaj da bih i sam mogao pisati ili režirati kada bih našao dovoljno vremena da sjednem, razmislim i stvaram. On to radi i radi vrlo uspješno. Zato mi je drago što me pozvao i za nastavak "Senki nad Balkanom".
Nedavno ste se pojavili i u miniseriji "Obitelji poput naše" oskarovca Thomasa Vinterberga. Razmišljate li više o izlasku na međunarodnu scenu?
To mi se povremeno događalo. Imao sam nekoliko takvih izleta. Radio sam s Emmom Thompson u filmu "Last Christmas", snimao u Italiji film "Per niente al mondo" – odličan projekt, sjajna priča i imao sam prekrasnog partnera. Čak sam zbog toga naučio i talijanski. Taj film je mogao biti i još uspješniji da producent možda nije imao prevelike ambicije, ali meni je to bilo sjajno iskustvo. Sada, nakon ovog projekta, stižu neki pozivi. Nedavno sam snimio i jednu malu ulogu s Kanađanima u Beogradu. Takvih poziva ima, ali dosta sam izbirljiv. Često ti nakon ovakvih uloga počnu stizati ponude po nekom automatizmu. Ima tih uloga gdje dođeš, otvoriš vrata automobila, sjedneš, netko te ubije i to je cijela scena. To mi nije izazov. Ali ako osjetim da postoji nešto što bih mogao napraviti, onda me zanima.
Tako je bilo i s Vinterbergom. Tada sam bio u Herceg Novom s prijateljem Milošem Pušićem, redateljem, i zamolio sam ga da mi pomogne snimiti casting. Napravili smo ga u hotelskom predvorju i ja sam to poslao, kakvo je – takvo je. Ali onda su mi se brzo javili i rekli da sam dobio ulogu. Pitao sam ih mogu li mi poslati scene, a oni su odgovorili: "To je to. Ovo što ste snimili, to je ono što smo tražili." Rekao sam im: "Nemojte onda…" jer sam vidio da me čekaju putovanja – Švedska, Prag, razne lokacije – i cijeli projekt je djelovao naporan. A onda mi je stiglo osobno pismo od Vinterberga. Bilo je toliko divno da sam pomislio da mu je krivo što je njegova "Još jedna runda" porazila našu "Aidu" u finalu Oscara.
To se ne odbija.
Naravno da nisam ni pomislio drukčije odgovoriti, ali bilo mi je posebno zadovoljstvo upoznati ga. Kao i Emmu Thompson. Kada upoznate takve ljude, shvatite da su vam na neki način bliski, kao neka profesionalna obitelj. Odmah se razumijete. To je jedna od najljepših stvari ovog posla – mogućnost da upoznate velike umjetnike i shvatite da su, zapravo, vrlo jednostavni ljudi. S Emmom Thompson sam šetao Regent's Parkom, pili smo kavu, ona je meni pomagala s engleskim, ja sam nju, Emiliju Clarke i Lidiju, koja je igrala njezinu drugu kćer, učio psovati na srpskom. Bilo je vrlo duhovito i lijepo. Lijepo je barem nakratko biti dio takvog društva.
Koji su vaši idući projekti?
Sljedeći projekt vezan je uz jedan hrvatski otok. Ne smijem još puno govoriti jer je tek u početnoj fazi. Producent bi trebala biti Antitalent, odnosno možda će biti koprodukcija – još nije sve definirano. Redateljica je iz Švedske, ali zapravo našeg podrijetla. Riječ je o vrlo toplom, ljudskom scenariju. Baš sam se zaželio humanih, plemenitih priča i takve energije. A posebno mi je drago što sam sad u Puli upoznao Snježanu Sinovčić-Šiškov. Ona će biti moja filmska supruga.
Otvori KEKS Pay
