Netko je jednom rekao da se povijest uvijek ponavlja ispočetka, ali svaki puta sve gore. Tako je bilo i kad je krenula priča o "zabranama cajki" pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića, a zatim i osječkog Ivana Radića koji je najavio da Osijek neće biti zamjenski grad za pulski koncert narodne glazbe, nakon što su organizatori najavili takav plan.
No mnogi su i ovom prilikom polupali lončiće i pomiješali kruške i jabuke. Prije svega, u demokratskom društvu bilo kakve proizvoljne zabrane ukusa ne dolaze u obzir, a pogotovo ne ako iza njih stoji gradonačelnik koji bi, valjda, trebao imati i funkciju "higijeničara duha", te svojim vijećima i komisijama određivati što je ili nije dopušteno slušati na nekom području.
Prije svega fantomska priča o "cajkama" ili turbofolku ovdje ne drži vodu, jer radilo se o planiranom koncertu narodne glazbe. No problem očito nije u tim terminološkim zabunama, nego pokušaju da se smanji uvoz srpskih izvođača koji pune hrvatske dvorane. U kojima zarađuju i domaći organizatori i zaposleni, pa se ovakvi gradonačelnički pothvati odražavaju i na ekonomsku situaciju uključenih više nego na željenu "duhovnu obnovu" puka koji gradonačelnik navodno brani od neukusa.
No tog neukusa oko nas ima koliko hoćete, i to hrvatskog, pa je licemjerno zabranjivati uvozne "narodnjake" dok ovi domaći čine posve istu stvar i prolaze "nekažnjeno". Ironiziram, ali procjenjivanje ukusa ili neukusa nikako nije u domeni gradonačelnika ili bilo kakvih komisija, jer te će iste komisije ili gradonačelnici uskoro doći i po neke "vaše" omiljene izvođače.
Nije trebalo dugo čekati, pa se već nekoliko dana poslije pojavio zahtjev člana Gradskog vijeća Kutine, HSS-ovca Dragutina Vagnera, da se zabrani koncert heavy metal "sotonista", a riječ je o grupi Heretic Feast koja ima zakazan nastup u Kutini 8. travnja.
Što je opet bila repriza davnih pokušaja iz devedesetih kada su se pokušavali zabraniti neki heavy metal i gothic bendovi zbog navodne "službe" tamnim snagama Vraga. Iako se, i djeca iz publike to znaju, zapravo radi o stripovskim, prilično naivnim i nimalo opasnim muzikantima sklonim tamnoj scenografiji zbog koje se sami sebi čine važnijima.
S druge strane, kako bismo reagirali da u Srbiji, ili bilo gdje drugdje, neki gradonačelnik zbog svojih proizvoljnih stavova zabrani dolazak nekog hrvatskog izvođača, a znamo da mnogi iz Hrvatske nastupaju u Srbiji i šire te tamo pristojno zarađuju? Gradonačelnici egzekutori ne smiju propisivati zabrane i procjenjivati tuđe ukuse, zabrane se mogu odnositi samo na sudskim postupkom donesene prav(n)ovaljane odluke, ali tu već govorimo o području vrijeđanja, prijetnji i sličnih agresivnih poruka.
Gdje su danas uopće "narodnjaci" ili njihova suvremena izvedenica turbofolk?
Tu oko nas, u undergroundu ili "podzemlju", jer turbofolk nećete čuti i vidjeti na vodećim televizijskim i radijskim programima, ali je njegova prisutnost jasna svakome tko ode malo dalje od središta grada i pojavi se na svadbi ili u prostoru nekog opskurnijeg kluba, po naški birtije. Ima ga i u centru Zagreba oko dva sata poslije ponoći. Hibridni zvuk pop-glazbe križane s turbofolkom moguće je čuti i na nastupima mnogih koji pune Arenu Zagreb. Pritom je osnovna pogreška smatrati kako mi "uvozimo" turbofolk, jer domaći kraljevi i kraljice estrade sasvim otvoreno koriste sličan zvuk, senzibilitet i mentalitet.
Drugim riječima, imamo dovoljno vlastitog turbofolk kiča pa ne trebamo kriviti susjede.
I radio Extra FM pojavio se upravo kao tržišna ispostava takvog zvuka, prema kojemu je i "stari" Narodni radio postao jasna distinkcija između "narodnog" i "narodnjačkog". Ukratko, svatko ima pravo slušati što hoće i za svoj novac kupovati ulaznice za koncerte koje želi vidjeti i čuti. Sve do danas "narodnjačka" matrica (p)ostala je najširi zajednički nazivnik neukusa domaće masovne publike, spremna za upotrebu čim se okupi šire društvo na nekoj svadbi ili rođendanu, a bome su i gradonačelnici, sportaši i političari znali biti snimljeni kako plešu po stolovima ili na svojim playlistama imaju – narodnjake.
I to ne bi trebao biti naš, nego njihov problem, a naš problem, voljeli turbofolk ili ne, postaje samo u trenutku kad netko politički moćan ishitrenim izjavama i djelovanjem pomisli da može zabranjivati bilo koga ili što i propisivati javni ukus onako kako njemu odgovara.
U tom trenutku možete očekivati da će netko drugi sutra zabraniti nešto što je vama po volji.
Pa vam, ako ste iole racionalni, preostaje samo s gnušanjem odbiti takve postupke, makar to značilo i obranu prava narodnjaka te turbofolk i sličnih izvođača da slobodno nastupaju ondje kamo su pozvani ako na tržištu postoji potražnja.
Kad se zabranjivalo Thompsona (koji, usput rečeno, uopće nije moj glazbeni ukus), svi ste šutjeli. Sad se zabranio šund s istoka, ali je vaša poruka drukčija. Naša ljevica bi zato konačno trebala i ovdje odbaciti bilo kakav monopol na tobožnje promicanje zapadnih vrijednosti kao što ih je odbacila kad je nedavno uskratila pomoć Ukrajini. Priznajte konačno da sve promatrate kroz prizmu tzv."jugosfere" pa i pod cijenu obrane turbofolka. Sve ostalo je bacanje prašine u oči.