Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Mišeki

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
19. listopada 2019. u 09:30 3 komentara 276 prikaza

Nije joj prvi put da je u drugome prepoznala sebe, nije joj prvi put da je u nekome tko joj je bio po volji htjela vidjeti i vidjela sebe. Uostalom, negdje je u onom što čita, u nekom časopisu pisanu na adresu žena, pročitala da ćeš sebe upoznati tek kad se budeš prepoznala u drugima. Ali joj je to bio prvi put da u tolikoj mjeri sebe prepoznaje u drugom. Kao da se pred njom tek u staračkim danima pojavila sestra blizanka, za koju dotad nije znala da postoji, o kojoj joj roditelji nisu ništa rekli, o kojoj joj rod i susjedi, kao o obiteljskoj tajni, nisu ništa krišom došapnuli. I otkada joj se to događa? Otkako je Joža preminuo i otkako mu dolazi na grob svake subote, na dan u tjednu kad se to dogodilo, u deset sati, u uru u danu kad je u osamdeset i prvoj godini života napustio ovu dolinu muka i ovaj brijeg osunčan radošću.

KRATKA PRIČA Samo kad završava ljeto, osjećam da starim

Katica bi, ona o kojoj govorimo, u tramvaj ušla na Kvaternikovu, iskrcala se na Banovu trgu i pošla uzbrdo, na Kaptol, do stajališta autobusa koji će je na Mirogoj odvesti u deset sati. Da ne bi na taj autobus zakasnila, našla bi se tamo netom što bi došao na stajalište ili i prije da tu sačeka uru polaska. Budući da je imala godišnju voznu kartu, ušla bi na stražnja vrata, s razlogom, i sjela na jedno od sjedišta većini putnika pozadi… A ona je, u kojoj se Katica prepoznavala i u koju je za vrijeme vožnje nesmetano gledala, dolazila iz suprotnog smjera, iz dubine Kaptola. I, budući da je kartu za jednu vožnju kupovala od vozača, ulazila bi na prednja vrata, kupila kartu, sklonila se s ulaza na suprotnu stranu, da bude u kutu nikomu na putu, i tu ostajala na nogama do polaska autobusa i do njegova dolaska pred mirogojske arkade.

Ako se nitko na sjedištu ili u prolazu ne bi ispriječio između žene i Katice, Katica je ženu promatrala cijelo vrijeme vožnje, izravno, bez skrivanja, pa je mogla dobro vidjeti njezinu figuru u cjelini, njezin stas i struk i njezino lice gledano sprijeda s lijeve i desne strane. Čak je karakteristične geste i grimase mogla zapaziti! Bila je živahna kao i Katica. Katica u sedamdesetoj, a ni ona nije mogla biti ni više ni manje nego u toj godini života.

Žena je izrazito niska rastom, točno koliko i Katica. Ženi, kao i njoj, kad počne izlaziti na prednja vrata autobusa, rukohvat, pričvršćen za stijenku vozačeve kabine, seže do uha i ako se za nj drži, kad niz stepenice silazi, dok ne dodirne nogama zemlju mora visjeti na ruci.

Sijedu kosu, i u starosti bujnu – u kojoj je dosta i vlasi koje nisu sijede, ali se, budući da su od rođenja sive, od njih mnogo ne razlikuju, već čine da joj se sjedine doimlju kao siva kosa – preko tjemena češlja ravno, a na potiljku veže u punđu i na okupu drži stiskom velike ukosnice i češlja. Žena kosu češlja jednako kao što je češlja i Katica… A Katica je tako češlja od svoje šesnaeste godine! Kad je sa sela došla u grad i skratila duge pletenice, ne želeći češljati kose kao što su ih u to vrijeme češljale građanke, „ ne htijući se pogospoditi“, odabrala je češljanje na punđu, što se smatralo prikladnim za ženu koja više ne pripada seljankama, ali još ni građanka nije. S tom se frizurom život živio, po duhu i kruhu, u zoni između sela i grada. Katica sigurno, a po češljanju kosa sudeći, čini se, i žena koje se nagledati ne može!

Kratka priča Kratka priča Crni oblaci dolaze s juga

Sve to što je rečeno u vezi sa sličnosti ženinih i Katičinih kosa, visine, stasa i jedrine, bilo je ono što se svakodnevno susreće i uspoređuje s onim što sam imaš. Ali, da sve ženino uspoređuje sa svojim i da se prisiljava sjetiti gdje ju je nekada vidjela i je li ju uopće ikada vidjela – iako je imala dojam da ju je nekada ne samo vidjela, nego i dobro poznavala – Katicu je sililo ženino lice. Lice sestre blizanke, lice bratučede, sada, u starosti, pa mora da je takvo bilo i u danima kad je tu ženu viđala, možda i dobro poznavala. Koliko ženino lice i obličje sliči njezinu nema potrebe opisivati, ni kakvo je ni po čemu njenu nalikuje, dovoljan je letimičan pogled u ogledalo, dok sjedi u autobusu, a nekmoli pogled temeljit kad se kući vrati i pred ogledalo stane.

Da ženu neprestance gleda silili su je porivi da odgovori na pitanje gdje je to lice prije vidjela i na pitanje zašto joj se čini da ga nije samo vidjela, jednom ili više puta, nego i da ga je dobro poznavala, da je u njegovoj blizini živjela. Jedno je naići na čeljade sebi slično, baciti pogled na njega i s njim se mimoići, a drugo je naići na čeljade sebi slično i postati opsjednut mišlju gdje si to čeljade dosad susreo i zašto imaš dojam da ga dobro poznaješ, a ne sjećaš se ni gdje si ga susreo ni gdje si ga imao priliku upoznati. Pa gdje ga je vidjela, odakle ga poznaje? Dragi Bože, muke joj prikrati, obasjaj joj sjećanje da to spozna!

Ako je tu ženu poznavala u mladosti, dok je živjela na selu, pohađala pučku školu i curila se, tamo je bilo mnogo djevojaka i djevojčica takvih očiju i kosa, takvoga stasa i visine, pa joj se teško sjetiti koja bi od njih bila ta što je gleda, što je na drago i poznato lice podsjeća. Ako je ženu koja ulazi na prednja vrata autobusa upoznala kad je u šesnaestoj godini došla sa sela u Zagreb s još nekoliko djevojaka i zaposlila se kod vrtlara na kanalu, gdje je i mnoge druge djevojke upoznala, ona se te žene sada ne može sjetiti, davno je to bilo, a trajalo je samo godinu dana. Uz to je u toj godini dana upoznala svoga Jožu, koji ju je zaprosio i nagovorio da se odseli s njim u Australiju, gdje će se, kad postane punoljetna, vjenčati i skućiti s njim, pa joj tijekom te godine dana u pamćenje nije urezano ništa osim mladog Jože, njegove prosidbe bez prosaca i roditelja u kojih bi je isprosio i njih dvoje zagrljenih na dugom putu brodom u Australiju.

Ako se sa ženom, koja kosu plete u punđu kao što i sama čini, susrela tijekom četrdeset i osam godina, koliko je živjela u Perthu, gdje se bavila vrtlarstvom kao i u Zagrebu – morala bi je se sjećati, neka je od povratka iz Australije proteklo petnaest godina. Malo je naših žena u Perthu upoznala. A ona se ne sjeća da bi takvu ženu u Perthu ikad vidjela. A ne sjeća se, bome, ni da bi je susrela tijekom ovih petnaest godina otkako, nakon povratka kući, u Zagrebu živi. Prije nego je Joža umro i prije nego mu je na dan smrti u vrijeme odlaska na onaj svijet počela nositi cvijeće na grob i paliti lampaš…

KRATKA PRIČA Priča o Leonardu i osmijehu

I upravo je u tom trenutku – u trenutku dok je stajala u redu pred grobljanskom cvjećarnicom, da ih i sama kupi, ugledala buket cvijeća i lampaš u ženinim rukama kad ih je kupila i krenula prema vratima groblja – iz njezinih uspomena na djetinjstvo – o Bože blagi kad je to bilo – izronilo nesigurno sjećanje tko bi mogla biti ta žena.

Nepouzdano je sjećanje trebalo provjeriti. Neupadljivo! Neka bude kao i svaki put dosad!

Žena je s cvijećem i lampašem ušla na vrata groblja, a Katica ju je slijedila. Našavši se među grobovima, žena je prema grobu svoga pokojnika krenula jednim od prolaza između grobova, kojim je i do sada svaki put prolazila, a Katica prema grobu svoga Jože prolazom, ulijevo, dvadesetak metara udaljenim od ženina, kojim od prvog posjeta grobu prolazi. S malim zakašnjenjem, kojemu je uzrok bio kasnija kupnja cvijeća i lampaša na pultu cvjećarnice. Lagano je ženu sustizala, pa su obje na grobove svojih pokojnika, udaljene jedan od drugoga također dvadesetak metara, došle istodobno. Istodobno su se prekrižile, molile i na grobove položile cvijeće i zapaljene lampaše. Jednako su dugo postajale uz grob gledajući kako lampaši gore, stavile ponovno križ na sebe i pošle usporedno prema izlazu iz groblja svaka svojim prolazom.

Sad je vrijeme da pokuša! Pa ako uspije, dobro da je uspjelo! A ako ne uspije, od pokušaja neće biti štete! Dapače, bit će koristi! Ako se sličnost između njih dvije i ne da objasniti, uklonit će se potreba da sebe muči pitanjem je li i, ako jest, gdje je dosad susrela ovu ženu, pitanjem je li i, ako jest, u kojoj je prilici dobro upoznala ovu ženu. A ako ni jedno ni drugo nije – onda ništa! Sličnost će među njima u svakom slučaju ostati zagonetna!

Ja sam Vrbić Katica

međimurska Hrvatica. Međimurac mi je otac, Međimurka mati.

Brat, sestra i teta,

svi smo mi Hrvati.

Katica je riječ pjesme, njezinu prvu kiticu, izgovarala toliko glasno, a posebno glasno i razgovijetno svoje ime i prezime, da bi je žena mogla čuti i razumjeti kad bi bila i dvaput udaljenija. I čim je čula da se oglasila, prvom riječi, okrenula je glavu prema Katici, kao da je to oglašavanje, ne baš i recitiranje pjesme, dulje vrijeme očekivala. A kad je bilo izgovoreno Katičino ime i prezime, stala je na mjestu kao u zemlju ukopana da sasluša prvu kiticu poznate joj pjesme do kraja. A Katica je riječi pjesme izgovarala kao što se izgovara recital, otežući i pjevušeći izgovor svakog glasa u riječi, onako kako ju je – zagrljena s prijateljicom, naizmjence, jednu kiticu jedna, drugu druga, a treću udvoje – izgovarala na školskoj pozornici, pred roditeljima, koji su došli da zajedno sa svojom djecom proslave kraj školske godine. Katica je prestala recitirati, a s druge strane grobova, žena, koja se zaustavila, pa je i Katica zastala, naspram njoj, nastavila je recitirati svoju varijantu iste kitice, drugu kiticu u toj pjesmi, koju je razrednica, dijelom na književnom jeziku, a dijelom na dijalektu, napisala za svoje, poput blizanki slične trećoškolke, koje od danas prelaze u četvrti razred.

Ja sam Blaguš Zlatica

međimurska Hrvatica.

Međimurac mi je otac.

Međimurka…

Kratka priča Kratka priča Ljubavnici

Izgovorila je Zlatica Blaguš, zagrcnula se i, lica oblivena suzama, briznula u plač. Brišući suze papirnatom maramicom, da bi mogla vidjeti prolaz između grobova, krenula je prema Katici Vrbić. Koja je u prvi mah ostala suhih očiju, jer je u njoj nad tugom i ganućem prevladala radost što je konačno otkrila koga je u ženi s punđom prepoznala. Susrele su se na prolazu između dva groba i zagrlile. Tada ni Katica suze nije mogla zaustaviti ni jecanje obuzdati!

Dok se one grle i plaču, da vidimo što je Zlatica Blaguš – osim što joj je povjerila da se od prvog susreta s njom na groblju muči oko odgovora na pitanje otkuda je poznaje – još rekla Katici Vrbić kad su se pribrale.

Iz rodnog su sela Zlatica i Katica u grad prešle u istoj godini života, ali ne istodobno. Zaposlenje su našle u vrtlarstvu, u onom što su i na selu radile, u vrtovima na kanalu, ali ne kod istog vrtlara. Zlatica je na tom poslu upoznala mladića dvanaest godina starijeg od sebe. Jožeka, jer je bio sitan rastom, sitniji od svih Joža u selu. Pa će biti da je bio sitniji i od sitnog Katičina Jože, s kojim se nije nikad susreo, a nikad mu nije bio bliže nego otkako su u grob spušteni. Zaprosio ju je i isprosio od roditelja, nagovorio da odu u Kanadu i tamo se vjenčaju kad ona postane punoljetna. Došli su u Calgary, tamo kupili zemljište i na njemu sagradili drvenu kuću, za koju je jedino jamstvo bilo njihovo zdravlje, radišnost i prvi urod varaždinskog kupusa koji su posadili na unajmljenoj zemlji, čim su na kupljenoj počeli kuću graditi i zarađenim novcem od prodaje kupusa kredit otplaćivati. Četrdeset i osam godina uzgajali su i prodavali taj kupus, otplatili kredit za okućnicu i kuću, a onda odlučili sve svoje prodati i s malom ušteđevinom dostatnom da kupe dvosobni stan, i malom mirovinom dostatnom da se od nje živi, vratiti se tamo gdje su zaruke sklopili i odakle su u svijet pošli.

Tu su lijepo živjeli petnaest godina, sve do pred tri mjeseca, do jedne subote, kad je u deset sati ujutro Jožek dušom napustio ovaj svijet, a ona njegovo tijelo pokopala u grob što su ga kupili kad i stan, po povratku iz Kanade. Na pokopu je odlučila da mu s cvijećem i lampašem dolazi na grob svake subote u deset sati, dokle god dolaziti bude mogla. I tu, na susjednom ukopištu, zapazila ženu koja na svoj grob dolazi isti dan i u isti sat kad i ona. Učinila joj se odnekuda poznatom, ali nije se mogla sjetiti odakle, dok joj ime i djevojačko prezime, u pjesmu ugrađene, nije čula. Jer joj ime i prezime čovjeka čiji grob posjećuje nisu ništa govorili!

KRATKA PRIČA Bajka o vlaku

Kad bi se ovo što je Zlatica rekla o svom životu sravnilo s onim što znamo o Katičinom i kad bi se ono što još ne znamo o Katičinu, kad saznamo, sravnilo s onim što je ostalo da se sazna o Zlatičinu i sravni s Katičinim, ustanovili bismo da su im životi, ne isti, to je nemoguće, ali zapanjujuće, s neznatnim odstupanjima, sukladni. Međutim, kad su jedna drugoj živote ispričale i kad ih, usporedno postavljene, nisu mogle ne sravniti, počevši od odlaska sa sela, pa do susreta na grobovima Jože i Jožeka, sa svim čudnim podudarnostima u godinama i danima, nisu ni jedna ni druga postavile pitanje otkuda ta sukladnost i ta podudarnost. Čemu se čuditi i čemu to što se njima dogodilo čudom držati, kad je to što se njima dogodilo, od vrtova na kanalu do grobova na Mirogoju, ta sukladnost i ta podudarnost, pa i u godinama, danima i satima, toliko česta da je postala i više nego redovna pojava, kojoj se čuditi ne može.

Čemu da se čude i čemu jedna drugu i sebe same da pitanjem zamaraju, kad je i njihova učiteljica u pučkoj školi, birajući ih da glume dva miša i recitiraju njihovu pjesmu, uočila zapanjujuću sličnost među njima. I na taj način – ne znajući što čini – otpočela tijek sukladnosti i podudaranja njihovih života. Sukladnosti i podudarnosti koja se ostvarila po nepisanom i pradavnom pravilu: tko se ljudima u djetinjstvu, na pozornici života, pokaže kao mišić, taj će kao mišić i na groblje doći. Izabrala ih da glume dva mišića, obukla ih u bijele kute s kapuljačama, na kojima su bile mišje uši, odostraga za kutu pričvrstila kratki rep, na licu crnilom ucrtala mišje brčiće i napisala za njih prikladnu pjesmu u kojoj su rekle i tko su njih dvije u miševe pretvorene i zašto su na pozornicu izišle. „Da dovršimo našu pjesmu!“ rekla je Zlatica, kad su se napričale i trebale poći kući, odsad, pa zauvijek, i kad budu rastavljene – zajedno.

„Može!“ rekla je Katica. „U duetu! Onako kako nas je učiteljica naučila.“Stale su jedna pored druge usporedno u tijesnom prolazu između dva groba; jedna su drugu uhvatile rukom oko struka i nastupile podignutih glava prema onoj strani gdje se nalazila publika, kad su bile trećoškolke i kad su im na glavama bile kapuljače s mišjim ušima, a na licima ucrtani mišji brkovi.

Kak ti mali mišeki

smo se postavile

međimurske mamice

da bi ve pozdravile.

Završile su recitiranje i na kraju, slobodnim rukama, kao da u njima drže cvijeće – po čemu je Katica Zlaticu prepoznala kad je pred cvjećarnicom, pošto ga je kupila, u rukama imala buket – cvijeće bacile prema publici, neka ga uhvate sretne mamice i dogodine rode kćer ili sina, do osam godina školarca ove škole. Bilo je sve kao nekad! Sve, osim jednoga! Umjesto školske dvorane, oko njih je bilo groblje; a umjesto mama i tata u dvorani, i ispred i posvuda oko njih bili su grobovi.

Ivan Aralica učitelj je, profesor, političar, pripovjedač, akademik.     

MSC Cruises
PROMO
MSC Grandiosa je osvijetlila rijeku Labu na svečanosti krštenja
  • Kolumpar:

    Od brojnih gradacija, ponavljanja i digresija, nit izgubim, oči mi se spetljaju, svako oko na svoju stranu odleti, u ogledalo se pogledam, i gle, stvarno, vrljook, kao onaj gušter macaklin zidni, postadoh.

  • 46873:

    jedna od boljih priča koja bi bila još bolja da je malo jednostavnije ispričana. Ideja (motiv) koja (koji) se može roditi samo u mašti izvanserijskog pisca.