Više od 200 umjetnika i kulturnih radnika okupljenih u inicijativu "Trebamo radne prostore" traži hitnu akciju Grada Zagreba. Njihov je prijedlog prenamjena napuštenoga kompleksa bivše gradske klaonice Zagrepčanka, vrijednog spomenika industrijske arhitekture, u centar za umjetničku proizvodnju, čime bi se riješio gorući problem nedostatka radnih prostora. Prvi javni razgovor na tu je temu održan već prošlog mjeseca u bivšoj gradskoj klaonici, gdje smo imali priliku saslušati probleme umjetnika, ali i njihove želje, ideje i prijedloge rješenja.
Naime, prema rezultatima ankete koju je provela ta inicijativa, a koju je ispunilo dvjestotinjak zagrebačkih umjetnika i umjetničkih organizacija, njih čak 85 posto radi u potpuno neadekvatnim prostorima. Najčešće su zbijeni u vlastitim stanovima, zbog nekontroliranog rasta cijena najma pronalazak i plaćanje prostora za rad mnogima je gotovo pa nemoguće rješenje, a gradskih prostora i ateljea jednostavno nema dovoljno. Inicijativu stoga čini niz umjetnika iz najrazličitijih profesija – likovnim umjetnicima, slikarima te pogotovo kiparima po prirodi posla potreban je dovoljno velik prostor kako bi mogli stvarati, izvedbeni umjetnici, plesači i glazbenici danas bore se za rijetka prikladna mjesta na kojima mogu održavati probe, a čak i pisci, za koje bi mogli pomisliti da pisati mogu "bilo gdje", profitirali bi od mirnog, čistog radnog prostora koji nije njihova obiteljska dnevna soba.
Ta je situacija prije otprilike godinu i pol potaknula formiranje, kako se čini, dosad najveće i najorganiziranije platforme umjetnika u povijesti grada. Inicijativa čiji su zahtjevi prikupili i više od 1700 potpisa podrške građana, nije se samo pobunila pobune radi, već je Gradu predložila konkretno, održivo rješenje – prenamjenu golemog, prekrasnog, ali i zapuštenoga kompleksa bivše gradske klaonice u Heinzelovoj ulici.
Kako objašnjava fotograf i snimatelj Bojan Mrđenović, jedan od članova inicijative, "problem nije nov i svi smo ga svjesni. Ali ovaj put se okupila kritična masa umjetnica i umjetnika s voljom da ga zajednički riješimo. Prostorna infrastruktura za umjetničku proizvodnju u gradu i državi sustavno je nerazvijena. Radnih prostora za umjetnike nikad nije bilo dovoljno u odnosu na potrebe. Međutim, zadnjih godina pristup javnim prostorima za rad je dodatno otežan: denacionalizacija prostora, potres, komercijalizacija prostora i rast cijena najmova tome su doprinijeli. Umjetnici su dvostruko opterećeni tržišnim pritiscima na prostor: s jedne strane nepriuštivo stanovanje, s druge strane nepriuštivi radni prostori. Zbog rada u egzistencijalno nestabilnim uvjetima velik broj ljudi prisiljen je odustati od umjetničkih zanimanja".
Prethodni sustav dodjele gradskih ateljea pokazao se netransparentnim, a posljednji natječaj ponudio je samo šačicu prostora, od kojih su neki već bili zauzeti ili potpuno neodržavani. Inicijativa stoga predlaže potpuno nov model jer njihova vizija nije samo skup individualnih ateljea, nego teže tome da prostor bivše gradske klaonice postane centar umjetničke proizvodnje, mjesto susreta, suradnje i razmjene znanja i resursa među umjetnicima različitih disciplina, ali i svojevrsni kulturni centar za stanovnike okolnih kvartova i Zagrepčane u cjelini. Pritom je važno naglasiti kako umjetnici ne traže da im se prostori poklone, već da se uspostavi održiv model najma po pristupačnim cijenama.
Ono što ovu inicijativu čini posebno važnom i jedinstvenom jest činjenica da se nikada prije ovako velik broj umjetnika nije okupio oko jedne ideje s konkretnim prijedlogom i strategijom. Interes je, otkriva Mrđenović, nakon početnog okupljanja doslovno eksplodirao. Javili su im se svi profili ljudi, od afirmiranih umjetnika do mladih koji tek izlaze s Akademije i nemaju gdje početi. Ujedinjeni, ponudili su se Gradu kao ravnopravan partner u dijalogu. Taj je dijalog i započet, održani su sastanci s predstavnicima gradskih ureda, a u Gradu se, osim toga, već godinama razmatra i razgovara o prenamjeni Zagrepčanke, koja je navedena kao jedan od strateških projekata. Međutim, iz inicijative strahuju da bi cijela ideja mogla zapeti u labirintu birokracije i dugotrajnih procedura, poput gradskih projekta kao što je, primjerice, Badel, koji već cijelo desetljeće stoji na mjestu.
Prvi javni razgovor na ovu temu održan je prošlog mjeseca u bivšoj gradskoj klaonici, gdje smo imali priliku saslušati probleme umjetnika, ali i njihove želje, ideje i prijedloge rješenja
Upravo kako bi se izbjegao taj scenarij, inicijativa je u svoje redove uključila i stručnjake koji poznaju materiju i predlažu brža i efikasnija rješenja. Ana Boljar, predsjednica Društva arhitekata Zagreb, objašnjava kako treba razlikovati projekte na praznim parcelama od onih koji se tiču obnove postojećeg, zaštićenog nasljeđa, kao što je Klaonica. Taj je kompleks, nastao kao Gradska klaonica i stočna tržnica tada na periferiji grada, naime, djelo berlinskog arhitekta Waltera Fresea. Realiziran između 1928. i 1931. godine, slovi za jednu od najvećih i najmodernijih gradskih investicija u razdoblju između dva svjetska rata pod vodstvom gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, po kojem će ulica poslije i dobiti ime.
"Moramo se maknuti od paradigme da svaka intervencija u prostoru mora krenuti od nule, s natječajem koji traje godinama i košta milijune. To ima smisla za praznu ledinu, ali ovdje imamo postojeći, vrijedan i zaštićen kompleks. Besmisleno je čekati sveobuhvatan GUP ili UPU da bismo definirali nešto što već stoji pred nama, a to bi značilo samo daljnje propadanje zgrada", objašnjava. Dok prazne lokacije zahtijevaju dugotrajne urbanističko-arhitektonske natječaje za definiranje svega, od visine do namjene, kompleks Klaonice već ima zadane gabarite i vrijednu modernističku arhitekturu, koja se neće i ne smije rušiti. Zbog toga, tvrdi Boljar, u akciju se može krenuti odmah, i to u fazama.
Prijedlog arhitektonske struke unutar inicijative dakle jest da se krene s osiguravanjem temeljne infrastrukture te da se potom zgrade saniraju i adaptiraju jedna po jedna, sukladno potrebama. "Prvi korak je osigurati osnovnu sigurnost i infrastrukturu – dovesti struju, vodu, popraviti krovove. Nakon toga, zgradu po zgradu, prostor po prostor, možemo stavljati u funkciju", predlaže Boljar. Takav model omogućio bi da prostor zaživi i prije konačnog definiranja svih detalja za cijeli kompleks. "To zovemo 'privremenim' ili 'testnim korištenjem', što omogućuje da život u kompleksu započne odmah. Korisnici bi sami, uz minimalna ulaganja, prilagodili prostore svojim potrebama. Time ne samo da spašavamo zgrade od propadanja već i testiramo modele budućeg trajnog korištenja", dodaje. U svijetu takvih, i vrlo uspješnih, primjera ima mnogo, da spomenemo samo obnovu kompleksa Matadero u Madridu, ali postoje i u samoj Klaonici, gdje su, među ostalim, arhitekti Filip i Krešimir Romić stvorili funkcionalan arhitektonski ured unutar kompleksa i čiji je projekt prije nekoliko godina nominiran za nagradu UHA-e.
Iz inicijative su svjesni da je za realizaciju ovakvog projekta potrebna snažna politička volja na najvišim razinama gradske uprave. "Mi smo sa svoje strane artikulirali potrebe, a sada očekujemo od Grada da zajednički s nama radi na tome i stavljamo na raspolaganje svoje znanje i rad da pronađemo rješenje", naglašava Mrđenović, pozivajući svu zainteresiranu javnost, bilo da su i sami umjetnici ili ne, da im iskaže podršku potpisivanjem peticije dostupne na web stranicama inicijative "Trebamo radne prostore". Jer, transformacija Klaonice, uvjereni su, transformirala bi cjelokupni kulturni krajolik Zagreba.
Otvori KEKS Pay
Plaćamo im mirovinsko socijalno još im treba dati stanove prostore za rad a nikakve koristi od njih neka budu na tržištu koliko za radiš toliko zrošiš