Još dok se gradio HNK2 bilo je jasno o kakvom se velikom kulturnom iskoraku za grad Zagreb, ali i za Hrvatsku u cjelini, radi. To je potvrđeno premijerom mjuzikla „Cabaret“, a 'pečat' na tu spoznaju udarila je prva dramska premijera na toj sceni, u tom novom kazalištu. Dramu Friedricha Schillera „Maria Stuart“ režirao je cijenjeni koreograf i redatelj Matija Ferlin i to tako da je stvorio djelo koje je doslovno raširilo krila dramskom ansamblu središnje nacionalne kazališne kuće. Redatelj je dramu izgradio iz pomno odabranih elemenata koji su dozvolili glumcima HNK Zagreb da zarone u materijal koji je – takav kakav smo ga vidjeli – poprilično nezamisliv na sceni velikog HNK. Na rubu eksperimentalnog kazališta, u zagrljaju izvedbenog rizika, u redateljskom procesu u kojem su podjednako važni i tijelo i glava svih glumaca nastala je nova predstava koje je s jedne strane posve drugačije čitanje „Marie Stuart“ od onih kakve obično gledamo, a s druge važna komentar našeg aktualnog trenutka u kojem neki novi svjetski vladari kroje nove granice svijeta.
Priča je svima dobro poznata: osamdesete su godine 16. stoljeća, Britanijom vlada Elizabeta I., koja je u zatvor strpala Mariju Stuart kraljicu Škotske. To je klasična borba za moć s jedne strane, s druge sve samo ne klasična jer u glavnim su ulogama dvije žene. Njihov sukob i borba za krunu ujedno je i religijske borba – Maria je katolkinja, Elizabeta I. protestantkinja tj. slijedi vjeru koju je uveo njen otac Henrik VIII. Schiller je dramu ispleo oko susreta dvije kraljice iako nema baš nijednog dokaza da se on ikada dogodio, štoviše mnogo toga ide u prilog tvrdnji povjesničara da se njih dvije nikad nisu srele. Schillera u djelu koje je napisao pet godina prije svoje smrti, a koje je praizvedeno 1800. godine, zanima funkcioniranje države, moć kao takva, kao i svi ljudi koji okružuju dvije kraljice i besprizorno manipuliraju njima. Zanima ga koliko su te dvije žene različite, i to u trenucima dok jedna donosi smrtnu presudu, a osuđena se još nada pomilovanju. Na toj matrici Ferlin gradi priču koja jest priča o moći i o manipulacijama moćnicima, ali je i moćna priča o tome koliko su vladari istinski sami. Iako ih to ni na koji način ne iskupljuje.
U predstavi „Maria Stuart“ na prvom mjestu ugodno iznenađuju njen tekst i jezik. Dramaturg Goran Ferčec ovdje je, po prijevodu Trude Stamać, stvorio izvedbeno čudo načinom na koji teku Schillerovi stihovi, a posebno načinom na koji u taj tekst posve organski ulaze riječi našeg uličnog govora, poput primjerice riječi 'kužiš?'. Iz te dramatizacije raste Ferlinova režija. Pozicija obje kraljice ovdje je neupitna i neprikosnovena, svaka je točno postavljena u svoj okvir, kako povijesni, tako i Schillerov. Ali sve oko njih, čak i sve na njima, čini svojevrsni ironijski odmak, koji zorno, sve do završe pjesme koju pjevaju svi glumci, pokazuje da ista (ako ne i gora) takva borba za moć kroji i naše sudbine.
Scenograf Mauricio Ferlin scenu gradi od mobilnih elemenata koji su i dvorci i crkve i ispovjedaonice u konačnici i stratište, a u svemu tome izdvajaju se orgulje, kao jedinstveni detalj koji spaja katoličke i protestantske crkve. Još upečatljiviji (ironijski) posao obavili su kostimografi Matija Ferlin i Desanka Janković. Jasno je da se redatelj ovog posla nije prihvatio samo zbog estetskog, tj. vizualnog, dojma predstave. Tako primjerice svima koji pamte trenutak kada su se pojavili famozni pokrivači tj. deke zvane „ambasadorice“, ogrtači visokorangiranih plemića koji su skrojeni od najkičastijih primjeraka tih deka (poput onih na kojim su bile nacrtane kože tigrova) i više su nego smiješni. Oni u predstavu unose element hohštaplera, baš kao što to čine i perjanice na glavama tih istih plemića, iste one koje i danas nose konji na najsvečanijim događajima britanskog dvora koje TV kamare raznose u domove cijelog svijeta. Posebna priča su kostimi kraljica; Mariju gledatelji sreću u jutarnjem joggingu, u tenisicama, sportskoj opremi, kasnije nosi traperice i tek se na stratištu pojavljuje u haljini koja nosi obilježja njenog vremena. Elizabeta je u kostimima po kojima pamtimo njemu imenjakinju Elizabethu II., s frizurom koja je neobično uspjeli spoj pokojne kraljice i isto tako pokojne čelične lady, britanske premijerke Margaret Thatcher. I glazba Miodraga Gladovića (koji je ujedno i oblikovatelj zvuka u predstavi), kao i svjetla Antona Modrušana slijede iste autorske principe te doprinose jedinstvenoj cjelini predstave.
Naravno, predstavu je redatelj postavio kako bi bila istinski promišljen poligon za pokazivanje i dokazivanje glumačkih veličina. Nina Violić je suzdržana i odmjerena Elizabeta, Jadranka Đokić strastvena i predana Maria Stuart, a njihov telefonski razgovor (da, ovdje kraljice iz 16. stoljeća imaju telefone) izuzetna lekcija glumačkog partnerstva. Svi ostali glumci: Luka Dragić, Livio Badurina, Dušan Gojić, Silvio Vovk, Domagoj Ikić, Marin Stević, Ivan Jončić, Alan Šalinović, Iva Mihalić i Tesa Litvan također su odlični, a mladima treba odati priznanje i za ne mali trud oko fizički zahtjevnih elementa nekih od svojih uloga. Posebno priznanje uz dvije kraljice pripada i Fabijanu Komljenoviću, počevši od sviranja orgulja (ovaj je glumac i akademski obrazovani glazbenik), pa sve do njegovog monologa u kojem predstavlja tragične sudbine kraljeve iz dinastije Stuart. Dok se redaju prikazi životinje ubijenih u lovu on je posve ozbiljan, baš kao i kada u tom nizu iskrsnu prizori zvjerstva kojeg je Britanija počinila vladajući svojim kolonijama i tek običnim „hmm“ uspijeva poentirati sve što „Maria Stuart“ nudi gledatelju.
Otvori KEKS Pay
