Na Festivalu svjetske književnosti ovaj tjedan imali smo priliku upoznati pisca Yamena Manaia. Rođen u Tunisu, trenutačno živi i radi kao inženjer u Parizu te je autor višestruko nagrađivanih knjiga "Marš neizvjesnosti", "Serenada Ibrahima Santosa", "Vatreni roj" i, najnovije, "Krasan bezdan", koja je objavljena na hrvatskom jeziku u izdanju Frakture. Kratka a gusta i moćna knjiga, "Krasan bezdan" priča je ispričana gledana kroz oči 15-godišnjeg dječaka iz Tunisa koji, doveden do ruba u okrutnom društvu u kojem živi, odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke...
Dojam koji sam dobila nakon čitanja vaše knjige jest da je u njoj, kroz oči jednog 15-godišnjaka, zapravo ispričana priča jedne zemlje. Kako se vi sjećate djetinjstva? Kako je bilo biti 15-godišnjak u Tunisu?
Dok sam ja odrastao, Tunis je bio "big brother" zemlja. Državom je vladao predsjednik Ben Ali i niste ga mogli izbjeći. Njegove fotografije bile su posvuda. Otišli biste na kavu i u kafiću bi bio portret predsjednika, kao i u školi, kod frizera... Osjećali ste se kao da vas uvijek gleda. Policija je imala goleme ovlasti i svaka je kritika bila zabranjena. Ekonomski, situacija nije bila dobra, i odrastao sam s bolnom činjenicom da živim na mjestu koje nazivaju zemljom Trećeg svijeta. Mladi su bili posebno frustrirani, pa i ja. Bio sam ambiciozan i htio sam pobjeći iz te atmosfere, što sam na svu sreću i uspio upisavši studij inženjerstva u Francuskoj. Slična situacija vladala je u brojnim arapskim državama, što je na koncu i dovelo do onog što nazivamo Arapskim proljećem, koje je započelo u Tunisu. U jednom trenutku ljudi jednostavno više nisu mogli trpjeti i dogodila se revolucija. Tunižani su započeli prosvjedovati, prvi put u povijesti, i uspjeli su dovesti demokraciju. Međutim, to više nije demokracija. Taj je eksperiment propao. Sada smo opet na istom i imamo novog predsjednika koji je isti kao i onaj stari.
Vjerujem da će mnogi čitatelji s ovih prostora moći povući i neke paralele s našom poviješću...
To je za mene čarolija književnosti. Čitajući knjige iz najrazličitijih dijelova svijeta, shvatite kako je ljudsko iskustvo uvijek i svuda jednako. Vjerojatno je zato ova moja knjiga prevedena na toliko različitih jezika jer, naravno, književnost je i biznis. Ako izdavač u nekoj zemlju odluči prevesti neku knjigu, to znači da teme kojima se ta knjiga bavi rezoniraju s iskustvima čitatelja u toj zemlji te da će biti prodavana. Za mene, iako je ovo priča o Tunisu i jednom tinejdžeru Tunižaninu, jednako tako mogla bi biti priča o bilo kojem tinejdžeru u bilo kojem dijelu svijeta.
U knjizi spominjete i one koji su se "otisnuli u Veliko plavetnilo", mlade, obrazovane ljude koji nisu imali druge nego da posao i sreću pokušaju pronaći u Europi. I za sebe kažete da ste "uspjeli pobjeći". Ovih dana animozitet prema migrantima sve više jača, a žao mi je što moram reći da se to itekako primjećuje i u Hrvatskoj. Kakvo je bilo vaše iskustvo?
U Tunisu i dalje imamo iznimno dobar obrazovni sustav koji svake godine proizvodi velik broj mladih ljudi s diplomama. Međutim, jednom kada završe školu i dođu na tržište rada, jednostavno nemaju šanse. Golem broj je frustriran, žive kod roditelja, nemaju novca, žele raditi, a ne mogu. Mnogo njih sanja o odlasku, a neki se na to i odvaže, legalno ili ilegalno. Prema posljednjim podacima, Tunis svake godine napusti oko 3000 liječnika! Situacija je sve gora i gora.
Moj je put bio nešto drugačiji. Otišao sam na studij u Francusku i jednostavno sam se od početka tamo osjećao kao kod kuće. Nisam imao neugodnih iskustava. Mislim da je stvar u mom stanju uma – za mene, ovaj planet je moj dom i svaka zemlja je moja zemlja. Ljudi su svuda isti i zato se nigdje ne osjećam drugačije iako me možda nazivaju imigrantom. No, mržnja prema drugom i drugačijem je također zajednička svima. Kao što imigrante ne vole u Francuskoj, SAD-u ili Australiji, ni u Tunisu jednako tako ne vole imigrante koji tamo uglavnom dolaze iz Podsaharske Afrike. Jednostavno je, svijet je trenutačno u krizi, a kada se nalaziš u lošoj situaciji, moraš pronaći nekoga na koga ćeš svaliti krivnju. Žrtvenog jarca. Trenutačno, žrtveni jarci su imigranti. Lako ih je mrziti.
Ono što mi se iznimno svidjelo u "Krasnom bezdanu" jest način na koji uspijevate pisati iz perspektive dječaka. Jezik je jednostavan, način na koji govori i razmišlja odaje da zbog svojih okolnosti jest mudriji od svojih godina, ali i dalje je – dječak.
Upravo to je nešto što kritičari često ističu i zbog toga mi je jako drago. Čak sam dobio priliku da ova knjiga postane lektira u nekim školama u Francuskoj, Tunisu i Maroku, jer uspijeva rezonirati s tinejdžerima. Prepoznaju se u mom protagonistu jer razmišlja i govori kao oni. Bilo mi je iznimno važno da, pišući, ne podcjenjujem mlade ljude. Dok sam pisao, imao sam dojam da ne gradim ja lik, već da on govori kroz mene. Iskoristio je mene da ispriča svoju priču. Jer, ja ne vidim stvari na isti način kao i on. Meni je, kao odrasloj osobi, jasno da rezultate ne možemo vidjeti preko noći. Razumijem da se promjene događaju postupno, korak po korak. On želi sve odmah i želi sve sada. Za njega je Arapsko proljeće propalo i, nezadovoljan situacijom, uzima stvari u svoje ruke. S druge strane, ja smatram da, iako Arapsko proljeće nije uspjelo kako smo naumili, barem nam je pokazalo da se možemo organizirati, zauzeti se za sebe i prosvjedovati. Da, ako se uspijemo okupiti, možemo promijeniti stvari.
Sviđa mi se vaša izjava da "vas je on iskoristio da ispriča svoju priču".
Navikli smo o knjigama misliti kao o nečemu što pisac gradi kao da je arhitekt. Pisac zamišlja lik, način na koji on izgleda, govori i ponaša se. No ponekad je stvar obrnuta. Ja volim pratiti svoje likove, otkrivati ih i ne nametati im ono što ja mislim. Učim od svojih likova, oni mene vode, ne vodim ja njih. Ne koristim književnost kako bih izrazio sebe, nego kako bih razumio svijet oko sebe. Nemam zaključak, nemam poruku, nemam nešto u što želim uvjeriti ljude.
Po zanimanju ste inženjer novih tehnologija, a i radite u struci. Što je za vas književnost?
Književnost je za mene nešto što me čini boljim. Pišem uglavnom kada sam nečim revoltiran, kada me nešto ljuti. Pisanje mi pomaže da taj bijes pretvorim u umjetnost. Umjetnošću ne možemo promijeniti svijet, ali možemo promijeniti svoje stanje svijesti. Možemo vrištati od bijesa, ali na umjetnički način. Moje su knjige moj vrisak. Bolje je da stavljam riječi na papir nego da izađem van i zapalim sve! (smijeh) Pišem da bih se osjećao bolje. Pišem da bih pronašao svoju ravnotežu. Pišem da bih nešto što me čini nesretnim pretvorio u nešto ljepše. To je za mene književnost.
Otvori KEKS Pay
Upoznao sam ga na festivalu svjetske književnosti u Zagrebu i potpisao mi je knjigu. Jako simpatična osoba puna pozitive.