Koronavirus učinio je mnogo toga, pa i “ukinuo” promocije knjiga, dodjele nagrada... Tako i Snježana Babić Višnjić, književnica u prvom redu poznata po djelima za djecu i mlade, još čeka da joj uruče nagradu Ovca u kutiji za najbolju slikovnicu, koju je osvojila za “Park u oblacima”. No korona je nije spriječila da i dalje marljivo piše.
Pisanje je samotan posao, a rekla bih da ga je pandemija učinila još posebnijim. Kako ste preživjeli 2020., kako se nosili sa svim izazovima i – nastavili pisati?
Početak razdoblja korone zatekao me je u Švicarskoj. Nizala sam susret za susretom po švicarskim školama u kojima se održava nastava na hrvatskom jeziku i bile su to okolnosti u kojima sam mogla zorno prenijeti malim i velikim čitateljima, jer prisutni su bili i roditelji i djeca, esencijalno značenje književnosti: da nam bude potporanj u trenucima neizvjesnosti. U novim smo okolnostima osjetili koliko je snažna ljudska potreba za međusobnim povezivanjem, a priče u najširem smislu, od čavrljanja uz kavu do književnosti, odraz su tog dijela našeg bića i težnje za zbližavanjem. U samoosamljeničkim danima osjetila sam mane doba korone: prije svega pad koncentracije. Shvatila sam da treba opustiti osjetila i jednostavno živjeti, a pandemiju i potrese koji su uslijedili tumačit ćemo s odmakom. No ovo je doba zato odlično za dovršavanje prije započetoga.
Slikovnice osobno ubrajam u najvažnija književna djela, jer samo one mogu svoje čitatelje zauvijek vezati uz knjige. Kakvo je vaše mišljenje? Kakve ste slikovnice voljeli u djetinjstvu?
Slikovnice su jako zanimljiv i intrigantan književni format. Što se više njima bavim, toga sam svjesnija, čemu pridonosi i to da vodim radionice pisanja slikovnica u CeKaPeu. Moja je prva slikovnica bila neka verzija Crvenkapice u stihu i čak nije imala ime autora na naslovnici, što dovoljno govori o njezinoj primarno komercijalnoj naravi, a ipak te stihove pamtim cijeli život, ma koliko banalni bili. Ta me spoznaja ponukala da pokušam prenijeti i drugima koliko su te prve knjige važne i da im moramo posvetiti veliku pozornost. Prečesto se čuje kako nije teško napisati slikovnicu. Takav stav pokazuje posvemašnju odsutnost odgovornosti i svijesti o tome što je slikovnica. Ona mora privući pozornost, ponuditi zanimljivu priču i usaditi sjeme promjene koje će niknuti kako dijete bude odrastalo. To je ideja mjehurić koji će se u pravom trenutku djetetove zrelosti osloboditi i oblikovati ga u odgovornoga, slobodnomislećeg čovjeka. To je zadatak svih knjiga za djecu, a kome to zvuči prezahtjevno, neka se ne upušta u pisanje za njih.
Možete li nam odgovornost autora koji piše za najmlađu djecu objasniti na temelju vaše slikovnice “Park u oblacima“ za koju ste dobili nagradu Ovca u kutiji za najbolju slikovnicu?
U toj se priči čudesno posložilo mnogo slojeva. Obuhvaća tri generacije jedne obitelji – djeda, oca i djevojčicu. Oni su uhvaćeni u mrežu nelagode koja traje desetljećima i povlači za sobom pitanje kako ispraviti davno nanesenu nepravdu, dok šutnja generira nove nesigurnosti. Kad sam napisala tu priču, osjetila sam da u rukama imam nešto što isijava. Sada, s odmakom, mogu taj osjećaj analizirati. Jedna od dominantnijih emocija koja se provlači mojim djelima, a posebno “Parkom u oblacima” jest sjeta. Sjeta definitivno nije popularna emocija, no njezina je dragocjenost u podsjećanju na prolaznost, podsjećanju da živimo u trenutku, ovdje i sada. Bez svijesti o prolaznosti promaknut će nam bitno, a to su te sitnice koje će sutra nabujati ako odmah ne priznamo pogrešku. Svijest o drugome, o tome da su nam životi povezani do te mjere da nema nevažnih sitnica, polazište je za drukčije promišljanje svijeta i njegovu rekonstrukciju na zasadima vrijednosti koje jamče napredak i ostvarivanje potencijala svakog pojedinca, a posljedično i napredovanje društva.
Koliko je za slikovnice važna suradnja s ilustratorima, a vi imate iskustva u radu s najvećim, počevši od Trenca?
Najvažnije je da su senzibiliteti komplementarni. Primarna mi je briga da moj tekst pruži ilustratoru dovoljno prostora za slobodnu interpretaciju. Bez uzajamnog povjerenja nema suradnje i nikad nisam sugerirala ilustratoru svoje ideje, nego sam čekala da vidim kako će on njih pretočiti u sliku, boje, prizore, kako će ih učiniti vidljivima i koje će segmente priče za to odabrati. Od Milana Trenca, koji je najzaslužniji zato što je naša slikovnica ponijela titulu jedne od najljepših knjiga u Hrvatskoj, preko stripovskog Nike Baruna, koji odlično osjeća likove, i Borisa Kuglera, koji slika osjećaje kao da su opipljivi, pastelne nostalgičnosti Ane Kadoić, do Branke Hollingsworth, koja je oslikala ”Park u oblacima” i podijelila sa mnom radost pobjede na natječaju Ovca u kutiji između 90-ak slikovnica, mogu reći da je ključno da ilustrator osjeti tekst. I da sam sa svima njima imala mnogo sreće.
Pišete i romane za mlade. Nedavno je izašao “Povratak u Andautoniju”. Kako se rodila ideja da mladima ponudite povijesne romane?
Ideja se rodila iz promišljanja o tome što mladi danas čitaju, a često se oduševljavaju onim što su im veliki marketinški magovi nametnuli. Dakle, slijede se trendovi, a ja sam željela nešto autentično. Uočila sam da imamo mnogo ishodišta za pustolovne romane, koji bi mogli odjeknuti i izvan naših granica jer su dio svjetske povijesti. Stoga sam im željela otkriti kako su naši prostori nekoć bili živi. Da je Rowling napisala priču o prijateljstvu dječaka iz sadašnjosti i djevojčice iz prošlosti, ili roman o siročetu koje odrasta u Andautoniji i Rimu pa preživljava snalažljivošću u sjeni gladijatora, za tu bi knjigu svi čuli. Mi nemamo jasan i glasan sustav oglašavanja novih knjiga koji bi zajamčio da se za knjigu, pa čak i nagrađenu, čuje izvan uskog kruga upućenih. Unatoč tome, ”Andautonac” je bio iznimno čitan, u prvoj je godini doživio drugo izdanje, a nadam se da isto očekuje i njegov nastavak ”Povratak u Andautoniju”.
Koliko je za taj ciklus bilo potrebno povijesnih istraživanja, jer nije lako autentično oživiti neku davno prošlu epohu?
Istraživanje je nužno, ali koliko god daleko otišli u prošlost, svaka je povijesna priča zapravo priča o nama, lišena dekora tehnološke suvremenosti. To je ogoljavanje da bismo došli do što čišćih i jasnijih relacija kojima svjedočimo i danas, koje nas potiču ili koče. Posebno se obračunavam s predrasudama poput poimanja da je lijepo i dobro, a ružnoća i grubost odraz lošeg, te izazivam na razmišljanje o tome koliko štetu nanosimo djeci kad ih odgajamo u sjeni niza predrasuda. Naravno, takav put u prošlost je posut artefaktima nekog drugog doba, ponovno sam čitala zapise Julija Cezara iz galskih ratova te uživala u dokumentarcima na History Chanelu.
Jeste li u svem tom poslu pomalo zanemarili nas odrasle?
Sva su moja promišljanja o svijetu namijenjena odraslima, ali kako mi, veliki, teško mijenjamo navike, usmjerila sam se budućim odraslima. Lani mi je izašao roman za odrasle ”Kocke od maka” koji je, slijedom toga da me svi prepoznaju kao pisca za djecu i mlade, završio na odjelima knjižnica za djecu i mlade. Za taj sam roman dobila stipendiju Ministarstva kulture i njime pokušavam upozoriti naše suvremenike koliko su ogrezli u neke obrasce i konstrukte koji im priječe da vide preko granica svojih okoštalih navika. No svakim svojim djelom, i onim za velike i za male, zapravo apeliram na dijete u svima nama da se pobuni. Tu primarno mislim na one koji odlučuju o tuđim životima, a nisu toga svjesni jer su se ogrnuli obmanama da im njihov položaj (šefa, ministra, urednika, direktora...) daje pravo da zanemare primarno ljudsko. Nema položaja ni ideje u ljudskom društvu koje će opravdati zanemarivanje ljudskosti.
Na Sceni Gorica upravo se priprema vaša prva drama ”Susjedi”. Kako je došlo do suradnje s tim kazalištem?
Posebno sam ponosna na tu dramu i zahvalna glumici i ravnateljici Miji Krajcar što je imala hrabrosti izboriti se za taj tekst. Povezale su nas priče za djecu koje je Mia čitala na jednoj promociji, a vezu smo učvrstile razgovorima koji su nas doveli na odrasle teme. Možda i sama ne zna koliko je bilo hrabro od nje realizirati dramski tekst manje poznatog hrvatskog dramatičara, iako nisam ni mlada ni neiskusna, već iza sebe imam niz dramskih tekstova realiziranih na radiju i na manjim scenama (Gradsko kazalište u Požegi). Većina ravnatelja hrvatskih kazališta nije spremna na takav iskorak jer sigurnije je slijediti put koji je netko utabao i opravdavati se trendovima. Ivan Leo Lemo već je osmislio režiju koja će istaknuti najbolje u tekstu i udahnuti život toj suvremenoj komediji u kojoj upozoravamo kako lako čovjek čovjeku postane vuk. Dovoljno je da im se preklope interesi.
Pokušaj indoktrinacije djece kako bi postala aktivistički zombiji bez kritičkog mišljenja.. uhodana praksa medijske močvare.. izlagati danas djecu medijskim sadržajima bez provjere tko stoji iza istih definicija je lošeg roditeljstva