Zagrebački Etnografski muzej prekjučer je navršio i obilježio svoj – stoti rođendan. Što se sve događalo tijekom tog jednog stoljeća te kako se jedan starinski muzej koji se nalazi u samom centru grada nosi sa suvremenim izazovima i bujanjem sve većeg broja malih specijaliziranih muzeja, otkrila nam je odmah nakon rođendanske proslave ravnateljica Etnografskog muzeja Goranka Horjan.
– Odlukom bana Ivana Palečeka 22. listopada 1919. osnovan je naš muzej. Njegove korijene nalazimo još u Narodnom muzeju, osnovanom 1846., jer u to se doba, paralelno s drugom vrstom građe, počela skupljati i ona etnografska, posebno u ozračju buđenja nacionalne svijesti. A upravo se narodna umjetnost, umjetnost naših seljaka, smatrala izvornom i autohtonom i bila je predmet interesa u to vrijeme – kazala nam je u uvodu ravnateljica Goranka Horjan vrativši nas nakratko u doba osnivanja jedne od starih, ali neprocjenjivih institucija grada Zagreba u kojoj se nalazi, brižno čuva i, svima koje to zanima, s ponosom pokazuje pravo nacionalno blago.
Kako vaš i naš muzej proslavlja svoju stogodišnjicu?
Radno. Završili smo opsežne dvogodišnje radove na pročelju i krovištu, koji muzeju daju novo lice. Investiciju smo realizirali zahvaljujući osnivaču Gradu Zagrebu. Za obljetnicu smo pripremili dvije velike izložbe. Prva je “Blago Etnografskog muzeja” koja donosi “sto predmeta za sto godina” prema izboru naših kustosa. Oni su htjeli iz svojih kolekcija izdvojiti i pokazati one predmete koji imaju zanimljivu priču, bilo da se radi o odijelu za purana, surki, “šlafroku” ili predmetu protiv uroka, igračkama... Druga izložba je “Kapa dolje” o pokrivalima i ukrasima za glavu iz našeg fundusa, koja nam donosi odličan odabir predmeta fantastične rukotvorne i simboličke vrijednosti. Svaka izložba uvijek je izazovan odabir za kustose, kako iz tog obilja materijala koje imaju u svojim zbirkama izabrati ono najzanimljivije i to što bolje predstaviti javnosti.
A koliko eksponata muzej zapravo ima u svojim zbirkama, pa i onim arhiviranim?
Taj broj uvijek varira, oko 85 tisuća predmeta imamo u zbirkama, a oko 145 tisuća predmeta s dokumentacijskim fondovima. Tu su i studijske kolekcije koje ne ulaze u fundus, ali ih kustosi koriste prilikom istraživanja i obrade građe. Sve smo te predmete priskrbili bilo terenskim prikupljanjima, bilo donacijama, bilo otkupom.
Stižu li i eksponati iz naše današnjice?
Intencija naših stručnjaka je sabiranje predmeta “današnjice” jer život nije prestao. Uvijek je potrebno obavljati redoviti ulazak eksponata u fundus. Međutim postoje prostorna ograničenja koja su nam velika boljka. Depo je ograničen i pojavljuje se pitanje nemogućnosti pohrane jer u muzej mogu ući samo oni eksponati o kojima se može adekvatno skrbiti, što je veliki izazov i za struku i za cijeli muzej, osobito kada nema dovoljno prostora za to. Mi smo od našeg osnivača, Grada Zagreba, dobili novu zgradu za depoe. To je zgrada nekadašnje Pivnice u Kačićevoj ulici, radi se o dvije i pol tisuće kvadrata u roh-bau izdanju, i taj je prostor potrebno urediti kako bi se tamo mogli organizirati depoi, muzejske čuvaonice i radionice, te uredski prostori. Zato smo se lani u listopadu prijavili na natječaj sufinanciran iz fondova EU i upravo smo prošli ocjenu kvalitete pa ćemo dobiti potrebna sredstva kako bi se ta zgrada u potpunosti uredila. Građevinska dozvola i glavni izvedbeni projekt već su spremni.
Za one koji nisu bili na preksinoćnoj rođendanskoj proslavi, možete li otkriti što ste sve uzvanicima i posjetiteljima pripremili za tu večer?
Uz dvije navedene izložbe, u skladu s mogućnostima, uz pomoć dinamičnih suradnika iz Prokotipa osmislili smo priču s našim osnivačem i prvim ravnateljem Salamonom Bergerom kao glavnim likom. Uključili smo ga u detektivsku potragu za nestalim muzejskim predmetom, a posjetitelji su imali priliku okušati se u ulozi detektiva. Ispričali smo i neke dogodovštine iz vremena nastanka muzeja, odnosno iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Treba reći da je tada i Orient Express prolazio kroz Zagreb, a čuveni detektiv Hercule Poirot riješio je ubojstvo u tom vlaku. Naši posjetitelji detektivi uspješno su okončali potragu i dobili vrijedne nagrade. Naš muzej nije otok, već živi organizam pa surađujemo s brojnim ustanovama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Od 17. do 20. listopada bili smo i domaćini Međunarodne konferencije o nematerijalnoj baštini pod pokroviteljstvom Svjetske muzejske organizacije (ICOM).
Nedavno ste se vratili iz Japana gdje ste imenovani na važnu poziciju. O čemu je točno riječ?
Svjetska muzejska organizacija svake tri godine ima generalnu konferenciju na kojoj se sastaju svi međunarodni komiteti. Ove je godine to bilo u Kyotu i tamo sam izabrana za predsjednicu INTERCOM-a koji se bavi muzejskim menadžmentom. Danas postoje brojni izazovi u upravljanju muzejima. Od smanjivanja financija i potpora muzejima, preko recentnih izazova kao što su restitucija, povrat predmeta, što muči mnoge nekadašnje kolonije pa traže povrat oduzetih dobara. Sve veći su i zahtjevi današnje publike. Kako muzej ima veliku i snažnu ulogu u društvu, s druge strane ima i veliku obvezu da s ograničenim resursima udovolji iznimno velikom broju korisnika.
Kako se vaš muzej nosi sa sve većim brojem manjih specijaliziranih muzeja, pa i onih koji su vezani uz razne serije ili filmove? Recimo, turisti sad hrle u Dubrovnik posjetiti lokalitete na kojima se serija snimala i vidjeti predmete iz “Igre prijestolja”? Kako se jedan starinski muzej nosi s tim?
To je velik izazov i nije se lako s njim nositi. Mi imamo sve manje sredstava na raspolaganju, a niče niz novih atrakcija, interpretativnih centara. Iako mnogi nose naziv “muzej”, nemaju isti opseg posla. Ali interes publike za muzeje postoji, on se oblikuje kroz obrazovanje, utjecajem medija. Posjetiteljima je često vrlo teško u toj širini ponude odabrati i imati pravu predodžbu o vrijednosti i važnosti nečega. Mi imamo bogat fundus originalnih predmeta o kojem trebamo skrbiti i u to ulažemo velika sredstva. Muzeji koji nemaju veliki fundus nemaju takvih briga.
Iz kojeg razdoblja potječu najstariji predmeti u vašem muzeju?
Iz 17. i 18. stoljeća, od baroka nadalje.
Je li ikada procijenjena vrijednost cijelog fundusa muzeja, koliko vrijedi sve ono što on ima i čuva?
Procjene uvijek variraju, ali procijenjeno je da naša građa vrijedi 45 milijuna kuna. To su sve procjene koje se koriste zbog osiguranja.
A koji su eksponati posjetiteljima najzanimljiviji? Oko kojih se izložaka najdulje zadržavaju i razgledaju ih, što ih najviše intrigira, o čemu postavljaju najviše pitanja?
To ovisi o posjetiteljima. Strance iznimno zanima naša tradicijska baština, nošnje, ukrasi, sve ono što je vezano za Hrvatsku. Mi smo zapravo jedini muzej koji u Zagrebu izlaže ono što je karakteristično i tipično za ovaj prostor i našu tradicijsku kulturu. Školske su grupe, pak, redovito fascinirane kolekcijama koje su donijeli naši istraživači ili donacijama koje su pristigle iz dalekoistočnih zemalja. Mlade jako zanimaju i naše radionice jer se naše pedagoginje na tim radionicama trude mladima prenijeti nešto od starih vještina i znanja. Tako imamo radionice vezenja, keramike, pletenja, zlatoveza... Radionice su vezane uz ono što se u muzeju izlaže u stalnom postavu ili na izložbama. A starija se populacija rado prisjeća prijašnjeg života i običaja.
Prije sto godina prvi je ravnatelj muzeja bio muškarac, a sada stoti rođendan slavimo uz vas, ravnateljicu. Vidite li i u tome neki napredak?
U ranijim razdobljima prevladavaju muškarci kao ravnatelji, gotovo da nema žena, no nakon Drugog svjetskog rata imali smo nekoliko istaknutih ravnateljica na čelu ove kuće. Marijana Gušić donijela je promjenu u politici vođenja kuće, zagovarala je terenski rad i jedan novi način u sabiranju muzejskih predmeta. Jelka Radauš Ribarić vodila je, pak, muzej u vrijeme posljednje izmjene njegova stalnog postava. A ja sam u srpnju 2015. postala treća ravnateljica i mene je dočekala obnova muzeja.
Ulazite u sljedeće stoljeće postojanja, što planirate?
Pripremili smo cjelovit projekt obnove muzeja. Svjesni smo da se okruženje mijenja pa smo osmislili koncept novog postava koji sada treba realizirati. Povezali smo se pritom i sa susjedima, Hrvatskom gospodarskom komorom koja želi osnovati Muzej gospodarstva. A kada u Kačićevu ulicu izmjestimo veliki dio našeg fundusa, u ovoj ćemo zgradi imati veće mogućnosti za novi postav.
