Sedam neobjavljenih albuma Brucea Springsteena u box setu "Tracks 2: The Lost Albums" još su jedan dokaz začuđujuće produktivnog i "skrivenog" rada, uza sve ono javno što je Springsteen tijekom desetljeća objavljivao. Ujedno i objašnjavaju zašto je svoj katalog radova Springsteen prije nekoliko godina prodao Sonyju za rekordnih 550 milijuna dolara. Na ovakvom repertoaru "izgubljenih" albuma može se ozbiljno raditi na tržištu, golema je to zaostavština, a u "ladici je još pet CD-ova planiranih za iduće izdanje "Tracks 3". Pored svih albuma koje znamo, ovih sedam do sada "izgubljenih" s 83 pjesme čine jednokratno povećanje od oko 25 posto Springsteenova diskografskog kataloga.
Sa sedam studijskih albuma neki naprave čitave karijere, a neki ih snime, miksaju i odluče pospremiti u arhivu. "Tracks 2: The Lost Albums" moguće je promatrati i kao usporednu karijeru i odgovor na pitanje "što bi bilo kad bi bilo", da se Springsteen nije "pomirio" s E Street Bandom 1999., nego da je nastavio raditi solistički, kao od 1988. godine. Ovih sedam albuma pokrivaju razdoblje od 1983. do 2018. godine kad su nastale zadnje snimke; samo taj zadnji album "Perfect World" uključuje neke članove i "zvuk" E Street Banda, ali je i sam Springsteen bio jasan rekavši da se zapravo ne radi o pravom i planiranom albumu, već deset pjesama koje su snimili od početka dvijetisućitih do 2018., a nisu objavili na redovnim albumima.
"Perfect World" dobar je za kraj, iako je najlošiji od uključenih, kao nešto familijarno za široku publiku, koju ostalih šest albuma vrlo lako može iznenaditi. Radi se o zbirci prilično različitih albuma koji pokazuju Springsteenove mijene, a upravo zbog njihove radikalnosti neki od ovih materijala nisu bili objavljeni kad su snimljeni. Iako je publika donekle bila upoznata s ovim izletima na drukčije teritorije, to joj je bilo omogućeno tek u manjoj mjeri koja nije remetila pažljivo vođenu Springsteenovu karijeru. Ponekad je šteta da je bilo tako. Primjerice, kako objasniti da nakon Oscarom nagrađene pjesme "Streets of Philadelphia" Springsteen nije objavio 1994. snimljeni "The Farewell Party", čijih deset pjesama čine album jednim od njegovih ključnih. Upravo zato što bi deset tamnih tema podloženih elektroničkim loopovima ili svirkom "drugog benda" (s kojim je bio na turneji 1993./1994.) odvelo priču predaleko pa se na nagovor praktičnog menadžera Jona Landaua Springsteen 1995. opet spojio s The E Street Bandom i snimio četiri nove pjesme za Greatest Hits album, koji je prodan u 10 milijuna primjeraka.
Još jedan primjer; iste 1995. snimio je i sjajan kantautorski album "The Ghost of Tom Joad", ali u isto je vrijeme uz tu tamnu ploču snimanu po noći, danju snimio i "Somewhere North of Nashville", odličnu rockabilly i country-swing ploču koju tek sada čujemo. Da su objavljene zajedno, bile bi neka vrsta folk-country verzije nekadašnjeg dvostrukog albuma "The River". Još bolje, u dvije iduće godine snimio je i album "Inyo", još temeljitiji nastavak "Toma Joada", svojevrsnu kroniku meksičko-kalifornijskih odnosa i utjecaja. Koristeći čak dva mariachi benda, "Inyo" pokazuje koliko je Springsteen otvorio temu prošlim albumom i zainteresirao se ne samo za međugranične nego i međuljudske odnose i utjecaje. No "Inyo" je, osim dvije pjesme kasnije uvrštene na solo album "Devins and Dust" 2005., ostao neobjavljen, da bi danas, u vrijeme žestoke migrantske krize i obračuna američkih vlasti s "obojenima" bio još zanimljivija pilula koja kontekstualizira i ulogu žena u meksičkoj revoluciji.
Springsteen je često i čvrsto držao "škare" u svojim rukama. "LA Garage Sessions 1983" kolekcija je od 18 pjesama snimljenih nakon "Nebraske", a prije "Born in the U.S.A.", kad se prvi put dohvatio ritam mašina i u Los Angelesu sam kod kuće snimio pjesme koje tvore zasebnu cjelinu. Samo dvije kasnije objavio je kao B-strane singlova, a sve skupa čine zanimljiv pothvat sa sjajnim pjesmama koje zvuče kao logična poveznica između "Nebraske" i "Born in the U.S.A.".
Dva albuma snimljena u dvijetisućitima zanimljiva su jer su nastala nakon povratka E Street Banda na albumu "The Rising", ali Springsteen je i dalje nastavio istraživati solističke teritorije. "Faithless" je zabilježio 2004. kao planirani filmski soundtrack za film, "duhovni vestern" koji nikada nije snimljen. Spekulira se da se radilo o projektu Ridleya Scotta, koji je kasnije producirao dokumentarac "Springsteen & I" i Stevena Spielberga. "Faithless" je najkraći u ovoj seriji neobjavljenih radova, s nekoliko ambijentalnih instrumentalnih tema i pjesmama koje tematiziraju vjeru, tj. gubitak vjere i otvoreno su spiritualnog ugođaja. Uz majstorsko baratanje konvencijama instrumentalne glazbe poput Rya Coodera, ni Tom Waits nije predaleko.
U trenutku kad je 2010. počeo raditi s producentom Ronom Aniellom, multiinstrumentalistom koji mu je postao i arhivar i stalni suradnik u kućnom studiju, Springsteen je 2011. snimio kantautorski album "Western Stars" objavljen tek 2019., nakon sezone posvećene autobiografiji i serije nastupa na Broadwayu. No uz "Western Stars" snimio je još jedan album – "Twilight Hours", koji je ostao u ormaru, a objavljen je tek sada. Još više usmjeren prema utjecajima Burta Bacharacha, Franka Sinatre i Jimmyja Webba, "Twilight Hours" donosi croonerskog Springsteena iz newyorških barova s bogatim orkestracijama, laganog glasa i teških tema o prekinutim ljubavima u velikom gradu. S više od pet sati glazbe, "Tracks 2 – The Lost Albums" zahtijeva pomno proučavanje i nudi ozbiljno slušanje autora poznatog po tome da je oduvijek više toga zaključavao u arhivu nego objavljivao za javnost.
Otvori KEKS Pay
