U zagrebačkom prostoru Oktogona Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti otvorena je izložba "Mjera mora: Oktogon NMMU" kipara Stjepana Skoke, monumentalni ambijentalni postav koji predstavlja zagrebačku varijaciju rada izvorno osmišljenog za nastup Bosne i Hercegovine na 60. Venecijanskom bijenalu 2024. godine.
Riječ je o djelu koje je već u Veneciji prepoznato kao jedno od konceptualno i formalno najsloženijih ostvarenja tog nacionalnog paviljona, a zagrebačka realizacija potvrđuje da se ne radi o jednokratnom, kontekstualno potrošivom projektu, nego o radu koji u svakom novom prostoru proizvodi nova značenja.
Kako u katalogu izložbe piše kustos i autor eseja Branko Franceschi, susret Skokina rada i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti nije rezultat institucionalne rutine, nego "naglog konvergiranja putanja" umjetnika i muzeja u trenutku kada Oktogon dobiva novu izložbenu funkciju. Arhitektura natkrivenog atrija, s jasno definiranom središnjom osi, obodnim trijemovima i mogućnošću sagledavanja postava s viših razina, pokazala se kao gotovo idealna matrica za instalaciju koja od početka računa na kretanje promatrača, na promjenu perspektiva i na postupno otkrivanje značenja. "Mjera mora" ovdje se ne promatra frontalno, nego se u nju ulazi, kroz nju prolazi i iz nje izlazi s izmijenjenim osjećajem prostor.
Središnji dio instalacije zauzima monumentalna modra masa – apstrahirana morska pučina Sredozemlja. Skoko je gradi od niza četvrtastih metalnih blokova, izvedenih u aluminiju i crnom limu, čije su gornje i donje plohe valovite i nemirne, oblikovane preciznim, gotovo ritualnim udarcima čekića, dok su bočne stranice strogo ravne i kontrolirane. Taj kontrast između organskog i industrijskog, između geste i discipline, stvara trajnu napetost koja prožima cijeli postav. Površine su obojene sjajnim modrim lakom, uz jedan bijeli i jedan hrđavi blok koji narušavaju privid jedinstva i uvode pukotine u naizgled homogenu morsku površinu.
U kustoskom tekstu Franceschi tu uzbibanu površinu povezuje s redovitim plavljenjima Venecije, ali i sve učestalijim ekstremnim pojavama na cijelom Mediteranu, koje su danas potaknute klimatskim promjenama. More se ovdje ne pojavljuje kao romantični pejzaž ili metafora beskraja, nego kao aktivna, nestabilna i politički nabijena sila. U kontekstu teme Venecijanskog bijenala Stranci posvuda, Sredozemlje se više ne može promatrati izvan migrantskih ruta, izvan činjenice da su njegove vode posljednjih desetljeća postale masovne grobnice ljudi u potrazi za sigurnošću i boljim životom.
Venecija pritom nije tek neutralna kulisa u povijesti ovog rada, nego snažno simboličko mjesto koje bitno određuje njegovo značenje. Grad koji stoljećima opstaje na rubu između kopna i mora, između moći i propadanja, danas je istodobno globalna turistička pozornica i laboratorij klimatske krize. Plavljenja koja su nekoć bila iznimka postala su gotovo trajno stanje, a svakodnevni život sve se više prilagođava ritmu vode koja nadire i povlači se. U takvom kontekstu "Mjera mora" u Veneciji nije djelovala kao apstraktna metafora, nego kao gotovo doslovna, fizička prisutnost prijetnje. Zagrebački postav tu simboliku ne poništava, nego je transponira u kontinentalni prostor, podsjećajući da Mediteran nije regionalni problem, nego europski i globalni prostor krize čije se posljedice prelijevaju daleko od obala.
Posebno snažan značenjski sloj proizlazi iz fragmentirane strukture instalacije. Iako je podjela na pojedinačne blokove imala i praktičnu funkciju, Franceschi naglašava da ona funkcionira kao "vidljiva parabola nevidljive razdijeljenosti mora". Skokina "Mjera mora" tako ne mjeri dubinu ili širinu, nego mjeri podjele: na teritorijalne i međunarodne vode, na koridore slobodne plovidbe, ekonomske i eksploatacijske zone, na prostore nadzora i zone prešutne ravnodušnosti. More se razotkriva kao resurs i kao linija razdvajanja, kao medij povezivanja, ali i trajnog konflikta.
U tom kontekstu političko čitanje Mediterana postaje neizbježno. Prekomorske migrantske rute danas su jedno od ključnih mjesta europskog političkog licemjerja: more se slavi kao kolijevka civilizacije, a tolerira kao masovna grobnica. Fragmentirani blokovi Skokine instalacije mogu se čitati i kao nijemi svjedoci sustava koji precizno regulira protok roba, kapitala i energije, dok ljudska tijela prepušta valovima i birokratskoj neodgovornosti. "Mjera mora" u tom smislu postaje mjera granica europskog humanizma – mjera onoga što je dopušteno zaštititi i onoga što se može izgubiti bez posljedica.
Drugi dio instalacije, smješten pod trijemovima Oktogona, u nižem prostoru koji povremeno "plavi", pomiče fokus s površine mora na njegovu unutrašnjost i rubne zone dodira s kopnom. Ovdje Skoko uvodi jedan od najsloženijih motiva projekta: aproprijaciju industrijski proizvedenog sača ili peke. Taj metalni predmet, duboko ukorijenjen u kulinarsku i kulturnu povijest istočnog i južnog Mediterana i Balkana, simbol je elementarne prehrane, zajedništva i preživljavanja.
Transformacijom sača u biomorfne oblike dagnji i lupara Skoko stvara snažne skulpturalne metafore. Sač, znak kontinentalnog i ognjišnog, postaje školjkaš, znak priobalnog i morskog. Time se gradi slojevita metafora hercegovačkog identiteta – prostora trajno oblikovanog doticajem kontinenta i Mediterana, pripadanja i razlike. Viseće dagnje, povezane u ritmičke nizove, prizivaju slike suvremene marikulture i industrijskog uzgoja, dok samostojeće forme podsjećaju na prirodne kolonije školjaka. U tom suptilnom suprotstavljanju prirodnog i proizvedenog, slobodnog i kontroliranog, otvara se pitanje odnosa čovjeka i mora u vremenu ekološke iscrpljenosti.
U zaključku kustoskog teksta Franceschi ističe da je "Mjera mora" rijedak primjer umjetničkog rada koji iz konkretne geografske i kulturne pozicije uspijeva otvoriti univerzalna pitanja identiteta, klime i politike bez patetike i deklarativnosti. Skokina suverenost u radu s materijalom i prostorom omogućuje da se složeni problemi ne ilustriraju, nego utjelove.
Zagrebački Oktogon, sa svojom poviješću prolaza, susreta i kretanja, dodatno pojačava to čitanje. Skokina instalacija ovdje ne djeluje kao izolirani artefakt, nego kao živi organizam u kojem se arhitektura, materijal, svjetlo i značenje međusobno uvjetuju. "Mjera mora" tako postaje mjera našeg vremena. vremena fragmentacije, klimatske tjeskobe i nesigurnih granica, ali i vremena u kojem umjetnost još uvijek ima snagu jasno i precizno imenovati ono što društvo često prešućuje.
Izložba ostaje otvorena do 8. ožujka 2026., a opsežan katalog u izdanju Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti trajno svjedoči o ovom snažnom i višeslojnom susretu umjetnika, prostora i povijesnog trenutka.
Otvori KEKS Pay
