Na samom početku predstave na sceni je mitska žena, ona koja premošćuje vrijeme. Na njezinoj je glavi svojevrsna kruna od grana. Kazalištem odjekuje lelek. Težak je to, zapravo brutalan početak predstave "Sigurna kuća", koja je svoju premijeru u Gavelli imala u tjednu u kojem je u Hrvatskoj ubijena još jedna žena. Ubio ju je suprug, njezino tijelo odbacio u šikaru i ovlaš ga prekrio lišćem. Femicid je tema ove jako dobre i jako važne predstave, autorskog projekta redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, nastala prema istoimenom romanu Marine Vujčić.
Otkako su se, kao kreativni tandem, pojavile na hrvatskoj kazališnoj sceni, Anica Tomić i Jelena Kovačić rade predstave koje ruše granice teatra, čak i umjetnosti, te uporno i strastveno upozoravaju na rak-rane našeg svijeta. "Sigurna kuća" počinje kao predavanje iz povijesti umjetnosti, a reference na velike umjetnice koje su bile silovane i ubijene jasan je podsjetnik da su žene žrtve otkako je svijeta i vijeka. Nakon toga slijedi priča o jednoj ženi, a njezina priča jasno razotkriva poražavajuću istinu da se svaka od nas može naći u vezi (i braku) sa zlostavljačem, kao i to kako je sve u našem društvu sazdano od tradicije i predrasuda koje će je u tom paklu (uglavnom) zadržati do tragičnog kraja. Ovdje žena u samoobrani ubije supruga, a taj je čin najteži i najemocionalniji trenutak predstave; na sceni se ne vidi ubojstvo, ali čuje se vika strašne svađe kroz koju tek probuđena trogodišnja djevojčica doziva svoju mamu.
Važnost ove priče nadmašuje upozorenje jer ona leži u otkrivanju obrazaca: kako suprug od ludo zaljubljenog muškarca postaje manipulator, a zatim i zlostavljač, način izolacije žene zarobljene u takvoj vezi, kako psihološki udarci bole (ponekad i) više od onih nanesenih šakama, koliki je sram žene koja skriva u kako teškoj situaciji živi, kako najbliža okolina, počevši od žrtvine majke, ne želi vidjeti prvo stanje stvari, jer, za boga miloga, on je ugledni profesor koji je tako voli... Tu su i susjedi, policija, socijalna služba... Svi koji će iznevjeriti žrtvu. No, da ne bi bilo zabune, Gavella u svojoj novoj predstavi ne nudi slučaj crne kronike niti (opet ne daj bože) feministički pamflet o zlostavljanim i ubijenim ženama, jer u svim segmentima kazališne umjetnosti "Sigurna kuća" odlična je predstava. Gleda se s čvorom u grlu i želucu, a toliko je važna da bi je u prvom redu trebali gledati mladi, od trećeg razreda srednje naviše, jer ako to kazališno iskustvo zaustavi jednu ruku koja poleti u šamar i osnaži jednu djevojku/ženu da pobjegne glavom bez obzira na prvi znak nevolje, onda je tu umjetnost koja čini čuda. Osobno čvrsto vjerujem u to.
Jelena Kovačić potpisuje adaptaciju romana i dramaturgiju predstave te je s redateljicom Anicom Tomić autorica koncepta. Ona je najzaslužnija za užas koji raste pred očima gledatelja, dok redateljica pronalazi načine da taj užas teatarskim jezikom učini upozorenjem koji ne blijedi iz svijesti gledatelja. Uz glazbu Nenada Kovačića, svjetlo Zdravka Stolnika i kostime Marite Ćopo, ključan autorski doprinos predstavi dali su Lada Petrovski Ternovšek, koja je kreirala scenski pokret pazeći da scene fizičkih obračuna na prijeđu granicu gledljivosti, te scenograf Matija Blašković, koji je vještom scenom na "katove" i kotače uspio poentirati činjenicu da su ovakve ženske sudbine svuda oko nas, dok je upotrebom škura na prozorima podsjetio na zadarski slučaj žene koja je ubila muža zlostavljača.
Najveći teret ove zahtjevne predstave podnijeli su glumci. U glavnoj je ulozi Dijana Vidušin, čija krhka pojavnost naglašava besprijekorno dočarana (teška) emocionalna stanja zlostavljane žene, od početne nevjerice nakon prve pljuske pa sve do ubojstva koje ona počini. Enes Vejzović na trenutke doslovno zastrašuje jer toliko dobro glumi preobrazbu od zaljubljenog do monstruoznog. Ksenija Pajić i Filip Šovagović u ulogama roditelja beskrajno točno poentiraju dva pola između kojih se kreću društveni komentari femicida – od nevjerice do bespomoćnog očaja. U predstavi nema loše uloge, ali treba izdvojiti odličnu Barbaru Nolu, posebno kada je jedina susjeda koja pokušava pomoći, a istinsko iznenađenje "Sigurne kuće" je Helena Buljan. Njezin monolog žene koju je muž ubio kada je imala 80 godina, nakon 55 godina braka, jasan je dokaz da velike glumice nemaju godine. Samo im treba dati posla.
Otvori KEKS Pay
