Monodrame su posebno "krvav" posao za glumce, pogotovo kada dugo traju, pa su i veće šanse da nešto pođe po krivu. Jer, nema u tom trenutku partnera da priskoči u pomoć ili nekoga "iza zavjese" da došapne iduću riječ. Šibenčanka Senka Rupić izvodi najveće velikane domaće i svjetske klasike, od Krleže i Marinkovića do Dostojevskog i Molièrea, a upravo je nedavno, zbog spleta okolnosti, cijeli monolog koji traje sat vremena naučila u samo pet dana!
S nekadašnjom manekenkom razgovaramo i o tome zašto na modnoj pisti dobna granica postaje sve manje bitna, u čemu muškarci griješe pri davanju komplimenata, je li neukusno odjenuti minicu…
Bivša manekenka, aktualni fotomodel, dramska glumica, magistrica ekonomije, predsjednica modne udruge, pjesnikinja, ima toliko toga što radite da ne znam odakle da krenem. Pjevate li možda?
Ne pjevam, nažalost. Da znam pjevati, naravno da bih to radila, pogotovo zato što, na kraju krajeva, pjevači zarađuju bolje od modela i kazališnih glumaca (smijeh). Šalim se malo, ali smatram da imam dovoljno drugih talenata pa da mi to što nisam Aretha Franklin ili Whitney Houston i nije neki hendikep.
Od svega čime se bavite, na što vam trenutačno odlazi najviše vremena?
U zadnje vrijeme najviše vremena ulažem u dramsko-glazbene nastupe. Nastupam s Walterom Neugebauerom, jednim od pionira rock'n'rolla na ovim prostorima, a program koji izvodimo je i edukativan, posebice za sve ljubitelje kazališta i dobrog štiva. Idemo po kazalištima, domovima kulture i pučkim otvorenim učilištima, gdje izvodimo red monologa, pa red šansona. Inače, izvodim dvadesetak monologa svjetske klasike, primjerice Lauru Lenbach iz Krležine drame "U agoniji", Ninu iz Čehovljeva "Galeba", sestru Magdalenu iz Marinkovićeve "Glorije", Nastasju Filipovnu iz Dostojevskoga, Krležinu Klaru iz "Lede", dio Mariannina monologa iz Molièrea, a najčešće, moram priznati, Blanche iz "Tramvaja zvanog čežnja" Tennesseeja Williamsa.
Uz to vodim i programe raznih manifestacija. Jedna od posljednjih stvari koje sam radila bio je nastup engleske rock zvijezde Chrisa Normana u zagrebačkoj Areni u ožujku. Bila sam voditeljica koncerta, a Walter, koji je ujedno nastupio i kao predgrupa s Cadillac Bandom, Rajkom Sutlović i bandom Gelato Sisters, bio je organizator. Nije bilo toliko ljudi koliko ih bude na nastupima folk pjevača, ali koncert je bio izvanredan, događaj koji se pamti za cijeli život. Osim toga, od prošle jeseni vodim i pjesničku tribinu "Na krilima poezije" na kojoj smo ugostili niz scenarista, redatelja i glumaca, među kojima moram spomenuti Antuna Tudića, našeg poznatog glumca, koji je i moj mentor.
Igrom slučaja doznao sam da ste nedavno izveli monodramu u trajanju od sat vremena, a imali ste samo pet dana da je naučite. Mnogim glumcima trebalo bi i mjesec dana da takvo što uvježbaju, kako je vama uspjelo tako brzo?
Praizvedba je bila 8. travnja u Župi svetog Leopolda Mandića u zagrebačkom Voltinu, u prostoru njihove galerije Katakomba Nova koju vodi velečasni Željko Lovrić. Tamo su nedavno izložbe imali i Dimitrije Popović i Stephan Lupino. Riječ je o monodrami "Samo da vam kažem" Jaska Borovčevića, a sve je počelo tako da me početkom travnja nazvao redatelj Zdravko Odorčić i rekao: "Senka, slušaj, imam monodramu za koju mislim da bi ti baš odgovarala, mislim da bi tvoj dramski izričaj u njoj baš došao do izražaja." Razmijenili smo još nekoliko rečenica, a onda je dodao kako postoji "mali problem". Monodramu je trebalo izvesti za šest dana, pred publikom. Ništa, rekla sam mu da mi pošalje tekst na mail, a kada sam krenula čitati, doslovce nisam mogla stati. Bilo je tu trideset i nešto stranica, ali toliko mi se svidjelo da sam mu u dva ujutro poslala poruku: "Zdravko, ovo izvodim!" Cijeli tekst naučila sam u tri dana, nije mi bilo teško jer imam fotografsko pamćenje. Kad nešto pročitam, pa ponavljam tekst, doslovno kao da ispred sebe vidim isprintane stranice. Ako mi se dogodi da se ne mogu sjetiti nečega, samo zažmirim na sekundu-dvije i točno znam gdje se ta riječ koja mi treba nalazi, recimo deseti red na početku ili u sredini. Tako oduvijek učim, na fakultetu sam znala proći i po 150 stranica u danu kada bih se pripremala za neki ispit.
Kako izgleda taj proces učenja? Recitirate li tekst pred ogledalom, naglas?
Ponavljam najprije u sebi, a potom naglas. S tim da naglas znam ponavljati i dok šećem ulicom ili dok jedrim na dasci. To mi je sportska strast; dok sam u Zagrebu, redovito jedrim na Jarunu, tamo se nalazi i klub čija sam dugogodišnja članica. Stanem na dasku u zalazak sunca, taman kada se ribe izlaze hraniti, pa uglavnom one budu prva publika koja čuje moje izvedbe. Obično ih bude gomila pri površini, pa pretpostavljam da im se sviđa (smijeh). Ipak, generalnu probu obavezno moram odraditi sama u stanu, u miru, i uvijek na dan nastupa. Razlog je vrlo jednostavan: svaki dan nemamo jednaku razinu energije i ta razlika strašno mijenja priču. Ne smijem otići jednu oktavu više ili niže jer onda poruka koju odašiljem više nije ona koju želim odaslati. I da, nikada to ne radim pred ogledalom jer se želim slušati, a ne gledati.
Što vas toliko privlači u monodramama? To se čini kao prilično "krvav" posao.
Ja sam veliki individualac. Manekenstvo, kojim sam se bavila, također je nešto izrazito individualno, nije timski sport... Možda sam se upravo zbog toga naviknula najbolje funkcionirati sama, vlastitim izričajem. U monologu se transformiram: postajem Laura Lenbachova, postajem Blanche, postajem sestra Magdalena. Ovisi o tome koga izvodim. Volim te trenutke kad ulazim u tuđi život, a opet, sve ostaje moje i ne ovisim ni o kome. I drugo, opušta me cijeli taj proces. Može mi tijekom učenja teksta zvoniti mobitel, oko mene može biti buka, mene to ne dotiče. To mi je toliko prirodno da me nikakva vanjska distrakcija ne može izbaciti iz takta.
Tko vas je učio glumi i kako ste uopće ušli u taj svijet?
Sve je počelo nekako slučajno, preko manekenstva. Inače sam rodom iz Šibenika, a u Zagrebu živim još od studentskih dana, kada sam došla na Ekonomski fakultet. Manekenstvo mi je u to vrijeme bilo hobi, ali sam usput dobivala ponude da vodim manifestacije i revije jer su ljudi s kojima sam surađivala u meni prepoznali tu neku elokvenciju i komunikativnost. Iskreno, do tog trenutka kada sam krenula s voditeljskim poslom uopće nisam znala da imam glumački talent.
Kako sam htjela usavršiti dikciju jer sam na OTV-u vodila modne priloge i novinari su znali komentirati da mi se osjeti dijalekt, prijavila sam se na tečaj glume. Osim toga, na tom tečaju učile su se i tehnike disanja koje su temelj glumačkog izričaja. Tako sam došla do profesora Krešimira Zidarića, prvaka Gavelle, koji je u Pučkom otvorenom učilištu u Vukovarskoj držao glumačke radionice.
Tamo sam upoznala Dariju Knez i Antoniju Stanišić, naše današnje poznate glumice, koje su s te radionice otišle na Akademiju. Profesor mi je u razgovoru spomenuo da bih trebala raditi na naglasku jer mi se on još uvijek dosta jako čuje u izgovoru. Dao mi je da pročitam nekakav tekst, a kada sam završila, pogledao me i rekao: "Imam nešto drugo za tebe." Pružio mi je Lauru Lenbachovu iz Krležine drame "U agoniji". Pročitala sam to ispred svih i on me upitao koliko mi treba da to naučim napamet. Rekla sam: "Pa dva-tri puta da pročitam." On se nasmijao, mislio je da se šalim. Sljedeći put sam došla i znala sve napamet. Otvoreno mi je rekao: "Senka, ti trebaš na Akademiju."
S obzirom na to da ste manekenka i fotomodel, dosta vremena proveli ste ispred objektiva i kamera. Imate li afinitet prema televiziji i filmu?
Imam, jer kazalište i film dva su sasvim različita medija. U kazalištu je energetski sve jače, emocije te udaraju iskonski i izravno komuniciraš s publikom kojoj na licu mjesta prenosiš tu iskrenu emociju. Vodiš je kroz sva emotivna stanja koja i ti proživljavaš s njom, a čar toga je neprocjenjiv dar koji dobivaš od publike – iskreni pljesak. Film je čista tehnika. Slažeš sliku na sliku, kadar na kadar. "Ne, ne, ne, vrati mi to još jednom", "daj mi ono malo drukčije", to je izazov sasvim druge vrste. Energija se prelama kroz objektiv, na tebi je da budeš uvjerljiv u jednom kratkom kadru, znajući da se on može pet puta ponoviti, ali tu ne prolaziš ako nisi na sto posto. Manje te crpi emocionalno, ali te puno više psihički umori. To još nisam probala i jako bih to voljela. Ne kažem da je film lakši ili teži, jednostavno je drukčiji.
Ima li u fotomodelingu dovoljno posla za žene koje više nisu u svojim dvadesetima ili tridesetima? Gdje najčešće pozirate?
Imala sam svojedobno deset i više naslovnica, najviše Kviskoteke i drugih enigmatskih časopisa, ali bili su tu i brojni godišnji kalendari, naslovnice Arene, duplerice u više časopisa. Iako sam dosta nosila revije, moram priznati da sam oduvijek više voljela poziranje za fotografiju, i to je jedna vrsta glume. Što se godina tiče, modna industrija se promijenila. Prije je postojala čvrsta dobna granica, najviše do 24. godine, a danas se popela do 27 i sigurna sam da će se uskoro doći i do 30. Primjer je Brazil, tamo su već potpuno maknuli dobnu granicu, prošle je godine za Miss Brazila izabrana žena koja ima 62 godine, a izgleda kao da joj je 35. Ne možeš vjerovati. Jedan prijatelj, inače poznati fotograf, nedavno mi je rekao: "Više nitko ne pita koliko ti je godina. Bitno je jedino kako izgledaš." Inače, kada je modeling posrijedi, posljednjih godina surađujem s nekoliko domaćih dizajnerica.
Kako danas gledate na način na koji se u javnosti govori o ženskom tijelu?
Malo smo otišli u krajnost. Tako benignu stvar kao što je lijepa riječ ljudi se danas ustručavaju izgovoriti jer ne znaju kako će biti shvaćena. Ja volim čuti kompliment i mislim da ga svaka žena voli čuti. Lijepa riječ je u svakom trenutku dobrodošla, nema toga tko ne voli kompliment ako je iskren i upućen na pravi način. Što se tijela tiče, svaka žena ima nešto svoje što voli istaknuti. Netko grudi, netko struk, netko noge, netko stražnjicu. I zašto ne? Ako imaš lijepe noge, zašto ne bi obukla minicu? Ako imaš dekolte, zašto ga ne bi pokazala? Ne vidim razlog da to kod bilo koje žene budi nelagodu.
Što biste poručili mlađim ženama koje se boje izraziti svoj stil baš zbog mogućih reakcija?
Ako imate na sebi nešto lijepo, pokažite to. To stalno govorim i polaznicima seniorske manekenske grupe u koju spadaju oni od 40 i više godina. Naravno, način i kroj trebaju biti primjereni osobi. Svatko od nas ima svoj stil, svoj kroj, svoju siluetu, pa ćemo svi to istaknuti drugačije. Imate lijepu kosu, lijep osmijeh, lijepe oči, lijepe noge, lijepu stražnjicu, pokažite to neopterećeno. To je samopouzdanje, a samopouzdanje je nešto što vraća vjeru u sebe i drugima daje signal da ste u redu sa samima sobom. Mi smo pomalo konzervativan narod kad je riječ o tijelu, što ima i svoje dobre strane, ali u ovom segmentu je previše. Lijepo je vidjeti zdravu, njegovanu osobu, bio to mladić ili djevojka. To samo znači da ta osoba drži do sebe.
Što biste savjetovali muškarcima, kako dati kompliment a da on ne bude pogrešno shvaćen?
Kompliment je u biti uvijek dobronamjeran. Ako je kompliment doista kompliment, onaj tko ga prima ne može ga shvatiti loše. Tu je presudan ton kojim ga izgovoriš. Budući da sam glumica, znam koliko ton mijenja smisao. Ista rečenica može biti iskrena i topla, a može biti i napadna ili podrugljiva. Današnji problem nije ni u muškarcima ni u ženama, nego u kanalu komunikacije. Svi smo na mobitelima. Ljudi danas ne znaju izravno prići, jedva da znaju komunicirati uživo. Vidim stalno: dvoje sjede za stolom, šute, tipkaju jedno drugome poruku. Mobitel je postao produžena ruka, ali emocije ne prenosi onako kako ih prenosi pogled. Pa kad bismo malo više dizali glavu i rekli koju lijepu riječ uživo, a ne samo preko poruke, možda bi i ti komplimenti bili lakše prihvaćeni.
Iz svijeta manekenstva zapravo se nikada niste maknuli. Osnovali ste modnu udrugu RS Fashion u sklopu koje radite s mladima. Kako to izgleda u praksi?
Predsjednica sam modne udruge RS Fashion Modeling. Temeljna djelatnost je rad s djecom u dobi od sedam do petnaest godina. Organiziramo Izbor za najklinca i najklincezu sjeverozapadne Hrvatske te izbor Top Teen Model sjeverozapadne Hrvatske, a što su moji autorski projekti koji djeluju kao svojevrsna platforma odabira, prepoznavanja i njegovanja talenata vezanih za modnu scenu. Djeca dolaze učiti pravilno držanje, hod s rekvizitima, naočalama, torbicama, i osnove poziranja. Tečaj traje tri mjeseca te prolaze prvi, drugi i treći stupanj. Ono što meni stoji u središtu je da djeca ostanu djeca. Alergična sam na pretvaranje male djece u velike ljude. Imamo i natjecateljski dio u kojem na sceni imaju minutu i pol do tri minute da pokažu neki svoj talent: pjevanje, ples, glumu. Tako prepoznajemo kamo koje dijete vuče i usmjeravamo ga dalje, ali nikada na štetu djetinjstva i škole. Škola uvijek mora biti na prvome mjestu.
Jeste li imali neke poznate polaznike?
Bilo ih je, a svakako najpoznatija, barem u smislu manekenstva, je Lucija Begić, koja je bila Miss Hrvatske 2023., a potom je ušla i u finale Miss Universe.
Radite i s ljudima koji baš nisu u cvijetu mladosti?
Prije godinu i pol dodali smo i program za starije od 40, a to je pobudilo toliki interes da je u praksi bilo čak i onih starijih od 60. Kad sam vidjela da im to itekako ulijeva životnu radost i samopouzdanje, nastavila sam s tim. Evo sada 31. svibnja imamo i izbor senior top-modela, na kojem će biti deset natjecateljica. To je projekt zamišljen za one koji su tijekom života imali drukčije prioritete, a sad imaju priliku okušati se na pisti. Vidjet ćete koliko su ovi seniori još uvijek vitalni, imam ženu od 76 godina koja izgleda bolje od neke pedesetogodišnjakinje. Bitno je da si zdrav i da držiš do sebe, a ne ono što ti piše na osobnoj.
Kakvi su vam planovi za ovu godinu?
Dopustite da neki od njih ostanu moja tajna (smijeh). Inače, najprije 10. svibnja u zagrebačkom Cadillac clubu izvodim monodramu "Samo da vam kažem" Jaska Borovčevića. S obzirom na to da je autor iz Zenice, upravo u tom gradu održat će se jedan od idućih nastupa, a potom prolazimo kroz još nekoliko gradova u BiH, tako da me tu očekuje mini turneja. To je tek početak jer mislim da ću je nastaviti izvoditi i idućih godina s obzirom na to da obrađuje izrazito urbanu temu. Riječ je o bračnom paru – bili su dečko i cura, vjenčali se, a kad je on postao poznati političar, došlo je do promjene. Moralne vrijednosti i standardi koje su zajednički gradili odjednom mu više ne znače ništa. Nastaju dva svijeta. To je drama 21. stoljeća koju može gledati i netko tko nije zaljubljenik u Krležu.
Uz to, nastavljam s tribinom "Na krilima poezije" koju vodim svake srijede od 18 do 19 sati u Jazz Caffe baru Forum. To je mjesto na kojem su nastupali Zijah Sokolović, gdje smo imali Zdenku Kovačiček i niz naših ozbiljnijih glazbenika. Tu sam i kao pjesnikinja: imam izdano dvadesetak pjesama u zbornicima udruge Kultura snova. Volim ljubavne teme, ali pišem o svemu. Jednu pjesmu već mi je uglazbio Walter Neugebauer, a uskoro bi trebao njih još nekoliko, s obzirom na to da sve izvrsno "dišu" uz melodiju šansona. Naravno, nastavljam i rad sa svojom modnom udrugom, s djecom i sa seniorima, a nadam se da će doći i prilika da se okušam u glumi u kakvom filmu ili seriji.
Što radite u slobodno vrijeme, imate li hobi?
Jedrim na dasci na Jarunu, to mi je strast, tamo ponavljam i tekstove, kao što sam već rekla. Volim hodati, plivati. A uz to, svaku večer prije spavanja napravim 150 do 200 trbušnjaka. Može biti i u dva ujutro. Ako sam se već smjestila u krevet i sjetim se da ih nisam napravila, palim svjetlo i odradim ih.
Otvori KEKS Pay
