Na otvorenoj sceni Stare plinare u subotu je praizveden autorski projekt Zlatka Pakovića “Građanin Matijanić, misterij o liberalnoj demokraciji”, drama u tri čina o smrti novinara Vladimira Matijanića. Naslovnu ulogu igra Luka Čerjan, dok ostale tumače Katarina Romac, Andrea Mladinić, Zdeslav Čotić, Tajana Jovanović, Marija Šegvić i Vicko Bilandžić (glas poruka s Matijanićeva mobitela). Kostimografiju i scenografiju potpisuje Tina Vukasović Đaković, glazbu je skladao Damir Avdić, za plesni pokret zaslužna je Anja Ostojić, dizajneri svjetla i zvuka su Srđan Barbarić i Tomislav Luetić. Autora teksta i redatelja Zlatka Pakovića pitali smo...
Odakle vam inspiracija za predstavu o Vladimiru Matijaniću, jeste li ga osobno poznavali?
Vladimira Matijanića poznavao sam osobno. Upoznao nas je Viktor Ivančić još dok je Matijanić bio novinar Slobodne Dalmacije. Znao mi je katkad poslati poruku s kakvim pitanjem koje se tiče javnih poslova, ali ništa više od toga. Ja sam redovito čitao njegove novinske tekstove jer su mi bili ključnim izvorom za razumijevanje stanja stvari u Hrvatskoj. Dobro novinarstvo pruža mi uživanje. Posvećenost činjenicama najsubverzivnija je djelatnost, jer utvrđivanje činjenica i njihove uzročno-posljedične veze razotkriva temeljito skrivane malverzacije u sferi interesa, u kojoj se instrumentalizira ono što zovemo istinom, pravdom, krepošću i ćudoređem. Koliko su činjenice ključne, neka posvjedoči ovaj benigni primjer iz recepcije moje kazališne prakse: nedavno sam u riječkom Novom listu, koji slovi vrlo liberalnom novinom, čitao kritiku svoje zagrebačke predstave o Sokratu, krcatu gromopucatelno izrečenim vrijednosnim sudovima, a da se nije identificirala nijedna jedina činjenica dane drame i predstave. Činjenice se tu falsificiraju iz osnova; na primjer, kaže se kako ja kritiziram atičku demokraciju jer je bila robovlasnička, čime me se svodi na intelektualnoga retarda, iako u predstavi jasno govorim kako je robovlasništvo atičke demokracije smiješno u usporedbi s jezivim robovlasništvom na kojem se temelji današnja demokracija. Dakle, u toj se kazališnoj kritici izrijekom tvrdi da predstava govori upravo ono što ne govori i da ne govori upravo ono što govori. Analiza djeluje logično, ali na osnovi falsificiranih činjenica. Otkad je novinarstva, to se naziva obmanom. Alfa i omega novinarstva jest utvrđivanje stanja fakata o fenomenu koji se opisuje i analizira. Matijanić je upravo to činio i stoga bio vrsni novinar. A kada za nekoga tvrdimo da je vrsni novinar – pazite sad! – istovremeno tvrdimo i to da je pošten čovjek. To je bit poetike novinarstva: čovjek koji je posvećen činjenicama mora ih iznositi na vidjelo bez obzira na svoja osjećanja glede tih činjenica, bez obzira na svoje ideološke, političke i estetske preferencije, bez obzira na svoja poznanstva, srodničke relacije i osobna neprijateljstva i omraze i bez obzira na to s kojim su ljudima i odnosima u društvu te činjenice u generičkoj i genitivnoj vezi. Dakle, ne možete biti izvrsnim novinarom a da niste i izvrstan čovjek, dočim možete biti genijalnim književnikom, a da ste u moralnom smislu nesolidan čovjek. Vladimir Matijanić, to je vlastito ime koje danas postaje zajedničkim imenom za ljude kod kojih nema raspora između onoga što po svom pozivu pišu i govore i onoga što su spremnima činiti. Stoga je Vladimir Matijanić i umro. Njegovu herojsku smrt kazalište bi moralo prepoznati kao vlastitu temu. Heroj pogiba, a njegov pothvat ostaje kao putokaz. Jasno, teško je danas zamijetiti putokaz u posijanim “bespućima povijesne zbiljnosti”.
Zašto ste se odlučili za naslov “Građanin Matijanić”?
Zato što je načinom svoje smrti Matijanić razotkrio da kao građani danas možemo samo umrijeti. Recimo to emfatično! Građaninu se danas ne dâ živjeti! U suprotnom, da je tako kako nije, građanin, kakvim je Vladimir Matijanić bio, bio bi pravodobno hospitaliziran. Da je tako kako nije, građanin, kakvim je Vladimir Matijanić bio, bio bi pristojno plaćen za svoj akribično obnašani novinarski posao i zaštićen od sudskih gonjenja, prijetnji i brahijalnih napada. Ako ćete od svog novinarskog rada živjeti, i pritom udobno, biti uglednim čovjekom te bezbrižno hodati ulicom, onda ćete biti pripadnikom krda ili čopora elite, ili – ako ste baš tankoćutni, reći ću to ugodnije i primjerenije ljetu i turističkoj sezoni – jata elite. A biti u jatu, čoporu ili krdu, znači samo jedno, ne biti građaninom. Smrt Vladimira Matijanića zrcali smrt građanina uopće. Smrt Vladimira Matijanića ogledalo je smrti novinara uopće. Nema zemlje za građane. Nema medija za novinare.
Kako ste birali glumce?
Pred brojne iz HNK iznio sam činjenice o tome tko je Vladimir Matijanić i što je i kako činio te kako je i zašto morao umrijeti. Govorio sam o tome zašto je taj čovjek heroj i zašto neće biti prepoznat kao heroj, zašto po njemu neće biti nazvana nijedna ulica, kako to po logici stvari pripada heroju. Govorio sam im o tome što će i kako predstava govoriti i komu će sve od nje biti muka, a koga može i treba oduševiti. Kad sam čuo što o tome sami imaju reći, onda se, prema nepisanom načelu idejne i moralne suglasnosti, formiralo glumačko društvo malo, ali odabrano.
Zašto ste se opredijelili za otvorenu scenu, prostor Stare plinare?
Vladimir Matijanić je poput protagonista antičke tragedije i filozofije, poput Prometeja ili Demostena. Izvedbom na otvorenom, htio sam kazalište vratiti njegovim počecima – kada se, istodobno s dijalektikom i demokracijom, stvaralo na agori. Ne bez patosa, možemo reći: Matijanić je posljednji javni čovjek u Hrvatskoj.
Intendant splitskog teatra Vicko Bilandžić na konferenciji za medije predstavio vas je kao “zločestog dečka regionalne kazališne scene”. Kako to komentirate?
Bili ste na toj konferenciji i čuli ste ton kojim je Bilandžić to izgovorio. Zašto to kažem? Zato što ton kojim izgovarate nešto točnije govori o tome što izgovarate od samog značenja. Djeca koja uče govoriti reagiraju na ton, a ne na sadržaj iskaza, da potom te riječi pri srcu dugo nose u kontekstu tona kojim su izgovorene. Slušam pomno što i kako o genocidu u Gazi, koji ne imenuju genocidom, govore njemački, nizozemski i zvaničnici EU, poput Ursule von der Leyen, i zapažam da govore isto što su govorili i nacionalsocijalisti krajem tridesetih godina o europskom miru, samo što ovi sada ne viču. Eto zašto briljantni američki javni intelektualac Norman Finkelstein Ursulu von der Leyen naziva “nazi princess”. Sad je tu došlo do uljudbenog glajhšaltovanja tona kojim se izražava nacistički sadržaj. No, nismo više u dobi kad učimo govoriti i morali bismo znati što su praktičke posljedice govora političara, ne prepuštajući se umilnoj glazbi njihovih riječi. Vratimo se sad vašem pitanju koje nas je odvelo u ozbiljnu političku analizu! Dakle, iz tona kojim je to izrečeno, jasno je kako me je Vicko Bilandžić htio pohvaliti. Izraz “zločesti dečko”, hrvatska je inačica onog famoznog, svuda odomaćenog francuskog izraza “enfant terrible”, što bi, u ovakvom kontekstu, imalo značiti onaj tko se ne miri s postojećim. Onaj koji se usuđuje pitati o onome što uobičajeno smatramo neupitnim.
Što mislite o sustavu liberalne demokracije koji omogućava i ovakve predstave?
Pretpostavljam da je liberalna demokracija najbolji politički sustav za koji smo danas sposobni. On je, prije svega, strukturiran patrijarhalnošću, a njegove pravosnažne inovacije o rodnoj ravnopravnosti samo su probitačni ustupci bijele muške elite. Nije stoga nikakvo čudo da ovoga zločestog starog dečka pred vama inspiriraju prije svega Emma Goldman, Rosa Luxemburg i Simone Veil te nekolicina pedera predvođenih Jeanom Genetom i Jamesom Baldwinom, dakle, onima koji se nisu dali “etatizirati” i “elitizirati”, nego su ostali duboko svjesni činjenice kako je klasna podvojenost bit društvenog sukoba. Dakle, kao što je strukturno patrijarhalan, a promiče ideju tolerancije, sustav liberalne demokracije također je duboko cenzorski, iako promiče slobodu stvaralaštva. Moj je dramaturški i redateljski zadatak da po ugledu još na Eshila govorim o onome što u najboljem sustavu ništa ne valja i iz čega ničega dobrog neće biti dobrim ljudima.
Otvori KEKS Pay
