Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 5
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Filip Radoš

Ne smeta mi kad me zovu Stipe, naprotiv, baš mi je drago jer to znači da sam ostvario nešto pamtljivo

Foto: Zvonimir barisin/PIXSELL
1/5
19.01.2024.
u 10:05

Omiljeni glumac koji nas već desetljećima osvaja svojim jedinstvenim glumačkim šarmom otišao je u mirovinu, ali još ga možemo vidjeti na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu

Filip Radoš, prvak drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, omiljeni glumac koji nas već desetljećima osvaja svojim jedinstvenim glumačkim šarmom, otišao je u mirovinu. Pamtimo ga po brojnim velikim ulogama u splitskom Gradskom kazalištu mladih i HNK, a miljenik nacionalne publike postao je maestralno odigravši Stipu u seriji "Stipe u gostima" pa ga ljudi i danas poistovjećuju s tim likom.

Otišli ste u mirovinu naklonivši se publici nakon predstave "Tiha noć" u kojoj igrate don Karmela. S obzirom na to da je teško povjerovati da ćete stvarno otići, pitat ću vas gdje ćemo vas opet gledati, odnosno na čemu sada radite?

U siječnju imamo pet izvedbi "Tihe noći" u HNK Split, a koliko znam, predstava će i dalje biti na repertoaru. Pretpostavljam da će i mene nadživjeti. Za njom vlada veliki interes publike. Velik interes izazivaju i druge predstave, recimo "U malu je uša đava", u kojoj također igram, tako da me se u splitskom kazalištu može i dalje gledati.

Kakav je bio osjećaj stajati na pozornici dok su vas pljeskom ispraćali i publika i kolege? Je li taj pljesak bio drukčiji od ostalih koje ste dobivali tijekom karijere?

Kako ne, to je bilo uistinu dirljivo. Bez obzira na to što je glumac na sceni naviknut na pljesak, ne da se opisati koji su me sve osjećaji preplavili. Vidjeti i kolege i publiku koja je ustala! Očekuješ uvijek da će biti nešto dobro, pozitivno gledam na mnoge stvari, ali to me 'izulo iz cipela', kako se kaže. Svaka im čast! Vidim da život u kojemu sam 43 godine proveo na pozornici, od mojih 65, nije prošao uzalud. Ljudi su to popratili i još prate, što me veseli.

Široku popularnost stekli ste kao Stipe, simpatični Dalmatinac iz serije "Stipe u gostima". Koliko ste vi slični Stipi, odnosno on vama?

Moram priznati da se nekad uhvatim u nečemu za što se pitam jesam li ja to dao Stipi ili je Stipe dao meni, a možda i nismo puno različiti. Imamo nekih dodirnih točaka.

Kojih?

Ta ' drčnost', ne dati na sebe, ne dati protiv svoga, a on je svoj...

Dobrim dijelom zahvaljujući i Stipi, za vas kažu da ste najpopularniji Dalmatinac u Zagrebu. Osjećate li se tako?

Jako se dobro osjećam u Zagrebu. Kao hajdukovac idem na utakmice na Maksimir i onaj tko bude sa mnom, bude dobro počašćen u onoj zadnjoj birtiji. I još kažu: "Gle, evo Torcida ovdje, Stipe u gostima, daj im pivo..."

Smeta li vam kada vas ljudi zovu Stipe?

Ne smeta, baš mi je drago kada čujem djecu ili susjede kada kažu "Evo Stipe", to znači da sam ostvario nešto pamtljivo i da sam prepoznatljiv. Kod nas nema zvijezda, iako se možda netko tako ćuti, a meni je drago da je taj lik ljudima ostao u sjećanju. Ljudi gledaju mnoštvo raznih serija, likovi se zaboravljaju, a Stipe je očito prepoznatljiv. I sada, iako je prošlo dosta vremena, izvuku neku Stipinu rečenicu iz konteksta, koja se dijeli na društvenim mrežama i objavljuje na portalima. Recimo kada su mladi Hajdukovi igrači igrali za prvaka Europe po portalima je išao isječak iz jedne epizode kada mene pitaju što mi fali, što bi želio u životu a ja kažem: "Jedino da Hajduk bude prvak Europe." A bilo je još toga. Iz filma "Oprosti za kung-fu" su, nakon što smo pobijedili Japan, izvukli rečenicu "Jebem te žuta". Znači, da ljudi prate pojedinosti. U svakom slučaju, ne znam više jesam li ja ja ili sam Stipe (smijeh).

Vaš i Stipin zaštitni znak su brkovi. Zašto ste ih obrijali?

Brkove sam isprva pustio zbog predstava i filmova u kojima sam ih trebao imati, pa da ih ne lijepim. Dugo sam ih imao, saživio sam se s njima i stvarno su mi postali zaštitni znak, ali sam ih obrijao zbog predstave "Tiha noć". Don Karmelo je petrovac, a oni se briju pa sam i ja obrijao brkove. Međutim, nedavno sam od svećenika čuo da i oni mogu nositi brkove i bradu i više ih neću brijati. Drago mi je imati brkove jer daju čovjeku neku markaciju.

Filip Radoš s Vedranom Mlikotom i Suzanom Nikolić na snimanju popularne serije "Stipe u gostima"
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

Već ste ih jednom brijali, kada ste glumili oca Ive Tijardovića?

Tako je, on isto nije imao brkove. Sve za umjetnost!

Vi ste iz Aržana, iz Imotske krajine. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Bilo je veselo. Bilo nas je dva brata i dvije sestre. Prednost je roditi se u manjem mjestu, biti okružen tamošnjim ljudima, prirodom. Što sam sve znao raditi, nisi dijete iz pamuka da ti je sve servirano u životu. Zato me i sad vuče rodni kraj i djedovina. Idem u Aržano sve češće i drago mi je što i unučad voli dolaziti. Evo i sad za Božić, Novu godinu, dolaze kad god su slobodni, a ja ću sad više biti slobodan pa ću ih dočekivati. Što se moga djetinjstva tiče, kao i u teatru, pamtim samo sretne dane, mada pamtim i ugriz poskoka koji nije lijep, ali sada ne izgleda kao nešto strašno.

Kako se to dogodilo?

Na pravdi Boga me ugrizao. Bio sam u prirodi, igrao se, a on me sa stabla... Završio sam u bolnici, ali sve je dobro prošlo.

Što je bilo poskoku?

Završio je na gradelama. Mislim da su ga iz osvete likvidirali. Prošao sam bolje od njega.

Kada ste se preselili u Split?

Kada sam pošao u srednju školu. Čim sam došao, odmah sam se uključio u Gradsko kazalište mladih, njihov Dramski studio, oduševio se i tu sam ostao. Imali smo glumačke radionice, projekcije filmova... Prvi film koji sam vidio na platnu bio je "Divljak" s Marlonom Brandom. Crno-bijeli, tada je on bio mlad.

Kada ste znali da ćete postati glumac?

Mislim da mi je to obiteljski. I otac je bio sklon nekoj vrsti glume, imao je šarma. Pokojni brat Jakov bio je baš veliki talent i netko je valjda morao isplivati.

Kako su vaši roditelji primili to što ste odustali od prve ideje da ćete biti liječnik? U Dalmatinskoj zagori oduvijek se više cijene doktori nego glumci.

Gledali su da uspijem kao čovjek. Bilo im je primarno, kao i meni, ne okaljati se, ni njihov ni svoj obraz, kroz sve godine življenja. Tako i ja gledam da mi žive i kćeri i unučad, a sve drugo u životu će doći.

Karijeru ste započeli 1982. u Gradskom kazalištu mladih. Sada kada ste friški umirovljenik, bilo bi zanimljivo prisjetiti se vaše prve uloge.

Prva predstava u angažmanu u GKM-u bila je 16. 1. 1982. Igrao sam Lemova u Čehovljevoj "Prosidbi". To je glavna mlada muška uloga. "Imam 33 godine", tako tekst počinje. Prva predstava uopće u Dramskom studiju GKM-a u kojemu sam počeo igrati bila je "Dogodilo se u zbornici", imao sam 16 godina.

Radoš u predstavi "Optuženi vuk" koju je igrao 1986. godine
Foto: Gradsko kazalište mladih Split

Koliko su se gluma i kazališni svijet promijenili u te 42 godine koliko ste profesionalno u teatru? Ili su ostali isti?

Nisu isti. Sad je veća sloboda. I drukčiji je položaj mladih glumaca. Sjećam se, kad sam bio baš mlad, imali smo neko strahopoštovanje prema starijim kolegama o kojima smo razmišljali: "Da mi je biti kao on, tako dominirati scenom, dobivati glavne uloge..." Bili su nam uzori.

Tko?

Svi koji su bili 'viđeni' na sceni, imali držanje, markantnost. Nije važno ime, nije važno je li netko zvijezda, ja bih starije kolege 'snimao' u tišini i upijao. I sada volim gledati ljude, prolaznike pa za neke minijature iskoristiti u datom trenutku. Normalno, ukomponiraš to u neki svoj habitus.

A publika, je li se i ona promijenila?

Je. U Kazalištu mladih bilo je drukčije. Tamo se igralo ujutro u 10, u podne, u 16 i uvečer, nekada po 3-4 izvedbe. Igralo se za učenike i točno si znao kakva će biti njihova reakcija. U HNK je drukčije, ali ovdje u proteklih nekoliko godina primjećujem da je došlo do smjene premijerne publike i publike uopće. Poima se malo drukčije teatar. Velika je i popunjenost gledališta. Mislim da dolazi do smjene generacija, primjećujem da dolaze novi ljudi. Privuče ih se netko će reći 'lakim' predstavama, ali nisu lake, nego vesele i zabavne, a kada ljudi 'zagrizu', dolazit će. Ima i mladih ljudi. Osjetim na poklonu bilo publike, mladi imaju drukčiju energiju. Drago mi je zbog toga.

Tko je koga promijenio, kazalište publiku ili publika kazalište?

Obostrano. Ne vidi se to u godini-dvije, ali u nekom duljem razdoblju kazalište oblikuje publiku, ali i publika teatar. Uvijek treba krenuti od toga što publika želi, a završavati s tim što joj se još može dati. S jedne strane, nije dobro podilaziti publici, ali ona je glavni arbitar u umjetnosti.

Igrali ste velike uloge u brojnim predstavama prije nego što ste 2010. postali stalni član dramskog ansambla HNK Split. Što je taj prelazak značio za vas i vašu karijeru?

Taj 'transfer', da tako kažem, prošao je bezbolno i blago, ali za mene je bio stepenica više. Moji dječački snovi su se ispunjavali i do danas su praktički ispunjeni. Biti glumac u Kazalištu mladih i nakon toga kao nagradu dobiti angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu i tu dočekati mirovinu ono je o čemu sam kao mladić mogao samo sanjati. A ima onih koji to i ne dočekaju.

Paralelno s kazališnim, igrate i zapažene uloge na televiziji i filmu. Kada ste prvi put stali pred kamere?

Prvi film bio mi je, čini mi se, s Aleksandrom Stasenkom, zvao se, ako sam dobro zapamtio "Pogibija Lavčevića", to je bilo davno, prije 45-50 godina. Nakon toga pojavio sam se u jednom Smojinu tekstu, od "Petka do petka" se zvao, a onda je došao "Tajne starog tavana". Počeci su teški, učiš gdje je kamera, što smiješ, što ne smiješ, što te odaje kao dobrog ili lošeg glumca. Onda je uslijedila ekranizacija "Malog libra Marka Uvodića", u Kazalištu mladih odigrao sam tu predstavu više od 300 puta, da nisu umrli kolege mislim da bi se igrala i sada. Ta je televizijska drama u režiji Vanče Kljakovića ušla u antologiju HRT-a. Igrao sam Martina. Nakon njezina prikazivanja je krenulo, valjda su bili ljudi zasićeni istim licima, a ja sam im bio novi.

Filip Radoš, Arijana Čulina i Joško Ševo glumci predstave “Tiha noć”, dramatizacije novele Miljenka Smoje iz “Kronika u našem Malom mistu”
Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL

Za ulogu Joze u Sviličićevu filmu "Oprosti za kung-fu" dobili ste nagradu za glavnu mušku ulogu na Međunarodnom filmskom festivalu u francuskom Amiensu 2005., a za ulogu Stipe Nagradu hrvatskog glumišta 2008. godine kao najbolji TV glumac. Koja vam je uloga draža?

Teško mi se odrediti. Svim sam ulogama, bilo u kazalištu ili na televiziji, pristupao sa strašću i razumom. Na neki način za svaku sam se vezao, ali ne tako da ovisim o njima. Neka je ostavila više traga, neka manje, a obje su ove uloge pamtljive i obje su mi drage. Neki čak kažu da im je najdraži Antiša iz serije "Vaši i naši", možda zato što mi je to bila prva poslijeratna uloga.

Bila je zabavna, ali rugajući se, razbijala je predrasude i stereotipe.

I ja mislim da smo pridonijeli pomirbi sjevera i juga, to smo svi zajedno postigli. Pojedinac ne može ništa, ali zajedno, s dobrim tekstovima i dobrom režijom, može se puno postići.

Vaš Antiša iz serije "Vaši i naši" bio je na privremenom radu u Njemačkoj. Jeste li zbog posla vi privremeno živjeli u Zagrebu?

Jesam. Bilo je tu raznih anegdota, što se Stipe tiče. Imao sam stan kod Kvatrića, odem u dućan i prodavačica kaže: "Odlično što ste danas došli, gospon Stipe, imamo popust za penziće." Ja kažem: "Ma nisam ja u mirovini", a ona meni: "Dajte, Stipe...." i onda ja prihvatim tu igru. Da vidim dokle to ide. "Dajte dedeku Stipi mjesto u tramvaju", a ja još nemam ni 50! Ili na tržnici na Kvatriću, ljetno doba, kupujem trešnje i kažem: "Dajte samo pola kilograma, sam sam", a žena kaže: "Znala sam! Ti bokca. Dedeka na ovu vrućinu ostavit samog na asfaltu, a oni na moru!" Bilo je toga i na snimanjima, da mi kolegica kaže: "Govoriš li ti to meni kao Stipe ili kao Filip?" Zbližili smo se i osjećali kao obitelj.

Je li vam bilo naporno živjeti i raditi na relaciji Split – Zagreb?

U jednom razdoblju bilo je vrlo naporno. Ovdje bih znao odigrati predstavu, a onda u pet do ponoći išao s Imoćanima autobusom u Zagreb. Dođem do 5 i onda na snimanje. U nekim prilikama auto me čekao nakon predstave i vozili bi me u Zagreb. Vozim i ja, ali kada su snimanja, navikao sam se da me drugi voze. Tako jednom na Trešnjevci, pao je snijeg, izašao sam prošetati se i nisam se znao vratiti. Uvijek me doveze auto, ja izađem, ne gledam gdje sam. Onda moram pitati ljude da me upute kako ću se vratiti.

Jeste li bili u napasti trajno se preseliti u Zagreb? Bili biste bliže TV i filmskim kućama.

To me 'pecnulo' više puta. Bio sam mlađi, ali već sam zasnovao obitelj, došla su djeca, poslije i unučad pa sam na koncu razmišljao da nije Zagreb daleko, dobra je autocesta, a tu je i avion. Ali ne zamjeram mladim ljudima koji odlaze. Mene su prije nekoliko godina zvali za sinkronizaciju jednog crtića, to mi je baš nedostajalo. Međutim snimanja su bila od 14 do 16 sati svaki dan jer su svi ostali iz Zagreba i namještaju im da mogu prije ili poslije obveza u teatrima. To nisu dobro plaćeni poslovi da sam mogao boraviti u Zagrebu, ali normalno je da također predstavljaju izazov i ako ih imaš više, možeš i zaraditi. Kolege u Zagrebu svakako su u prednosti.

Kakve su šanse mladih glumaca u Splitu? Imaju li gdje nastupati?

U teatru još nekako, ali ako se žele izboriti da nešto snime, trebaju ići na audicije. Ja sam bio jednom i nikad više, ako će me netko uzeti, neka me zove.

Na probi predstave u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL

Zašto?

Nije bilo profesionalno pa sam rekao – ne. Nas iz starije generacije, mislim da nas nema živućih 15, mogu pozvati trebamo li im. A ne bude li me nitko zvao, čitat ću naglas neke tekstove da se ne začahurim. Međutim, imam dosta izvedbi u HNK, a ravnatelj Kazališta mladih Ivo Perkušić rekao mi je da će ako treba izmisliti predstavu za mene.

Dakle, kao što sam i očekivala, planirate i dalje raditi?

Naravno. Mada je na filmu sada ritam strašan. Kada sam bio mlađi, snimalo se osam sati i bio bi sat pauze. Sada snimaš 12 sati devet dana, a deseti je pauza, ali sve se na filmu može dogovoriti. Kada sam bio kod Vrdoljaka, snimali smo "Generala", s Nadarevićem sam imao jednu scenu. Vrdoljak je bio tolerantan jer je Mujo već bio pri kraju i dao nam je za tu scenu cijeli dan. Da je Mujo bio mlađi, sigurno to ne bismo dobili.

Kako se vaša obitelj nosila s vašim poslom – putovanjima, večernjim predstavama i slično?

Dobro. I žena i kćeri više su puta koristile 'studijska putovanja' u Zagreb kako bi 'peglale'kartice, uvijek sam uzimao veći stan da i one mogu dolaziti i boraviti.

Dugo ste u sretnom braku, što nije tipično za glumce. Je li teško, uz vaš posao, sačuvati stabilan privatni život?

Tako je, mnogi su se razveli, nisu u dobrim odnosima, tako im budu karte složene. Može se sačuvati i brak i privatnost, treba biti pri zdravom razumu. Nešto novo ne mora biti bolje. Meni je prirodno i normalno bilo da to uspije, da nam i djeca završe školu, da se udaju, imaju svoju djecu...

Hoćete li nam ispričati vašu ljubavnu priču? Gdje ste, kada i kako upoznali suprugu?

Moja ljubavna priča odigrala se jednog kasnog ljetnog poslijepodneva. Tu u Splitu, kod Starog placa. Netko nas je upoznao, ne znam jesmo li jedno drugome pružili ruku, a sve je bilo jasno. To je bilo to. Bilo je gotovo. I ona i ja to smo znali. Odmah smo se vezali i već 42 godine smo zajedno. Sve mi je tada počelo. Dobio sam posao u GKM-u, oženio se, položio vozački, sljedeće godine dobio prvu kćer.

Ponosni ste otac dviju kćeri?

Kćeri su se u isto vrijeme udale i bile trudne, tako da imam dvoje unuka u sedmom razredu, dvoje imaju šest godina, a tu je još sedmogodišnja Katarina. Ostali su Filip, Luka, Leona i Ivana. Žive u Splitu. Često se viđamo.

Vole li dolaziti u Aržano?

Kako da ne, više nego u Zentu, gdje sam u Splitu. Imaju svoje odaje, bicikle, širinu... Ja to zovem moj aržanski Pantovčak. To je moja djedovina, nadograđivao sam je i oplemenjivao. Vole i moji dolaziti onamo.

Opuštate li se uz motiku, baveći se poljoprivredom?

Više sam organizator. Katkad baratam motornom pilom za drva, nešto malo bavim se i poljoprivredom. Vidim da i kćeri puno više vole rajčice s naše njive, a i ja volim kada se povrće ničim ne tretira. A ne može se kupiti i biti siguran u to što kupuješ. Imamo njivu pa je šteta ne posaditi nešto.

A vinograd i vino?

Ostavio sam se davno cigareta, a sada moram priznati, ostavio sam se i vina. Prestalo mi je biti zadovoljstvo, nemam gušta više, ne uživam u vinu i prestao sam ga piti.

U čemu uživate danas?

U obiteljskim susretima, druženjima s prijateljima. Volim šetati. Ljeti volim otići na plažu i ostati u hladu.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije