Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Omajgad

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
02. studenoga 2019. u 09:38 2 komentara 340 prikaza
Kratka priča

Još kad je njezina prabaka bila mala, govorili su roditelji Sofiji, njihova je obitelj u dolini imala dvorac i bila u liniji nasljeđivanja kraljevske krune. Puno bi ljudi moralo umrijeti da kruna do dođe do njih, ali ipak, bila je to zgodna činjenica za nepoznato društvo. Pogotovo kako su godine pristizale, a oni bili sve više.

Natječaj ranko marinković Šojat, Malkoč i Paljetak napisali su najbolje kratke priče u 2018/2019

„Tamo“, pokazala bi majka daleko preko mora, kad bi malena tražila da joj pokaže gdje je to bilo.

Sad je već odrasla, osamnaest joj je godina i te je priče više ne zabavljaju, već deprimiraju. Luta planinskim vrhom i stalno prkosi, kopajući po zemlji ili loveći ribu. Ljutita majka joj ponavlja kako to vrijeme, u kojemu je trebalo znati kako biti dama i ne raditi ništa, kad su vrijedila neka civilizacijska pravila i norme, gdje je dokolica bila obavezna u krugovima poput njihovog, tako reći profesija – u čemu su njezine prethodnice osvajale prvenstva – ionako ne bi bilo za nju. Jedino ako je sve one spravice ne bi držale zaokupljenom.

Uz njih, gore su još samo Karpatzkyjevi koje otac prezrivo otpisuje kao Poljake. Jednom-dvaput našli su se kad su se uspjeli dokopati vrha, kako bi riješili pitanje međe i još neke stvari oko suživota, čak se uredno zarakijali i otpjevali neke staroengleske pjesme koje su obojica naučili od djedova i baka, ali poslije je nestalo pića, a pomalo i drva pa je ograda zaboravljena, a na među su ukazivale samo kričavožute točke po kamenju, zahvaljujući autolaku koji je Karpatzky dobio u nasljeđe.

Troje ih je, kao i Hohenzeita, s time da oni imaju sina. Taj pak ne bi bio tako neugledan samo da mu unatoč relativnoj mladosti (trideset mu je godina) nisu poispadali svi zubi, i da nema nekako čudno nahereno lice, kao da ga je zakačila udica i vuče ga unazad, za što je otac krivio rijedak planinski zrak.

Kratka priča: Marta KRATKA PRIČA Marta

„On bi u toj Poljskoj, ili odakle su se već doklatarili, možda bio posve normalan, isti kao i drugi Poljaci.“

Majka bi mu u takvim prilikama rekla da je šovinist i da nacije više ne postoje.

„Ma je li? Pa kako onda znamo da su Poljaci? Sami smo to izmislili?“

„Dobro, ja ne znam zašto tebi ne može biti dovoljno što su… što su…“, u ljutnji nije mogla naći pristojnu neprimjerenu riječ, „prostaci“, konačno se olakša.

„Zato što su VRAŽJI POLJACI!“

„Ne viči! Čut će te, a uskoro će i Božić!“

Time bi ga uvijek pridobila. Kako su se penjali sve bliže nebu i kako ih je bilo sve manje, njegova je opsesija Isusom postala akutna. Nije on bio vjernik i prava je istina da mu je primarno u fokusu bio Adam, ali kad se pater Nostra smrznuo na prethodnom nivou (kako su to rekli starci koji su još uvijek bili u videoigricama i nekim paralelnim stvarnostima, prije nego što su se i sami posmrzavali) a da ga nije oplemenio s dovoljno spoznaje o njemu, dohvatio se Isusa kao simbola čovječanstva.

Kratka priča Mišeki

„Isus i ja smo braća“, ponavljao je svima koji su ga željeli slušati, posljednji put baš Poljaku, onda kad su dogovorili mjesta za zahode, a odonda to mantrao u sebi i nakon svakog jedva vidljivog pomicanja usnica, koje je nekad znalo potrajati čitavo predvečerje, govorio: „Vidjet ćete!“

„Imam nešt’ za tebe. Zažmiri“, veli Tadeusz. Na ispruženu dlanu vidi izduženi paketić na kojem piše Bistrocaffe.

„To je šećer“, znalački kaže. Uvijek bi rekao nešto takvo. Uzeo ga je tati, koji ga je dobio od svog oca. Nećkala se, ali on je govorio da joj ga želi dati.

„Što se s time radi?“ pita, a on joj odgovori da se to stavljalo u kavu ili kolače, ali da se može i sam jesti.

„Malo je tvrd“, primijeti Sofija, a on slegne ramenima.

„Sad je tvoj, mo’š ga probat’.“

Pogledavaju se i cerekaju, uzbuđeni zbog ove nepodopštine. Sofiji je dozlogrdila uloga dobre djevojčice pa prepolovi crveno-bijeli paketić i pola da Tadeuszu, a drugu polovicu brzo strpa u usta jer počeo se trusit’, kako on kaže. U početku okus baš i nije nešto ali kad se opna rastopi (papir, od toga su se rad’le i putovnice koje si mor’o nosit’ sa sobom) u ustima osjete sve neku milotu. Lijepo joj je, sretna je i instinktivno uhvati Tadeuszevu ruku.

KRATKA PRIČA Samo kad završava ljeto, osjećam da starim

„Pričaj mi o tome kako je nekad bilo“, kaže, ne brinući se više hoće li se otac spustiti do obale i vidjeti ih zagrljene.

Govori joj o gradovima, avionima i željeznicama, muzejima i diskotekama, mobitelima i računalima i onome što je sve pokretalo: struji.

„Moja majka kaže da je to bila možda i najvažnija stvar, uz benzin“, veli Tadeusz i, ne bez ponosa, doda da je njegov djed bio autoelektričar, „što je isto bila tota struja.“

Teško im je zapravo bilo što zamisliti, sad kad je sve to pod morem. No nešto je ipak ostalo isto – malo-pomalo, zaljubili su se.

Posve se promijenila. Štipala se za obraze da porumene prije nego što bi izašla i svako toliko prala kosu, tako da je otac čak sakrio vrećicu. Ona je na to prkosno spomenula kanistar kojim su Karpatzkyjevi donosili vodu, a na što je otac bio posebno ljubomoran. Govorio je da je to zajednički kanistar jer ga je donijelo more, baš kao i njihovu vrećicu. Danima je obilazio taj kilometar obale ne bi li i on pronašao jedan, ali nije bilo sreće.

Sofija je također hodala po obali, ali ne da bi tražila, već da bi bila nađena.

Kad ju je poljubio, činilo joj se kao da netko iz njezinih nogu i trbuha izvlači veliku ribarsku mrežu, u kojoj su i dah i osjećaji, koji sad udaraju u glavu. Njegove su ruke udari gromova po njezinu tijelu, a dah toplina iz otvorene pećnice u hladno zimsko jutro. Šaptao joj je u uho i ježila se. Divila se njegovim riječima, načinu na koji ih je znao složiti. Radila je što je htio, kao hipnotizirana.

KRATKA PRIČA Što ćemo večerati?

Otac je u dogovoru s majkom izašao vidjeti nije li more štogod izbacilo na obalu (bolje ti je da se vratim s kanistrom, mogla bi se zakleti da je promrmljao), a ona ju je posjela za stol. Govorila joj je o razlici među ljudima, o staležima i kraljevskim dvorovima. Na prigovor da ne vidi razliku između njih i Karpatzkyjevih, majka je pokroviteljski rekla da možda i nisu toliko vidljive na prvi pogled, ali da su uvijek tu.

„Naše su kolibe iste!“ pobunila se.

Majka je dodirne po licu, uzdahne minula stoljeća i odmjerenim pokretom pokaže prema ognjištu nad kojim je stajao Hohenzeitov obiteljski grb, koji je prema očevu predlošku (koji ga je preuzeo od svoga oca) opet nacrtao njezin suprug.

„U ovim je poljima povijest koje vrijeme ne može izbrisati.“

„Pa ne bih se baš kladila“, osorno primijeti Sofija, aludirajući na izblijedjela polja, ali majka se damski svlada i ne zalijepi joj šamar, što je učini još prkosnijom.

„Zaljubila sam se u njega!“ provocira, a majka doživi ono što je stara medicina zvala takihardijom.

Hohenzeit kao da nasluti da je došlo zlo, uđe u kolibu i tresne na stol pronađenim komadom naplavine na kojoj je pisalo Jadrolinija, kad mu majka prenese kćerinu eksplicitnu izjavu.

Kratka priča Kratka priča Crni oblaci dolaze s juga

„Ostavit ćeš ga, razumiješ! Više ga nikad nećeš vidjeti!“

Nije ljut na nju – čak je to očekivao otkako se rodila – već na život. Kad se razina zadnji put naglo podigla i odnijela čak pet obitelji, pitao se koji je smisao svega. Novog bijega i početka, koji ne vodi nikamo. No onda je pomislio kako bi mogao postati netko, ako uspije poživjeti. Mogao bi biti ono o čemu je govorio pater Nostra: omajgad ili omega. Svršetak. Posljednji čovjek na zemlji. Računao je na to da je najotporniji od svih. Poveseli se tome. Računa da bi time postao besmrtan. Da bi se potom rodio taj glupi Tadeusz i pomrsio mu račune. Majka mu nije imala mlijeka i ponadao se da bi mogao umrijeti, ali se u Hohenzeitovoj probudio majčinski instinkt i potajice ga je odlazila dojiti. Dječak je rastao, a on odlagao odluku i trenutak kad će ga gurnuti u more ili baciti niz stijene, ne skupivši dovoljno hrabrosti ni do njegove dvanaeste godine, kad se rodila Sofija, i to je postalo besmisleno. Vlastitu kći ipak ne bi mogao ubiti, koliko god ga od mogućeg besmrtnika učinila običnim čovjekom. Najviše ga je žderala ironija da si je to sam učinio, uz lakomislenu suprugu, koja je to možda i namjerno napravila.

„On je Poljak!“ viče i u njemu se pojača mržnja koju je od prvog dana osjećao prema njoj, jer ona će biti ono što je on trebao biti, a da za to nimalo ne mari.

Sofija i Tadeusz zakleli su se jedno drugom na vjernost pred izlazak sunca, nakon noći punog mjeseca. Karpatzky im je poklonio Nokiu 3310 za koju je na neki djetinjast način vjerovao da bi mogla spasiti čovječanstvo, a Hohenzeitica vrećicu. Mislila je da će im se ionako vratiti – kako je bilo malo drva obje su se obitelji složile da mladima neće dopustiti izgradnju vlastitog doma već će živjeti kod jedne obitelji te na koncu sve naslijediti. Kako su Hohenzeitovi takoreći prijestolonasljednici, nije sumnjala da će biti kod njih.

KRATKA PRIČA Priča o Leonardu i osmijehu

Do idućeg ljeta, Sofijin zaobljen trbuh do vrhunca je doveo radost iščekivanja novoga života. Hohenzeit je posve skrenuo. Baš kao i njegov predak koji se cijeli život želio ustrijeliti pateći što je tako blizu, a ipak svi znaju da nikad neće dobiti krunu, tako je i on izgubio svaku nadu. Postat će djed i nije bilo gore stvari koja ga je mogla zadesiti. Nikad neće biti omajgad.

Tadeuszovo lice, s druge strane, kao da je izgubilo onu grimasu i dobilo muževan izgled. Posve mu je jasno, kao što je godinama naslućivao, da je poseban i da će zajedno sa Sofijom stvoriti novi svijet.

„Mi smo kao Adam i Eva“, rekao je.

Još samo da se riješe ovih staraca, naslijede kolibe i da sve bude samo njihovo. Tad će urediti stvari baš onako kako je davno trebalo.

O autoru

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja (SAD, Austrija, Crna Gora, Srbija, Rusija, Bugarska, Španjolska, Slovenija, Kanada…). Dobitnik je više nagrada među kojima i nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te romane Kak je zgorel presvetli Trombetassizc (Hena com,2017.) i Mogla bi se zvati Leda (Hena com, 2018.).

MSC Cruises
PROMO
MSC Grandiosa je osvijetlila rijeku Labu na svečanosti krštenja