Sve dosad Williamsa ste mogli voljeti ili mrziti, ali i najveći su mu klevetnici priznavali dvije stvari – prvo, čovjek odlično pjeva i drugo, zaslužan je za neke od impresivnijih trenutaka engleske srednje struje. Pjesme poput “Better Man”, “The Road To Mandalay” ili “Me And My Monkey” nisu radovi genija, ali su nadahnuti primjeri dobro iskorištenog njuha za perfektan pop.
Na žalost, na albumu Rudebox arogancija u stilu “sve ja mogu” odvela ga je na rub katastrofe i preko njega, ravno na kreativnu donju točku. Doduše, katastrofa je ublažena s nekoliko slušljivih pjesama među kojima su se našle i prerade infantilnog Manu Chao hita “Bongo Bong” te “Louise” – zgoditka zaboravljenih Human League iz ranih osamdesetih, pjesme koja je u Robbiejevim rukama zadržala nonšalantan šarm originala.
Uz još par iznimaka, ostatak je kolosalno loš. Ono što Williamsu najviše leži – “power balade” na tragu Eltona ili solo Lennona – netragom je isparilo, a RW uskočio je u još uvijek jureći vlak nostalgije za osamdesetima. Jedan od naslova glasi “The 80s”, drugi “She’s Madonna”, a treći “We’re The Pet Shop Boys”; u potonje dvije Boysi se pojavljuju ne bi li i sami uveličali tu paradu kiča.
Mnoge su skladbe dekorirane repanjem (naslovna je osobito iritantna) i r’n’b-jem koji je autorski toliko tanak da mjestimice postaje zabavan. Tom ćušpajzu nisu pomogli ni povremeni producentski zahvati Williama Orbita, a ni činjenica da je Williams u poziciji zvijezde koja može učiniti ono što joj se prohtije.
No, možda u tome i jest stvar. Valjda iz puke obijesti kakva se sreće u pijanih milijunaša, htio se promijeniti, ali je to učinio na posve pogrešan način. Rudebox je ozbiljan udar na zdrav razum i dobar ukus.
(D. L.)
Otvori KEKS Pay
