David Lagercrantz švedski je novinar i pisac koji je slavu stekao napisavši vrlo uspješnu biografiju Zlatana Ibrahimovića, ali među zvijezde ga je lansirala kontroverzna objava da je upravo on izabran kako bi završio planetarno popularnu trilogiju “Millenium” prerano preminulog Stiega Larssona. Javnost je imala podijeljena mišljenja o “oskvrnuću” jedne od najpoznatijih serija kriminalističkih romana u svijetu, a Larssonova udovica godinama se borila za prava na njegovo djelo – no Lagercrantzovi su nastavci naišli na odobravanje i kritike, a i publike te je serija romana “Millenium”, možemo sa sigurnošću reći, zadržala stare, zagrižene fanove, ali i privukla milijune novih čitaoca.
Moram vam postaviti možda najočitije pitanje – kakav je osjećaj bio uzeti jedno djelo poput “Millenium trilogije”, tako omiljeno u svijetu, i pokušati napisati mu nastavak?
Bilo je to, kako da kažem... Kada mi je izdavač ponudio taj posao, bio sam apsolutno oduševljen. Osjećao sam se kao novinar koji je upravo dobio ekskluzivu. Wow! Ali nakon nekog vremena, kada sam shvatio u što sam se uvalio i kada smo izašli s tim u javnost, zapravo sam bio nasmrt prestravljen. Mislio sam da ću podbaciti, da ću napraviti nešto katastrofalno, da će me napasti čitatelji i kritičari, pa čak i sama Lisbeth Salander. Jako sam se bojao neuspjeha, a iako nije lijepo biti prestrašen, taj osjećaj može biti i poticajan – kao kada ste novinar pred bitnim rokom.
Je li vam palo na pamet da biste upravo vi mogli biti izabrani za taj posao ili ste se iznenadili kada ste dobili tu ponudu?
To je bilo apsolutno iznenađenje. Nisam ni znao da će se nastavak uopće pisati! Ukratko – prije toga napisao sam biografiju Zlatana Ibrahimovića koja je bila vrlo uspješna u Švedskoj. Ta vrsta pisanja bila je nešto sasvim novo za mene i rekao sam svom agentu: “Možda sam ja jednostavno čudna osoba, nekakav spisatelj-glumac koji ulazi u ulogu i o tome piše.” Ubrzo nakon toga dobio sam poziv iz konkurentske izdavačke kuće. Rekli su mi da dođem na sastanak, ali da ne smijem biti viđen. Ušli smo tako na stražnja vrata i uveli su me u malu sobu bez prozora i onda, iz vedra neba, ponudili mi taj posao, a ja nisam mogao vjerovati što oni pričaju! I onda, kada sam počeo pisati, izdavači su mi rekli da ne bih trebao koristiti računalo koje ima pristup internetu. Mislio sam da su paranoični – zašto bi mene itko hakirao? To je bilo naivno. Nedavno sam pitao svog izdavača jesu li nas ikada zaista pokušali hakirati – i jesu! Čak smo u nekoliko navrata dobivali e-mailove od tobožnjih prevoditelja koji su izgledali vrlo profesionalno, a koji su tražili knjigu unaprijed. Na sreću, zahvaljujući toj svojoj paranoji, uspjeli su na vrijeme prepoznati da su to bili prevaranti koji su se htjeli domoći knjige prije vremena!
Kako je izgledao vaš kreativni proces – jeste li možda imali Larssonove bilješke koje ste mogli proučavati? Često se spominje i da ste preuzeli neke Larssonove navike, primjerice pisanje kasno navečer...
To o pisanju kasno navečer bio je veliki nesporazum u intervjuu koji sam dao Guardianu. Rekao sam da sam prvih nekoliko mjeseci bio u tako neurotičnom stanju da bih se znao probuditi oko tri ili četiri ujutro i krenuti pisati. Ali to je bilo jutro za mene, a Stieg je pisao noću – to je bila noć za njega. Tako da nisam namjerno preuzimao njegove navike, a nisam imao nikakve bilješke, samo sam temeljito prostudirao njegove knjige i njegove novinarske uratke. I sve što sam mogao zapravo je bilo čitati njegove knjige iznova i iznova. Ali nakon nekog vremena shvatio sam da ih moram barem na trenutak zaboraviti – nisam mogao dozvoliti da mi on kao neki demon čuči na ramenu, nisam se mogao stalno pitati: “Kako bi Stieg Larsson ovo napravio?” Razumio sam da moram biti vjeran svemiru koji je on stvorio, ali i da moram dodati nešto svoje, napraviti tu knjigu svojom.
Odluka o dovršetku “Milleniuma” naišla je na mnogo kontroverzi u javnosti zbog pitanja vezanih uz prava, ali i reakcija nezadovoljnih fanova koji se jednostavno nisu mogli pomiriti s tim. Kako ste se vi s tim nosili?
Iskreno, ne znam kako sam se s time nosio. U Švedskoj su među najvažnijim vijestima u novinama tada bili rat u Siriji, izbjeglička kriza i ja. Šveđani su poludjeli, jednostavno, to je bila stvar koja se ne radi. Nakon toga dogodila se cijela ta jako tužna priča sa sudskom nagodbom i sve skupa bilo je jako teško podnijeti. Imao sam dojam da bi me ljudi najradije izboli vilama, da su htjeli da ne uspijem. Napravili su i dokumentarac o tome, nedavno sam ga opet, iz nekog razloga, gledao. Bilo je teško to gledati, vidjeti u kojem sam šoku bio. Ali odjednom se dogodila dobra stvar – zapuhao je neki drugi vjetar. Dobio sam odlične kritike, a ubrzo su i počela su pristizati pisma oduševljenih čitatelja u kojima su mi pisali da su im nedostajali Lisbeth i Mikael i sve se počelo mijenjati. Knjige su prodane sveukupno u više od 100 milijuna primjeraka – a to je bilo prije trećeg nastavka. Zbilja sam iznenađen takvim uspjehom.
Spomenuli ste i veliki uspjeh biografije Zlatana Ibrahimovića, koji je i u Hrvatskoj vrlo poznat. No ono što me zanima jest kakav je bio osjećaj, kako ste rekli, postati on, ući u tu ulogu i ispisati nečiju životnu priču?
Zlatan je najveća sportska zvijezda koju imamo u Švedskoj, ne možete ni zamisliti koliko je velik. Postoji čak i jedna šala: imamo premijera, imamo kralja i imamo Zlatana. Ne znam zašto je to tako, ali nevjerojatno je slavan. I da, taj aspekt također je bio fascinantan, ali najveći izazov za mene bio je napisati priču toliko različitu od moje. Nas dvojica dolazimo iz sasvim različitih krajeva svijeta ali i različitih svjetova. On je iz geta, a ja sam odrastao prilično privilegirano. Tako da sam se pokušao staviti u njegove cipele i tako vidjeti i sebe na drugi način. Naučio sam što znači biti stranac u nekoj zemlji, biti autsajder i koliko teže i više oni moraju raditi. A to je za mene nevjerojatno važna priča za ispričati. To je priča o Švedskoj i priča koja nam pomaže da bolje razumijemo Švedsku. Mislim da je, za Zlatana, to iskustvo bilo poput terapije jer je do tada bio toliko koncentriran samo na budućnost, kako ići naprijed. Odjednom je imao sve vrijeme svijeta da se osvrne unatrag i razmišlja o prošlosti. On je zaista želio saznati što ga je točno stvorilo, oblikovalo da je postao takav kakav jest. Na taj način pričati o sebi vrlo je zanimljivo – događa se i kada upoznate nekoga novog, dečka, djevojku, prijatelja – dok pričate svoju priču, otkrivate nove stvari o sebi, a vaša se priča mijenja ovisno o tome s kim razgovarate. Tako se stalno mijenja i vaša povijest i vaš pogled na nju.
A davno prije svega ovoga bili ste novinar u crnoj kronici i izvještavali o zločinima. Je li vam to iskustvo na neki način pomoglo u pisanju kriminalističke fikcije?
Tada sam bio jako mlad, to su bili moji počeci. Ali mislim da inspiraciju vučem iz svega što sam u životu radio, a ne isključivo iz toga. Kada sam radio u crnoj kronici, tada me toga bilo malo i sram. Jer, u mojoj obitelji to nije nešto što biste trebali raditi. Trebali biste biti književni kritičar ili imati doktorat... a ja sam radio u crnoj kronici u tabloidu. Ali sada sam vrlo zahvalan na tome jer sam zaista puno naučio iz tog posla.
Je li ovo zaista kraj “Milleniuma”? Što vas čeka dalje?
Definitivno. Uživao sam u tome i to je bila moja strast, ali kada bih nastavio, upao bih u rutinu i to bi bila šteta. Poštujem pisce koji mogu napisati 20 knjiga u seriji, ali zaista ih ne razumijem. Moram krenuti na nešto novo, inače ću izgubiti i volju i energiju. Ne želim biti nasljednik Stiega Larssona cijeli svoj život. Ovo je definitivno zadnja knjiga, osjećam to u kostima. Osjećam i olakšanje – gotovo je, uspio sam! Sada sam ponovno prestrašen, osjećam tu zdravu paniku, jer sada moram dokazati da mogu i svoje likove pisati jednako dobro. Radim na novoj seriji knjiga, u kojima povezujem dva svijeta koje znam - geto i višu klasu. Poigravam se likom sličnom Sherlocku Holmesu koji se upoznaje s djevojkom iz geta. Već sam počeo pisati, ali to je sve što ću vam reći!
