Bivši Navy Seal (elitna specijalna postrojba američke ratne mornarice), snajperist Chris Kyle rekorder je po broju potvrđenih ubojstava u čitavoj povijesti američke vojske. Točnije, 160 “potvrđenih” ubojstava (dakle, uz svjedoke), po čemu ispada da je u razdoblju od tri godine ubijao po jednu osobu tjedno. Tri godine jednako je, u mjesec točno, vremenu koje je Chris proveo na terenu tijekom svoja četiri “posjeta” Iraku. Vratio se iz rata s pet brončanih zvijezda, dvije srebrne i nadimkom: Legenda. Razlika između Chrisove potvrđene brojke i njegova stvarnog učinka procijenjena je na 95. Uključujući “nepotvrđena” ubojstva, broj ljudi koje je ubio Chris Kyle kreće se oko 255.
Nakon što se 2009. vratio iz Iraka, postalo je očito da boluje od PTSP-a. Nesanica i noćne more. Alkoholizam. Razbio je automobil te bio uhićen zbog vožnje u pijanom stanju i nanošenja ozljeda u barskoj tučnjavi. Šuškalo se i o raspadu braka s Tayom. No 2010. postaje suosnivač zaštitarske tvrtke Craft International i to mu, izgleda, pomaže da se izvuče iz depresije.
Njegova autobiografija “Američki snajperist” objavljena 2012. bestseler je u SAD-u. Čest je gost na Fox Newsu i miljenik konzervativne Amerike, unatoč tome (ili možda baš zato) što je javno obznanio da je 2005., nakon uragana Katrina, otišao u New Orleans sa svojim puškama da bi se “borio protiv pljačkaša i zaštitio stanovništvo”. Ondje je, s krova stadiona Superdome, prema vlastitim tvrdnjama, smaknuo barem 30 pljačkaša.
Eddie Ray Routh išao je u istu srednju školu kao Chris Kyle, zatim se 2006. prijavio u vojsku, u marince, u 18. godini. Eddie je 2007. raspoređen u vojnu bazu 90 km sjeverno od Bagdada. Ondje služi kao oružar – održava oružje malog kalibra – i ne izlazi iz svoje baze. Ako je vjerovati njegovu vojnom dosjeu, Eddie Ray Routh nikad nije sudjelovao ni u jednoj borbi. Nikad, u cijeloj svojoj mornaričkoj karijeri, nikoga nije ubio. Nakon što je 2010. otpušten iz vojske, Eddie ima problema s drogom, svoju djevojku i njenu najbolju prijateljicu uzeo je za taoce i prijetio da će ih ubiti te provodi mnogo vremena na liječenju u veteranskim klinikama.
Eddiejeva majka vidi da joj sin srlja u propast pa moli Chrisa Kylea da mu pokuša pomoći, na što Chris nevoljko pristaje. Dana 2. veljače 2013. Eddie Ray Routh ubio je Chrisa Kylea. Ubojstvo se dogodilo na strelištu u Stephenvilleu, u Teksasu. Njihova priča tu tek počinje.
Svatko tko malo pozornije prati Fibrina izdanja sigurno je primijetio da se imena nekih autora često pojavljuju na naslovnicama, a Fabien Nury svakako je jedan od njih. Nakon što sam pročitao “Bilo jednom u Francuskoj”, jedan od najboljih stripova koje sam ikad pročitao, Nury me je zauvijek kupio, ali, srećom, ispostavilo se da mu to nije bio slučajni hit, nego da čovjek jednostavno zna dobro pisati. Sve što je napisao nakon toga bilo je vrlo dobro do odlično pa nije ni čudo što sam, čim se pojavila najava francuskog izdavača Dargaud za “Čovjeka koji je ubio Chrisa Kylea”, prava kupio naslijepo, ni ne pročitavši strip, što je nešto što gotovo nikad ne činim, naslove koje ću objaviti vrlo pomno biram i to je jedan od razloga zašto Fibra uživa toliki ugled kod publike, uostalom. Koliko god to moje povjerenje govori dovoljno samo za sebe, isto tako moram priznati da je, kad sam ga počeo čitati, u prvi mah dojam bio pomalo razočaravajući. Srećom, ubrzo sam ipak odahnuo, jer, malo-pomalo, sve je na kraju sjelo na svoje mjesto. Kao što rekoh, Nury jednostavno zna pisati.
Čovjek koji je ubio Chrisa Kylea dokumentarni je strip koji se čvrsto drži činjenica i događaja koje hladno, metodično i praktički doslovno, od riječi do riječi, prenosi čitatelju, bez imalo pjesničke slobode. Nury je proučio cijeli slučaj do u tančine i reporterski prenio cijelu kronologiju događaja u strip u kojem se njegov autorski glas praktički ne čuje sve do zadnjih nekoliko stranica kojima brutalno poentira svojom teorijom o motivima koji su nagnali Eddieja na zločin.
Ali upravo zbog tog izostanka „navijanja“ i uvjeravanja čitatelja u ispravnost vlastitih stavova, Nury dodatno dobiva na vjerodostojnosti, jer pušta činjenicama i kronologiji da govore sami za sebe. Ako ste možda pomislili da je ovdje riječ o krimiću ili o američkoj propagandi ili nečemu sličnom, gadno ste se prevarili. Nury ovdje isporučuje surovu, devastirajuću kritiku jednog trajno oštećenog, poremećenog društva, takoreći jedinog na svijetu u kojem se ovakva krvoprolića događaju praktički na dnevnoj bazi. Baš kao i Michael Moore u svojim dokumentarcima, Nury prikazuje Ameriku onakvu kakva zaista jest, ogoljenu do kosti, lišenu hollywoodske šminke i glamura, štoviše, sve te tragične događaje suprotstavlja hollywoodskoj slici Amerike preko citata iz filmova Clinta Eastwooda, koji prethode svakom poglavlju, kao i uljepšanom, umivenom Chrisu Kyleu kojeg je upravo Eastwood ponudio svijetu svojim filmom „Američki snajperist“ iz 2014., u kojem je, divnog li čuda, prešućeno mnogo neugodnih činjenica.
Na sve to skupa izvrsno sjeda hladan, sveden, sintetički, ogoljen Brünov crtež koji se vrlo svrsishodno ograničio na služenje tekstu i efikasno pričanje priče, bez ikakvih crtačkih vatrometa i virtuoznosti od koje će čitatelju zastati dah, pritom stvarajući potrebnu, otuđenu atmosferu i dodatno pojačavajući Nuryjevu poantu. Čovjek koji je ubio Chrisa Kylea nije donio svojim autorima uspjeh na koji su inače navikli u svojim prethodnim suradnjama, pogotovo kad je riječ o Tyleru Crossu, kojeg također vrlo toplo preporučujem, što je uistinu šteta jer definitivno je riječ o vrlo kvalitetnom štivu vrijednom višestrukog čitanja, koje vam se dugo poslije mota po mislima. Što se mene tiče, bolja preporuka od toga nije potrebna.
Simo Hajha Finski snajperist u sovjetsko - finskom ratu 1939 - 1940 je imao čak 505 potvrđenih ubojstava a zvali su ga Bijela smrt.