Zagrepčanka koja radi pod pseudonimom OKO jedna je od najtalentiranijih umjetnica s ovih prostora. Prosječnom građaninu upala je u oko velikim muralima u Branimirovoj ulici ili na zidu Studentskog centra u Zagrebu, alernativci je znaju kao jednu od osoba koje su ukrasile dvorište Medike, a likovnjaci kao autoricu koja je osvojila Grand Prix 31. salona mladih u Zagrebu i bila nominirana za European Urban Art Awards, te izlagala diljem Europe, ali i u Japanu, Brazilu i SAD-u. Njeni radovi prošle su godine predstavljeni u ogromnom muzeju Victoria and Albert u Londonu, a uskoro će izlagati u prestižnoj njujorškoj galeriji E-Flux.
– Mnogi se začude kad shvate da slikam jer me gledaju samo kao uličnu umjetnicu, ali ja ću uvijek prije reći da sam crtačica ili slikarica. Obožavam metalna pera i crni tuš, a bez tube s kistovima nikamo ne idem – kaže mi OKO, koja je i svoje vlastito tijelo pretvorila u umjetnički projekt, ukrasivši ga autorskim radovima i tradicionalnim hrvatskim tetovažama kojima je prekrila ruke, onako kako su ih nosili naši stari.
Dom koji se nosi na rukama
– Hrvatska je puna bezvremenskih tradicija, a samim time i vrlo suvremenih. Samo ih treba nositi u kontekstu vremena u kojem živimo. Čak i u velikim gradovima prepunima tetoviranih ljudi te moje ukrase prepoznaju kao nešto drugačije, nabijeno autohtonom energijom našeg podneblja. I dok polako shvaćam da umjetnici nemaju dom, ti simboli mjesta na kojem sam rođena daju mi osjećaj doma daleko od kuće – objašnjava mi OKO.
Ona i brat rođeni su u Zagrebu, ali otac im je sa sela, a mama s mora, pa im je djetinjstvo obilježeno ljetima na plaži i ruralnim vikend-avanturama. Kako sama kaže: imali su idealan poligon za odrastanje od barke do kombajna. Odmalena je gajila strast za crtanjem, satima se trudila što vjernije precrtati likove Letećih medvjedića, ali nije mislila da umjetnost može biti pravo zanimanje. U jednom trenutku, uplašena da se neće upisati u školu koju je željela završiti, čak je namjeravala postati frizerka. U njenim današnjim radovima vidljiv je snažan utjecaj skejt kulture, koja ju je privukla početkom tinejdžerstva.
– Rolanje, skejtanje, bicikli i brake dance u Oktogonu, sve je to pomiješano u mom iskustvu odrastanja na zagrebačkom asfaltu. Tu sam razvila ulične vještine, naučila se snaći, reagirati mirno i pametno da bih izbjegla konflikte. Znati lica svim uličarima, dijelove životnih priča prosjaka i narkomana širi percepciju i omogućava da shvatiš život koji se na cesti događa 24 sata na dan – smatra OKO, koja danas živi na relaciji London – Zagreb. U rodnom gradu dijeli atelje s grafiterom Chezom. Tu uče jedno od drugoga, razmjenjuju njena akademska i njegova ulična znanja, te uživaju prednosti male scene u kojoj se svi međusobno znaju; sve je bliže, brže i jeftinije. U Londonu joj, s druge strane, do većine odredišta treba po sat vremena, kad god nešto naruči, zna da je ispred nje stotinjak drugih kupaca... No utjecaj prave multikulturne sredine, na stalnom izvoru informacija iz cijelog svijeta, velika je prednost.
– London me prvo fascinirao, a onda izudarao. Ono što je od mene ostalo krenulo je dalje, naučilo se strpljenju, ljubaznosti i toleranciji. Naučila sam da je tamo najnormalnije da ti već pri upoznavanju netko kaže "bok, ja sam umjetnik", pa se razgovor svede na odmjeravanje znanja i vještina. Iza takvog nametanja najčešće ne stoji mnogo. Zato kad me pitaju što radim najčešće samo kažem da crtam. One istinski zainteresirane uputim na svoj Tumblr, koji je najbolji portfolio jer mi omogućava komunikaciju s cijelim svijetom. Mi smo ipak digitalna generacija, a novi mediji donijeli su i neki novi oblik "javnosti" – kaže mi OKO. I pseudonim pod kojim se proslavila rezultat je života na internetu. Prije osam godina odlučila se registrirati na portal Boonika, za što je trebala neko korisničko ime.
Tri klika tipkovnicom i nastalo je OKO, danas mnogo poznatije od njena pravog imena i prezimena koje ne želi otkriti jer je, kaže, njen rad njena legitimacija. Isto kao što su njeni likovi životinjskih glava mnogo poznatiji od njenog lica, koje je dugo skrivala od javnosti. Mnogi su ga prvi put vidjeli u reklamama za Adidas, čija je ambasadorica postala prije dvije godine. – Takve ugovore uglavnom dobivaju sportaši, koji su mnogo slavniji od većine umjetnika, pa to gledam kao potvrdu svojeg rada. A tu je i element ironije kad stojim pred objektivom slikajući se u tenisicama koje sam kao klinka željela, ali si ih nisam mogla priuštiti, nego sam ih nasljeđivala od muških prijatelja. I mimo tih kampanja sve češće pokazujem lice, ali nikad potpuno golo, jer i dalje smatram da nije važno. Marina je ljudsko biće, sa svojim manama i slabostima, a OKO je kao portal koji može filtrirati misli i ideje, koji mi dozvoli da izgubim sram ili strah, pa kroz njega kažem sve što mislim – tvrdi, dodajući da često izludi samu sebe tjerjući se da probije samonametnute granice. Tijekom studija na Likovnoj akademiji surađivala je s nekoliko umjetničkih kolektiva u kojima je učila prepustiti vodstvo, no njenom "generalskom" karakteru ipak više paše samostalni rad. Disciplina joj je velika, ne uzima slobodne dane, kad ne crta piše, čita, proučava rječnike simbola...
Prirodni ciklus života i smrti
– Duboko vjerujem da svatko od nas u sebi nosi nešto božansko, ali da bismo oslobodili tu snagu moramo biti iskreni, nježni, pobijediti negativnost u sebi, pa se naučiti nositi sa sumnjama koje nam nameće vanjski svijet. Svoje životinjske likove crtam kao zaštitnike od okolinskih utjecaja koji nas koče u samoaktualizaciji. Sumnjam da ću ikada odustati od njih, ali vjerujem da će se oni mijenjati, da ću otkrivati neke nove tehnike i motive kojima se mogu poigrati. I dok stalno tražim nešto novo, starim se crtežima ne vraćam. Nakon što ruka i kist naprave svoje, oni moraju proći prirodni ritam života i smrti, baš kao i svi mi – zaključuje OKO.
>> Ulična heroina OKO i doajenka performansa Sanja Iveković idu u NY
Dijete predškolske dobi bi jednako čak i bolje bnapravilo ...